Prije nekoliko dana sam od prijatelja iz Zagreba opet dobio poruku u kojoj me obavještava o smrti još jednog hrvatskog gej muškarca uslijed predoziranja drogom, njegovog poznanika. Nekoliko sati kasnije sam od drugog prijatelja, koji nema direktne veze s prvim, dobio poruku gotovo pa istog sadržaja. I on je poznavao pokojnika. “Bad news travels fast”, odgovorio sam dodajući da sam već sve čuo.

Prema mojim informacijama, a koje sam dobio iz svojeg šireg socijalnog kruga, takvih je slučajeva sa smrtnim ishodom među hrvatskim gej muškarcima u proteklih godinu dana bilo desetak. Uvijek je to vrlo slična priča koja se temelji na prakticiranju „chemsexa“, dakle kolektivnog seksa na drogama, a u zagrebačkom kontekstu te su droge pretežito GHB i mefedron, u slengu „mef“. Nekad smrtonosni ishod nastupa zbog kombinacije navedenih droga, a nekad je riječ o predoziranju samo GHB-om, koji se u slengu naziva “G”, što se pak izgovara kao “dži”.

Među preminulima je i jedan moj poznanik, kojeg poznavah skoro 20 godina. Posljednji put smo se vidjeli prošle godine na zagrebačkoj Povorci ponosa, kada mi je prišao na Ribnjaku da se pozdravimo. Popričali smo malo, izgledao mi je u redu, i dalje je bio mišićav, impozantan i duhovit. Nismo bili bliski, ali smo imali poštovanja jedan za drugoga, jer smo krajem nultih godina ovog stoljeća zajedno prolazili kroz neke tadašnje akutne izazove etabliranja zagrebačke Povorke ponosa kao protestnog marša koji se treba izboriti za pravo javnosti bez konstantne prijetnje nasiljem.

Puno mi je pomogao kada sam kao aktivist Zagreb Pridea radio na organizaciji prvog velikog „Afterpride partyja“ u Medici, na kojem se okupilo više od 700 ljudi, a nastupale su Chicks On Speed. Zamolio sam ga da bude dio tima od desetak ljudi čiji je (volonterski) posao bio da taj party bude uspješan, a on je sve zadatke koje je imao napravio odgovorno i bespogovorno. Da nije bilo njegove pomoći u par kriznih situacija, taj party ne bi tako dobro prošao.

U svakom slučaju, vidjeli smo se prošle godine na Ribnjaku, a kasnije smo se znali povremeno zezati na Twitteru. I onda sam proljetos dobio poruku od zajedničkog poznanika da je umro od slučajnog predoziranja „džijem“. (S „džijem“ se, inače, vrlo lako predozirati, mnogo lakše nego s nizom drugih droga) Bio sam potresen, te sam o tome informirao neke zajedničke poznanike. Prilično sam siguran da je s pravim uzrokom njegove smrti upoznato stotine ljudi, no brzo je pokopan, u uskom krugu obitelji, jer “šta će ljudi reći”. Iako je bio aut, u smrti ga je, zahvaljujući našoj kolektivnoj šutnji, pobijedila ideologija ormara. A do takve smrti su ga doveli heteropatrijarhat i neoliberalni kapitalizam.

Pristankom na šutnju, de facto na laž, iznevjerio sam ga kao nekadašnjeg suborca. Iznevjerio sam ga kao čovjeka, u konačnici. Njemu dugujem i posvećujem ovaj tekst.

Kako smo, kvragu, došli do toga da na onome što se naziva hrvatskom gej scenom u godinu dana imamo desetak mrtvih gej muškaraca od predoziranja uslijed „chemsexa“?

Britanski sociolog Jamie Hakim već godinama istražuje tematiku „chemsexa“, za koju konstatira da je postala sve očitija oko 2011. godine u Londonu. „Chemsex“ je Hakim definirao kao “grupne seksualne susrete homoseksualnih i biseksualnih muškaraca u kojima se konzumiraju rekreativne droge GHB/GBL, mefedron i kristalizirani metamfetamin”. U Zagrebu to izgleda tako da se skupina muškaraca nađe u nečijem stanu te ponekad i cijeli vikend provede drogirajući se i seksajući. I tako iz vikenda u vikend. S vremenom se neki od njih ne mogu zaustaviti ni kada je vikend prošao.

