Radi se o čuvenim zadaćnicama legendarne bjelovarske gimnazije.
Prije koju godinu dana objavljene su u medijima, ali nisu izgubile na aktualnosti.

ZADAĆNICA FILIPA GAŠPARA (02.05.2002.)

“Mnogi su putevi pred nama. Kojim ću ja?”

Trenutačno se nalazim na raskrižju života, baš kao i ovi moji prijatelji i kolege. Dolazi kraj našeg srednjoškolskog obrazovanja. Svatko mora donijeti jednu od najvažnijih odluka u životu. Što dalje s životom? Kojim ću putem?

Ja imam tu sreću da sam već odavno odlučio što sve želim poslije srednje škole. Vrlo rano sam shvatio kako brzo prolazi ova idila među prijateljima. Nitko se ne brine previše o svojoj budućnosti. Ja sam oduvijek zaljubljenik u prirodu, životinje i jednostavan život seoskih ljudi. Upravo zbog toga sebe vidim kao seljaka. Naravno, svjestan sam da put od gimnazijalca do uspješnog seljaka nije nimalo jednostavan. Kao prvo, potrebno je završiti fakultet agronomskih znanosti, što ja namjeravam napraviti u rekordnom roku. Mnogi su upoznati sa mojom strašću za brzinom, ali to u ovom slučaju nije razlog što želim tako brzo završiti fakultet. Moji razlozi su mnogo dublji. Želja da postanem seljak, toliko je snažna da sam sve drugo u životu podredio tom cilju. Odmah nakon što doktoriram, kupim svoje stvari i selim se u Liku. Tamo ću se nastaniti u šumi, po mogućnosti lipovoj. Sagradit ću kolibu i početi se baviti uzgojem krava, koza, ovaca i oposuma. Krave, koze, i ovce će mi služiti za prehranu i zaradu, a oposumi za izradu odjeće od krzna. Kada svoje malo gospodarstvo osovim na zdrave noge oženit ću se poštenom seljankom koja će mi roditi mnogo djece.

Kada bi svi ljudi prihvatili moju filozofiju života, svjet bi izgledao mnogo ljepše. Ne bi bilo zagađenja okoliša ni ozonskih rupa. Možda je najljepše od svega što bi svi bili seljaci. Oni su poznati kao miroljubivi i vrijedni ljudi. Prema tome, ne bi bilo ratova i prostitucije. Svi bi živjeli u jednoj državi koja bi se zvala Selo. I svi bi živjeli dugo i sretno.

OCJENA: DOBAR (3)