U vrijeme kad svijet poludi, kad ljudi podivljaju...
Slavni nogometni trener i jedna od jugoslavenskih nogometnih ikona Ivica Osim Švabo - trener koji je raspad Jugoslavije dočekao na kormilu njezine nogometne reprezentacije - napisao je predgovor knjizi "Djetinjstvo u ratu", autora Jasminka Halilovića, u kojem iznosi svoja sjećanja na ratove s početka devedesetih, točnije na razdoblje opsade Sarajeva.
Predgovor je objavljen na jednom od Facebook profila navijača nogometnog kluba Željezničar, koji je značajno obilježio nogometnu i trenersku karijeru Ivice Osima. Predgovor velikog majstora nogometa i života prenosimo u cijelosti.
Predgovor knjizi djetinjstvo u ratu
Na samom početku rata, kada sam posljednji put dolazio u Sarajevo, na aerodromu u Beogradu me pitaju: “Gdje ćeš”. Kažem: “U Sarajevo”. Oni kažu: “Ti si jedini putnik koji ide u Sarajevo”. Bio je april 1992, sjeo sam na avion i došao u Sarajevo. Stjuardese su mi govorile: “šta ćete, gdje ćete, niko ne ide tamo, ne smije niko da izađe iz aviona”. Bio sam jedini u avionu, viskija je bilo za sviju, a ja jedini.
Puno puta su me dosad pitali da govorim ili pišem o ratu. Šta god kažeš o ratu, nekoga ćeš zakačiti, to je tako. To je uvijek delikatno. Ali sa knjigom “Djetinjstvo u ratu” je drugačije. Kad su djeca u pitanju, drugačije je. Ovo je knjiga želja. Te male sitne želje – da mi je ovo, da mi je ono. Kad nema rata, nema takvih želja. Stanje koje je nenormalno, rat, dovede čovjeka u situaciju da poželi ono čega je uvijek imao.
Kad nestane svega, onda najobičnije stvari, komad hljeba, frtalj luka, postanu velike. Kad još te sitne želje čuješ od onih koji su bili djeca, kad vidiš koliko se još usitne, onda te to gane. Dođeš u situaciju da to nikome ne poželiš. Iz ove knjige i oni koji nisu proživjeli rat mogu da nauče kako male stvari postanu velike.
Odletio sam nazad za Beograd jednim od posljednjih letova iz Sarajeva i doživio ono što se dešava na aerodromima kad su zemljotresi, prirodne nepogode. Raja se skupila da bježi. Mali avion, a pun aerodrom. Ono malo svijeta što me prepoznalo, svi misle da ja imam koliko hoću karata. A ja imam samo jednu. Onda sam lijetao po aerodromu, uspio sam nabaviti pet karata i podijelio raji da i oni odlete.
U Beogradu sam dao ostavku na mjesto selektora Jugoslavije. Većina ljudi je korektno prihvatila moju odluku.
Malo nakon toga se desilo nešto što me zaboljelo. Prolazio je pored mene razred đaka, a ispred njih učitelj, mlađi čovjek. Prepoznao me, i kaže djeci: “Evo izdajice Jugoslavije!” Da sam mogao da ga uhvatim, rastrgao bih ga tad. A šta sam drugo mogao da napravim nego da dam ostavku. Kako sam i rekao tada, to je bio moj privatni gest, moja lična odluka. Jedino što sam mogao učiniti za svoj grad, koji je bio granatiran.
Kako god, moja ostavka nije mogla ništa promijeniti, toliko je daleko otišlo. Fudbal nije mogao ništa promijeniti. Da smo bili prvaci svijeta u Italiji, svejedno bi bilo rata. Nije bilo povratka jer je počelo tako jako i oštro.
1992. sam imao susret sa španskim novinarima. Novinarka me pitala šta mislim o ratu, i ispričala mi kako je bila prisutna u Bosni kad su Srbi upali u selo, kako su ubili dijete i igrali mali fudbal s dječijom glavom umjesto lopte. To je užas. Ona plače i pita mene. Šta da joj kažem kad je bila tamo i vidjela. Šta na to čovjek može da kaže.
Tokom rata nisam bio u Sarajevu, bio sam u Grčkoj i Austriji. U Sarajevu su mi bile žena, kćerka i sin. Prvi put sam se čuo sa ženom kad sam bio u Skoplju zbog utakmice. Tog dana je počelo bombardovanje Sarajeva. Navečer sam došao do nekog telefona. Pričao sam sa ženom, a ona je stavila slušalicu na balkon da slušam detonacije. Ne vidim, ali čujem, i znam da svaka ta granata može svaki čas pasti bilo gdje.
Kad god zazvoni telefon, pomislim srušilo se opet nešto. Ne smiješ uzeti slušalicu. Uvijek čekaš neprijatnu vijest. U Grčkoj pogotovo – prekinute veze, ne možeš doći do telefona. Tad sam trenirao Panatenaikos. Preko nekih satelitskih veza smo uspostavljali kontakt sa Sarajevom. U Sarajevu nije bilo telefona nego su radio-amateri spajali. Volio bih naći čovjeka koji me spajao sa ženom da mu se zahvalim. Taj čovjek je znao sve moje probleme, kao i moja žena. Pričaš sa ženom, linija otvorena, nema intime. Pričaš svoj život, a on sluša.
