Narod je toliko sretan nevinošću legendarnog Kutle, da su neki doslovce, fizički prolupali, lupajući glavom o zid, od sreće, dakle. To što nema dokaza, još jednom nam dokazuje da ako smo i opljačkani, pošteno smo opljačkani. I među ostalim, i po tomu smo fenomen. Zna se da smo opljačkani, ali dokazano je da je to bilo pošteno i u skladu s krivosuđem, kako ondašnjim, tako i sadašnjim, a kakvim se (krivosuđem) niti jedan Gabon ovog svijeta ne može pohvaliti. Dakle, poštenije ne može, sve i da hoće, mislim, Kutle.

Kad smo već kod krivosuđa, narod je sretan i što popularni Unto magistar i dalje ostaje magistar, jer je dokazano da je prepisivao, ali to je bilo odavno, pa je zastarjelo. A ako je zastarjelo i ne važi više, onda je i on pošteno prekršio zakon.

Vidite, ima li igdje toliko poštenog kriminala? Dakako da nema. Drugi će učiti na našim primjer(c)ima. Povjesničari će imati što proučavati, ali i psihijatri.

I dok sam upravo namjeravao iznijeti još jedan krasan primjer(ak) našeg fenomenalnog krivosuđa (na vrh jezika mi je bio, pa sam, kad je zazvonio telefon, morao progutati), baš me nazvao automatski momak iz T-Coma, ili kako li se zovu, da me upozori kako su pripreme za isključenja u tijeku. Uvijek me zanimalo kako se pripremaju za to, pošto već najavljuju da se pripremaju, a sve se rješava pritiskom na dugme, pa mi tu nešto ništa nije jasno. Trče li možda po zgradi, kondicione pripreme i to, ili se pripremaju kako pritisnuti dugme na kompjutoru i tako isključiti već pošteno pritisnutog potrošača. No, ako su već pripreme u tijeku, bit će i cvikanja, pa mi je bolje ovo što prije završiti, jer tko zna hoću li biti u stanju sutra poslati (mailom, zna se), jer ne znam ja koliko njima te pripreme traju, možda samo sat, dva.

I na kraju, samo da mi među ovim recima Karla del Ponte Rosso ne nađe nešto zločinačko, jer kako je počelo ... pardon ... kako se počelo nastavljati, u Haag bi mogli početi putovati i radnici Sljemena, koji su za nešto, oni tamo već znaju za što, strašno krivi, a ne kao naš dični gospon Kutle, nevini da neviniji ne može biti. Pošteno.

E, ali nije tu kraj, on je na kraju.

Taman kad sam završio ovo, nazvao me Uvaženi, gore s kata iznad i da mogu li mu doć promijenit gumicu. A mogu. ZAKONITAAA! Ona, da šta se derem. A tako. Nego, imamo li mi još koju gumicu, znaš ono ... ono prije pet godina za Novu Godinu kad smo ... Ona, da aaa, to, a uredno sam je oprala i spremila ako nedajbože opet zatreba i tako to. I uzeo gumicu i došao kod Uvaženog, i da Vaša Inkontinencijo, izvolite skinuti gaće da vam promijenim gumicu. A on da koje gaće, curi mu u zahodu, pa treba novu gumicu. Aaaa, to. I ušao u zahod i promijenio mu gumicu. Stavio mu ovu. Gumica je gumica.

A danas sam bio malo probati kakvo je more. Taman skočio, zaplivao, kad - AAAJAAJAAAA!NNNTIMTR! Morski pas! Ljudiiii, upomoooć!!! Okinija mi je piiišuuu! E, ali kurac (oprostite na ovome „ali"), nije to pas, nego izronio ministar Primorac i drži me za onu stvar i steže, da vidija sam te, taman si pustio mlaz, a neš ne, nema više pišanja u more. Slijedi kazna. I onda sam se probudio. Ufff. Sreća. A vani neki sretni kordon policije pjeva: „NA SLJEME, NA SLJEME, NA SLJEEEMEEE!!! (Oprostite na nepovezanosti teksta, ali što je danas povezano osim mafije)