Ta pobjeda mu je zajamčila ulazak u Sabor kao zastupniku, što mu je otvorilo put da se ubrzo nakon ulaska u Sabor proglasi Predsjednikom. Dakle, sad je već jasno, Franjo Tuđman, izabrao je Dubravu za svoju izbornu jedinicu, iako u njoj nije živio. Takvo što dogodilo se jer je bio u izuzetno dobrim odnosima s tamošnjim upraviteljem jedne etničke zajednice koja mahom dominira u strukturi stanovništva.

Šef tamošnje glasačke mašinerije tada je, naravno, bio Josip Gucić, isti onaj Josip Gucić, koji je to i danas. Upravo on je Tuđmanu zajamčio sigurnu pobjedu u "njegovoj" izbornoj jedinici. Ovome je, jer je, vjerojatno, bio nesiguran u sve što je imao u glavi, nužno bila potrebna sigurnost, pa su tako njih dvojica postigli sporazum po kojem su se dogovorili da će se, kad postane predsjednik, Tuđman odužiti Guciću, na način što će mu dozvoliti neke stvari. Gucić je htio novac, koji donosi moć, a Tuđman je htio moć, koja donosi i novac. Uspješan početak ostvarivanja planova proslavili su volovima na ražnju, s tim da su volovi predstavljali sve nas, a ražanj je simbolizirao ono što su nam kasnije napravili.

Uglavnom, Tuđmanovu sudbinu nakon toga znamo, pa je sada ne treba ponavljati. Ali zato Gucićevu neki možda i ne znaju, stoga ćemo mu posvetiti nešto slova. Dobio je slobodne ruke da se iz mraka svog polusvijeta (do izbora je bio u Njemačkoj, kamo je pobjegao pred zakonom nakon što je opljačkao srebro iz rudnika u Trepči), izađe na svijetlo dana kao hrvatski poduzetnik. Kada je i službeno postao poduzetnik posvetio se preuzimanju velikih firmi: Ferimport, Rudar, Nik, Brodokomerc, OTP Opatija, Osječka pivovara i tko zna koje druge. Ušavši u te firme iz većine njih je isisao sve što je vrijedilo i uništio ih.

U zagrebačkom Rudaru je, na primjer, ugasio cijeli pogon i lišio zaposlene radnih mjesta, ostavivši na životu samo poslovnicu koja je radila s eksplozivima, jer je bila potrebna u to ratno vrijeme da ima barem nekakvo pokriće za raznorazne nabavke sličnih materijala i sredstava. Tvrtke koje nisu imale pogone što su radile s eksplozivima kompletno je uništio i sve je to radio legalno u okviru tadašnjih (ne)zakonitih regulativa. Ono vrijednosti što je isisao iz bivših društvenih firmi odlučio je uložiti u obiteljski biznis, pa je tako, formalno, na imenu Vjekoslava Gucića nastao Getro.

Getro je trgovačko poduzeće koje je u početku priznavalo samo gotovinu kao sredstvo plaćanja, a ne znam je li tako i danas. Dakle u Getro se slijevala određena količina gotovine iz džepova kupaca. Spomenuo sam maloprije Gucićevu ljubav prema eksplozivnim sredstvima, s kojima se u to vrijeme embarga trgovalo isključivo sa gotovinom, pa imam dojam da se i tu gotovinu najlakše moglo legalizirati ako bi se provukla kroz Getroove blagajne.

Međutim, nisu eksplozivna sredstva i oružje jedina stvar na kojoj se tada obrtao cash money. Neke od djelatnosti tog tipa se vrte i danas na marginama društva i grada u kojem živimo. Da li je potrebno pri kraju teksta spomenuti vrlo razvijen lanac prostitucije kojem je sjedište u Sesvetama, tik uz Dubravu. Ili da ovdje razvijem priču o trgovini drogom koja je se razmahala u toj sredini. Mislim da je dovoljno da završim pisanje u padroneu iz Dubrave s riječima kako je vrijeme volova odavno prošlo, kao i da ih je sasvim dovoljno preživjelo nečiju želju da svi završe na ražnju. Dovoljno da danas mogu njega i njegovu bratiju upitati što su to radili u vrijeme kad je svima nama ostalima vrijeme bilo stalo.