Sigurno znate za Kaštela, mjesto, zapravo grad (je, ima status grada već godinama) u blizini Splita. Simpatičan grad – govorim o Kaštelima, ne o Splitu – za koji vrijedi ono što sam negdje već pročitao za neki sličan grad, da je to jedno od zadnjih mjesta na koje bi netko bacio atomsku bombu. Pa je po tom pitanju prilično siguran. Ali, da ne gnjavim sad glupostima i kažem o čemu sam zapravo mislio pisati (i evo, čini se, pišem). O liberalnom gradu Kaštela. Jednom od najliberalnijih. Čak toliko liberalnom, da je gotovo (još malo pa i bez ovoga "gotovo") legalno sjesti u svoj krasni auto, divljati poznatom Kaštelanskom cestom, domoljubno ili ironično ili tkoznazašto preimenovanom u Cesta dr. Franje Tuđmana, divljati dakle tom cestom, koja je ulica, a ne cesta (dođite i vidite) i pregaziti ženu s dvoje djece, inače majku šestero djece, koja je na mjestu ostala mrtva, a za živote ono dvoje pregažene djece se bore.

Momak je, dakako, nakon te nezgode, priveden. Bit će mu suđeno i odslužit će solidnu godinu dana, pretpostavljam. A možda samo uvjetno, možda ga upozore da to više ne radi par godina – gazi žene s djecom. Ne znam zapravo zašto uopće ovo pišem, kao da toga nema svagdje, ili možda ipak nema, ne vjerujem da ima baš ovako, na ovaj način liberalnog stava prema ubojstvu. I tu dolazimo do one preventive, koju sam spomenuo u jednom mojem romanu, no tu je bila drastičnija, ali ova bi trebala biti nešto najnormalnije, najrazumnije, ova kad su u pitanju veseli momci koji divljaju cestom-ulicom, a brojni prolaznici koji se sklanjaju komentiraju "Ovaj će nekoga ubiti"; ali nitko ne zove policiju, nitko ne prijavljuje toga koji će "nekoga ubiti", jer policija će ionako doći – kad već nekoga ubije, a nije ni kulturno, pristojno, uvriježeno tužakati policiji, a da ne govorimo o onim drugim komentarima tipa "Oću, oli sam poludija, pa da i mene ubije kad izađe!".

Dođite malo provozati se cestom kroz Kaštela, vidjet ćete – ako doživite – što je pravi kaštelanski rulet. A još kad kiši, e to morate zaigrati, tu vam neće nedostajati adrenalina. Eto, a mislio sam vam još pričati o divnom moru koje cvjeta, o kanalizaciji koja izlazi metar od obale, o tu i tamo ponekom kafiću koji odleti u zrak, o gospođi knjižničarki koja mi je prije promocije moje zadnje knjige rekla da bi bilo bolje da umuknem (mislila je na pisanje), jer da mi to samo šteti, o ...

(Pravo na objavljivanje ovog teksta bilo gdje, zadržavam, a za one koje zanimaju Kaštela i nešto više o njima, satira o Kaštelima, toplo preporučam www.poklade.com, nismo još sve ušaltali, ali sve će vam biti jasno.)