Hakim u svom znanstvenom radu zaključuje da se “uspon chemsexa može tumačiti kao utjelovljeni odgovor na materijalne uvjete oblikovane neoliberalizmom: specifično kao želju za intimnim načinom kolektiviteta tijekom povijesnog trenutka kada je sam kolektivitet zamijenjen natjecateljskim individualizmom kao privilegiranim načinom postojanja u svijetu”. 

„Chemsex“ je Hakim definirao kao “grupne seksualne susrete homoseksualnih i biseksualnih muškaraca u kojima se konzumiraju rekreativne droge GHB/GBL, mefedron i kristalizirani metamfetamin” (FOTO: Pixabay)

Kada sam od 2015. do 2017. godine živio u Berlinu, „chemsex“ je bio prisutan na gej sceni, ali je bio i tema javne rasprave. U Zagrebu ga, koliko znam, tada nije bilo, no definitivno se pojavio i proširio tijekom pandemije koronavirusa, dakle taman onoliko kasnije koliko Zagreb općenito kasni za trendovima Zapada. 

U međuvremenu su stvari dodatno eskalirale do toga da hrvatski gej muškarci umiru kao muhe. Poznajem neke ljude u Zagrebu koji su bili i/ili jesu sudionici te scene i ne želim da umru. Možda bih i sam krenuo sličnim putem, ali imao sam sreću u nesreći da mi je zbog „fat shaminga“ koji vlada na zagrebačkoj gej sceni pristup prostorima „chemsexa“ bio nemoguć. Pomoglo je i to što mi je „dži“ fundamentalno uvijek bio odbojna droga, bez obzira na to što ukida inhibicije kojih mi ne manjka. Ne gledam na ljude koji su dio „chemsex“ priče s visine, mogao sam to biti i ja.

Ako bih morao pogađati kako je došlo do epidemije „chemsexa“ na zagrebačkoj gej sceni, rekao bih da je u igri više faktora čije je nadopunjavanje dovelo do trenutne situacije. 

Zagreb je u periodu od 2005. do 2015. godine imao mnogo više i fizičkih i online prostora za kolektivnu socijalizaciju LGBT zajednice. Nakon toga su u jednom periodu takvi prostori postali nepostojeći, a i danas ih nedostaje, ali se dogodio uspon društvenih mreža i Grindra, aplikacije koja funkcionira kao nemilosrdna tržnica ljudskog mesa za jednokratni seks. I danas je Grindr ključni alat za organiziranje „chemsexa“, pa zato treba istaknuti očito, a to je kako je primarni smisao postojanja Grindra da donosi profit njegovim vlasnicima. Sve priče o olakšavanju međusobnog povezivanja gej muškaraca i njihovoj dobrobiti su manje-više marketinška šarena laža. Grindr nije naš prijatelj.

Još jedan faktor koji je utabao put usponu „chemsexa“ u Zagrebu je višegodišnja sustavna depolitizacija LGBT aktivizma i njegovo ciljano pretvaranje u projektizam. Izgubljen je kapacitet za prepoznavanje tematike „chemsexa“ kao političke, a posebna je ironija što je projektistički zamah ostvario dominaciju psihologije nad ideologijom, te individualno mentalno zdravlje postavio kao sveti gral LGBT egzistencije. I evo kamo nas je to dovelo. 

Psihoterapijski pristup ima svoju korist, njime se neki psihološki otvoreni prijelomi kostiju nastali zbog života pod terorom heteropatrijarhata mogu i zaliječiti i izliječiti, ali taj pristup nikad i nikako ne može riješiti strukturne uzroke tih prijeloma. Psihoterapija ne može spriječiti do beskonačnosti ponavljane prijelome, iz generacije u generaciju. To može samo radikalni politički rad i aktivizam utemeljen na ideologiji LGBT oslobođenja, ne ideologiji LGBT ravnopravnosti. Valjda je svima jasno da ideologija LGBT ravnopravnosti u najgorem slučaju vodi do asimilacije, a u najboljem do integracije LGBT ljudi u postojeći heteropatrijarhalni poredak, koji će se zbog toga taman onoliko promijeniti koliko je potrebno da sve suštinski ostane isto.