Ratno Sarajevo (FOTO: Stacey Wyzkowski)
Najgora vijest koja mi je stigla iz Sarajeva je kad su mi javili da je ubijen Sulejman Kulović koji je igrao u Željezničaru. Suljo je bio duša od čovjeka, ne bi nikog pipnuo, a ubili ga. Ali eto, takav je rat. Dovoljno je kad saznaš da su ubili dijete u majčinom naručju. I to snajperista koji vidi sve. Znači ciljano gađa i ubije dijete. To je vrhunac. Kad to doživiš pitaš se ko su ljudi s te strane koji mogu tako nešto učiniti. Tu obično poludiš. Ako je još neko koga poznaješ, onda ti bude još teže…
Jedino što me spašavalo u to vrijeme je kad smo igrali utakmicu. Posvetiš se tome, misliš o utakmici. Onda mi je došao sin u posjetu, pa malo progovoriš s njim. A opet, ne možeš da ne razmišljaš o Sarajevu i ratu. Nisam znao šta je sa sinom, kćerkom, ženom, sestrom, majkom, familijom. Da sam mogao došao bih još poneki put u Sarajevo. Ali nisam mogao, nisam znao kako da dođem.
Iz ove knjige može se naučiti da treba cijeniti male stvari, one na koje u svakodnevnom životu računamo, koje podrazumijevamo. Koliko jedna suha smokva može napraviti zadovoljstva nekome ko je gladan, žedan, kome puca iznad glave. Male stvare postaju velike. To je pouka koja je vrlo bitna. Kad pročitaš ovu knjigu, stvoriš osjećaj šta je u životu važno, šta može da bude važno, da bude presudno. Koliko je važno samo nekome poturiti rame da se nasloni. Ljudi koji danima ne jedu, nemaju osjećaj za bilo šta. Samo strepe da im ne tresne granata. Ovo je najgori način ratovanja – rat u gradovima. Kad pucaš po gradu, ne možeš da promašiš. I to svi znaju. I oni što pucaju po gradu i oni po kojima se puca. A s tom istinom nije lako živjeti.
Knjiga Jasminka Halilovića "Djetinjstvo u ratu" (FOTO: djetinjstvouratu.com)
Drago mi je što je knjiga objavljena u Japanu. Mislim da nam je u oporavku od rata od svih država najviše pomogao Japan. To nije malo. Japanci imaju dosta svojih muka, ne treba im tuđih. Ali opet su uradili puno. Žive teško, imaju zemljotrese, vjetrove, poplave, svega im je previše. Ne treba im tuđi belaj. Preživjeli su i atomske bombe. Znaju šta ih je to koštalo i zato su antiratna nacija.
Mislim da će ljude u Japanu zanimati iskustvo djece Sarajeva. Oni prate sve što se dešava u svijetu, osvrću se na tuđe probleme. Čovjek u njima, posebno ako je ugrožen, uvijek može imati prijatelja. Tu nema dileme.
Mnoga sjećanja u knjizi “Djetinjstvo u ratu” govore baš o prvim koracima s loptom, o prvim odigranim utakmicama. Fudbal uvijek donosi dobro i radost, i kad je najteže. Da ima nekih pravila i kodeksa, da nisu sva pravila i kodeksi bili zaboravljeni, kad djeca počnu igrati fudbal onda ne smije pucati. To je minimalni kodeks ponašanja. Kad ljudi idu po vodu, ne smije da se puca. To mora biti pravilo. To je minimum. Nestali su u ratu svi kodeksi. Ubijani su ljudi na sahranama, djeca na igralištu. To najviše boli.
Ratova će uvijek biti. Svijet je prenaviknut na vođenje ratova, na smrt. Igrat će se Svjetsko prvenstvo, a u Siriji će trajati rat. Ja sam navijač Bosne, ne mogu da budem objektivan. Pošto smo inače inadžije, ja bih volio da Bosna opstane iz inata. Inat nije dobar savjetnik, ali valjda nekad može da pomogne.
Ova knjiga daje upute kako živjeti i preživjeti u neko drugo vrijeme koje neće biti lako. U vrijeme kad svijet poludi, kad ljudi podivljaju, kad reaguju nepredvidivo...
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Wikipedia/Flickr
Ima takvih ljudi; onih koji ne pristaju na zlo, svijetle u mraku svojim primjerom dobrote i iznimnog karaktera.
Ima ljudi koje ni rat ne moze promijeniti.
Takav je Straus sa Grbavice.
Sa stecka bosanskog:
"Clovjek moze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije cuo,
okustiti tsto nije otkusio,biti tamo gdje ga nije bilo,
al uvijek i svagdi samo sebe moze najti ili ne najti".