Violent Femmes @ Tvornica


Da, bilo je to još jedno nostalgičarsko okupljanje. U subotu je opet dupkom popunjena Tvornica dočekala heroje mnogih mladosti i to u liku tri djedice iz Milwaukeeja koje čine oniži gitarist-očalinko s fudbalerkom (stalno se priča kako se vraća u modu) čiji je meketavi glas protokom vremena postao, logično, još meketaviji, bubnjar s frizurom koja podsjeća na Seana Conneryja iz Imena ruže, te krupni basist s fizionomijom a la Tusta iz KUD Idijota. S obzirom na spomenuto čitave večeri sam imao problem kako ih uzimati za ozbiljno kada pjevaju o tinejdžerskim ljubavnim neuspjesima i frustracijama – temama koje uglavnom obrađuju u svojim pjesmama. Kao da im nedostaje one karizme u nastupu uživo koju su, pretpostavljam, nekad posjedovali. Godine nisu važne, ali način kako ih se nosi bogami jest. A zub vremena u njihovom slučaju itekako je učinio svoje.

Na kraju krajeva, to je manje njihov problem, a više naš kao i sudbina ovih koncertno pasivnih krajeva u koje je 90-ih malo tko bitan zalazio. Svejedno, uspijevalo im je dovoditi omladinu (sadašnju i nekadašnju) u delirično stanje čim bi potegnuli neki hit iz arsenala. A njih, hvala na pitanju, nije nedostajalo. Naravno da nisu svirali nekakve nove stvari, jer njih i nemaju, a time bi vjerojatno samo provocirali okupljene. Bend i publika su se podjednako oduševili jedni drugima pa čemu kvariti dojam ... Dakle, redale su se svima poznate pjesme (da ih sad ne nabrajam) što je, iako očekivan, izuzetno neavanturistički pristup, pogotovo od strane benda takvog renomea. Ali neka, prisustvo se isplatilo - dugo ne čuh tako dobar solo na ksilofonu uživo kao na "Gone Daddy Gone" (a kao, čuo sam ih na stotine ...), a odsvirali su i "Good Feeling", hvala im na tome. Za završnicu sačuvani su provjereni hitovi s prvog albuma: "Kiss Off" i "Add It Up" (ona sa "why can't I get just one ...") koju su najavili kao omiljenu VF-stvar Condoleezze Rice (cinični humor nije ih napustio) i sl. Bila su koliko se sjećam dva bisa, a po reakcijama publike 'ladno su mogli izaći i na treći da su mogli (godine, godine ...).

Podnošljivije atmosferske prilike u odnosu na Faithless uvjetovale su i pozitivniju konačnu ocjenu. Ljudi su dobili ono po što su došli: porciju vječnih hitova i žličicu nostalgije tako da je sve skupa ipak imalo nekog smisla.

Lambchop @ Kino SC


Ipak ih je došlo "samo" osam. Od toga ih troje svira gitare. Četvero ako ubrojimo i bas-gitaru. Još je jedino falio pedal steel. Stupili su na stage, pozdravili su se s publikom i počeli svirati. Tiho i lagano. Toliko tiho da je trebalo čekati više od sat vremena na iole energičniju dionicu. Bile su to dotada spore i nježne pjesme koje zahtijevaju koncentraciju i strpljenje. Odmah se vidjelo da imamo priliku gledati i slušati jedan izuzetno raspoloženi bend kako za svirku tako i za verbalno/neverbalnu komunikaciju s publikom. Prisan i prijateljski odnos uspostavljen je od prvog trena. Kurt Wagner, znatno stariji od svojih kolega u bendu, čudak s clarkkentovskim naočalama i bijelom šilt-kapom koju ne skida, odmah je s par komplimenata kupio publiku. Čovjek zna s njom, a osim toga ima i sjajan smisao za humor. Pun je nekih vrckavih šala i upadica. Usput je stalno pitao za muzičke želje, ali nije baš da su uvijek bivale ispunjene. Na žalost vašeg reportera, a potpuno u skladu s logikom promotivne turneje prevladavale su pjesme sa "Is a Woman" te "Aw C'mon/No You C'mon", dva zadnja studijska uratka uz poneku stvar starijeg datuma.

Kada se uživo suočite s bendom ne napušta vas dojam nevjerice zbog načina kako se Wagner poigrava svojim glasom, čas je to šapat, čas uzdah, vrisak. On prebire prstima po gitari, stvara dirljivu i nježnu melodiju ni iz čega, pa još jednu, i još jednu … Prati ga nezaboravno prozračni klavir Tonyja Scotta, a njihova međuigra s gitarama, ponekad i saksofonom koji bi zasvirala Deanna Varagona – pljunuti Gile iz Električnog Orgazma, stvara muziku krhke ljepote, tim dragocjeniju. 

Pred kraj službenog dijela koncerta ljudi su, potaknuti žešćom svirkom, poustajali sa sjedala i ostali na nogama do samog kraja koji je uslijedio nakon dva bisa. Našla se tu i stara Stranglers stvar "Get a grip on yourself", a himnična "Up with people" s albuma "Nixon" prethodila je Wagnerovom mesijanskom silasku među "sljedbenike" i rukovanju s njima čime je ovaj istinski spektakl dobio i obilježje vjerskog skupa neke fanatične sekte. Ni slomljeni nokat nije ga spriječio da odradi furioznu završnicu. Odsvirali su i prekrasnu "The book I haven't read", uživo još bolju i dražesniju. Još da se našlo mjesta za "Life #2" ili barem "We never argue" to bi stvarno bilo to …