Mezar bez stećka za pjesnika Vernesa Subašića
Ovogodišnju Nagradu Mak Dizdar koja se dodjeljuje na manifestaciji „Slovo Gorčina“ u bosanskohercegovačkom Stocu prije mjesec dana dobio je Vernes Subašić, pjesnik iz Zenice, za svoj prvijenac „Papagaj sloboda“. Tek što je primio nagradu mladog je laureata Vernesa Subašića akademskim diskursom po golom tijelu pjesme išibao uvaženi filolog, orijentalista, arabist, prevodilac, književni kritičar, član ANU BiH i Arapske akademije nauka u Damasku u Siriji, velepoštovani akademik Esad Duraković. Akademik Duraković napao je, ni kriva ni dužna, mladog Subašića prišivajući mu islamofobiju i ksenofobiju, na sveopću nevjericu posjetitelja stolačkog festivala kulture, ljubitelja poezije i žirija.
Bespućima virtualne zbiljnosti i danas se roji bezbroj upitnika, uskličnika i inog interpunkcijskog znakovlja, ćiriličnih i latiničnih napisa, crvenećih i znojećih simbola i začuđenih emotikona uklesanih kao plitki reljef u „što vam je na umu“ položeni spomenik. No, hajka na nagrađenog pjesnika na društvenim mrežama tako je na ovaj način službeno otvorena, a nastavili su je provoditi i određene novinske redakcije, one sa samog dna medijskog taloga Bosne i Hercegovine. U Subašićevu obranu je jasno i glasno stao i Lupigin kolumnist Mile Stojić, inače predsjednik žirija koji je Subašiću dodijelio nagradu.
Vernes Subašić prima ovogodišnji Nagradu Mak Dizdar (FOTO: Oslobođenje/Vanja Fifa)
A što je uvažena filologa, orijentalista, arabista, prevodioca, književna kritičara, člana ANU BiH i Arapske akademije nauka u Damasku u Siriji, velepoštovanog akademika Esada Durakovića ubolo u živac da je odlučio verbalno kamenovati pjesnika Vernesa Subašića, a pročitao je samo jednu njegovu pjesmu, naslova „Gljive“, problemsko je pitanje koje ćemo pokušati rasvijetliti u ovome tekstu. Za početak, za one koji nisu imali priliku pročitati kratku Subašićevu pjesmu zbog koje je proglašen islamofobom, evo i pjesme.
Velika kiša,
strašna poplava!
Gljive niču po šumi
ko džamije po mome gradu.
U njima, mašallah
kad si gladan
možeš da ugriješ ruke.
Plan je grada:
jedna mahala – jedna džamija
Baš kao nekada:
Svaka Mjesna Zajednica - jedna Zadruga.
U tim bogomoljama mnogo se naučiti da
poput: ispravnog popunjavanja
glasačkog listića.
Glasina, poput ezana odjekuje:
tvornice tu se otvaraju!
Između namaza vrijeme radno.
Proizvodnja friških ummetaka,
za obuću koja žulja.
Sa vidikovca se vide munare
Grad kao kaktus
kome treba pustinjsko proljeće da procvjeta.
Grad kao veliki jež,
koji na leđima nosi Geu,
zabadajući joj bodlje u oblo dupe.
Počevši od same činjenice da je površno pročitao jednu jedinu pjesmu, postavlja se pitanje kako je moguće da jedan uvaženi filolog, orijentalista, arabist, prevodilac, književni kritičar, član ANU BiH i Arapske akademije nauka u Damasku u Siriji, velepoštovani akademik pored i više nego stručnog žirija (Mile Stojić, pjesnik, književni kritičar; Adrijana Vidić, dr.sc. književnosti i Adnan Žetica, pjesnik, esejist) sebi uzima za pravo da bude književno-kritičarska porota, sudac i krvnik i da na temelju toga donosi sud ne samo o pjesmi, nego i o cijeloj nepročitanoj zbirci koja ima više od stotinu stranica? Uza sve to, akademik Duraković dodaje: „No, autor ovoga teksta (...) može pisati kako i šta hoće; njegov tekst je u određenoj fazi njegova stvar. Međutim, nešto sasvim drugo je kada se takav tekst nagradi, pa još na tako važnoj manifestaciji.“, čime kao da poručuje pjesniku Subašiću da on može u svoja četiri zida pisati što hoće, ali neka se kloni javnih ili institucionalnih prostora, fakulteta, crkvi, džamija, njihovih tornjeva i minareta.
Iz ovoga je jasno ne samo da je analizi pjesme i zbirke pristupio površno i indolentno poput kakva brucoša koji je zabunom upisao Filozofski fakultet, nego se uvaženi filolog, orijentalist, arabist, prevodilac, književni kritičar, član ANU BiH i Arapske akademije nauka u Damasku u Siriji, velepoštovani akademik Esad Duraković služi, za jednog akademika, nedostojnim ad hominem argumentom, koji predrasude i emocije pretpostavlja razumu, argumentom usmjerenim protiv ličnosti protivnika kakav u polemikama koriste trećerazredni političari.
Duraković je metu na čelo mladom pjesniku stavio objavivši tekst na portalu saff.ba (FOTO: arhiva BH dani)
Međutim, pjesnik Vernes Subašić nije čak ni bio u polemici s njim, pa ovakav akademikov pristup više podsjeća na napad drumskog razbojnika: „Autor je usredsređen s krajnjim negativitetom na minareta, očajnički tragajući za što je moguće više unižavajućim riječima. Minareta su inače – nasuprot tome – sa stanovišta semiotike prostora, izvanredni semiotički stilemi, kao što su to i crkveni tornjevi, ali se autor negativistički koncentrira samo na te stileme, na minareta (ne i na druge okolne simbole religije i duhovnosti), čime se njegov tekst određuje upravo kao ksenofobni pamflet. Tekst GLJIVE koju ovom prilikom nudimo čitaocima da bi sami mogli vidjeti koliko je taj tekst daleko od poezije, od bilo koje vrste poetske uzvišenosti, i koliko je, zapravo, kulturalno i estetski unižavajući zbog te snažno pulsirajuće ideologijske ostrašćenosti“, izjava je koja stoji uz pjesmu „Gljive“ u objavi akademikovoj iako je i svakom iole poetski osviještenom biću jasno da se minareti spominju u službi satire i ironije prema političko-ideološkoj ulozi u koju su u našoj svakodnevici uljuljkani i kršćanski, i islamski, i pravoslavni vjerski vođe, a ne u službi zadiranja u vjerske osjećaje onih koji doista žive i utječu se riječima Isusa Krista, Muhameda ili Isusa Hristosa. Posebno je zanimljivo da je akademik Duraković metu na čelo mladom pjesniku stavio objavivši tekst na portalu saff.ba, koji već godinama slovi za "neformalno glasilo vehabija u Bosni i Hercegovini" i koji često provodi ovakve hajke ne birajući ni riječi ni način na koji će se okomiti na odabranog „nevjernika“.
KAD SAFF LINČUJE: Umjesto prijekog suda, do nekih „boljih vremena“, stvar prepuštaju masi
U književno-kritičkoj osudi akademika Durakovića ne navode se ni primjeri odnosno stihovi kojima precizno potkrepljuje vlastite tvrdnje. Svaki osnovnoškolac zna da se analiza pjesmotvora sastoji od barem nekoliko osnovnih elemenata: određivanja vrste, teme, vrste strofe, stiha i rime, motiva, pjesničkih slika, stilskih sredstava i postupaka i dojma o pjesmi. U cjelokupnoj analizi pjesme „Gljive“ učenika Esada Durakovića ne nalazimo da je uspješno odredio gotovo ijedan od ovih elemenata, osim ovog posljednjeg – osobnog dojma o pjesmi.
Tako dolazimo do odgovora na problemsko pitanje postavljeno na početku ovoga teksta: Što je učenika Esada Durakovića ubolo u živac da je odlučio verbalno kamenovati pjesnika Vernesa Subašića, a pročitao je samo jednu njegovu pjesmu, naslova „Gljive“? Odgovor je – učenikov vlastiti površan pristup poetskoj građi, nerazumijevanje i neznanje. Budući da je ipak uložio određeni napor da bi razumio pjesmu, pročitajmo pred razredom barem dojam o pjesmi "Gljive" Vernesa Subašića koji je izrazio učenik Esad Duraković. Učenikov tekst „Skandal na manifestaciji 'Slovo Gorčina': Nagrada islamofobnom tekstu“ ovom prilikom nudimo čitaocima da bi sami mogli vidjeti koliko je taj tekst daleko od književne kritike, od bilo koje vrste objektivnog vrednovanja, i koliko je, zapravo, kulturalno i estetski unižavajući zbog te snažno pulsirajuće ideologijske ostrašćenosti.
Lupiga.Com
Naslovna ilustracija: Lupiga.Com
A jooooooj. Odakle da se počne? Za početak Esad Duraković jeste uvaženi akademik, ali na vrlo uskom području, jer govorimo o njegovim zaslugama u prijevodima s arapskog jezika, a i to što je prevodio uglavnom mu mogu biti zahvalne hodže i vjernici. Kada se miješa u druga polja života Esad Duraković prestaje biti uvaženi akademik te postaje zatucani nacionalistički primitivac i najobičniji šoven. Ako mislite da je to pretjerana kvalifikacija, onda pročitajte njegovo trkeljanje o Povorci ponosa. Dakle, na stranu što Duraković ignorira činjenicu kojom se bavi pjesma Vernesa Subašića, a ta je da u Bosni i Hercegovini od rata na ovamo niču džamije kao gljive, dok ništa drugo ne niče, tvornice su se odavno ugasile, a nove se niti prave niti će se praviti. Mislim, u redu je, muslimani u BiH za vrijeme SFRJ nisu previše prakticirali vjeru, pa nemam ništa protiv da u tom području dostignu ostale dvije "ustavne kategorije" u toj zemlji. To je sasvim legitimno, kao što je sasvim legitimno kritizirati tu pojavu, s obzirom da je u posljednjih godinu dana u BiH podignuto nekoliko tisuća džamija. Da je šoven, i da nije najbistriji Duraković zapravo pokazuje time što napada Vernesa Subašića s tezom da zašto to isto ne piše za crkve. Pazi, koje je to ignorantsko trkeljanje. Vernes Subašić živi u Zenici, gradu gdje je valjda danas 90 posto Bošnjaka i gdje se crkve ne grade, nego se grade džamije. To prvo. Drugo, ne znam ništa o Vernesu Subašiću, ali iz imena je jasno da se radi o Bošnjaku, mada se čovjek možda uopće ne osjeća tako niti se tako izjašnjava. Možda čovjek uopće nije vjernik, dapače, vrlo vjerojatno to nije. Ali šta je Durakoviću sporno da nominalno Bošnjak tematizira džamije? Ne samo što mu je sporno, nego bi Duraković da nominalno Bošnjak tematizira crkve, a akot o ne uradi, kao što ovaj nije, onda je ksenofob i islamofob. Ma dajte. I to nitko ne vidi i nitko ne spominje. A opasan je bošnjački nacionalizam i glup, kao i svaki drugi, što se vidi po Durakoviću. Stoga mislim da moja konstatacija nije ni pretjerana ni uvredljiva, pa apeliram da se ovaj komentar ne briše.