Ukoliko problem „chemsexa“ i umiranja hrvatskih gej muškaraca od predoziranja „džijem“ (i „mefom“) postavimo isključivo kao problem individualnog mentalnog zdravlja i odgovornosti pojedinca, taj društveni problem se sigurno neće riješiti. No, zato će takav pristup omogućiti lijepu zaradu psihijatrima, psiholozima i psihoterapeutima izvan sustava javnog zdravstva, dok će njihovu pomoć sebi moći priuštiti uglavnom samo materijalno privilegirana gej buržoazija. Kapitalizam ovu tematiku prožima jednako kao i heteropatrijarhat. Praktikanti „chemsexa“ koji dolaze iz buržoaske klase na raspolaganju imaju razne materijalne i socijalne resurse da na određeni period prosurfaju tom scenom i onda se iz nje izvuku na sigurnu obalu, dok se mnogo lakše utapaju oni iz radničke klase. 

Moju očitu skepsu prema dominaciji psihoterapijskog pristupa nad političkim – “in the parlance of our times” – ohrabruje i osnažuje i općepoznata činjenica da su baš psihijatrija i psihologija svojedobno bili u prvim redovima patologizacije homoseksualnosti. To da su homoseksualci bolesni i da je homoseksualnost bolest koju se treba liječiti metodama, koje danas smatramo torturom, prvi su proširili baš psihijatri i psiholozi. Stoga, da budem potpuno jasan, mogu imati povjerenja samo u psihoterapiju koja je „sluškinja“ moje ideologije. 

Očekivani protuargument tome je da je tako bilo prije, a sad je drugačije. Bolje. Sigurno da jest bolje – više nas psihijatri masovno ne zatvaraju u ludnice i ne prže nam mozgove elektroškovima samo zbog osjećaja istospolne privlačnosti – ali pitanje je koliko, kako i gdje točno bolje. 

Primjerice, trenutni “vodeći hrvatski stručnjak”, kažu mainstream mediji, za problematiku ovisnosti o sintetičkim drogama, što je važan dio „chemsex“ priče, istaknuti je član HDZ-a, svojedobno i dugogodišnji tajnik Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, koji je kao jedan od 14 saborskih zastupnika HDZ-a glasao protiv Istanbulske konvencije. Ako netko misli da se u suradnji s njim može uhvatiti u koštac s problematikom „chemsexa“, onda im predlažem da u takav konzilij odmah uključe i dr. Željku Markić.

Jasno mi je da nisu svi psihijatri i psiholozi takvi, ali ga navodim kao paradigmatski primjer, jer daleko od toga da je jedini, zašto se ne treba prepustiti dominaciji psihologije u odnosu na ideologiju, te zašto treba propitivati kapitalističko-meritokratski kult stručnosti.

„Chemsex“ je tema o kojoj periodično razmišljam i o kojoj se educiram proteklih nekoliko godina, jer je stalno negdje iza ugla u mom životu. U tom periodu sam naravno pokušao doznati zbog čega o tome šute hrvatske LGBT udruge. Posredni odgovor koji sam dobio iz jedne od njih je otprilike glasio da oni o tome ne žele javno govoriti jer će to grupacije tipa Vigilare i U ime obitelji iskoristiti u njihovoj borbi protiv LGBT prava. Naravno da hoće. Što onda? Evo nas tako na terenu politike respektabilnosti, na terenu “šta će ljudi reći” i “kakvu sliku šaljemo javnosti”. Evo nas usred najgore, paralizirajuće ideologije ormara. 

Nema sumnje da treba uzeti u obzir i predvidjeti javne reakcije, naročito one zadrtih homofoba, ali i podržavatelja koji su to samo kad se uklapamo u njihova očekivanja, ne da bi se zbog njih odustalo od ostvarivanja prava javnosti svakako kontroverzne problematike „chemsexa“, već da bi se unaprijed znalo kako parirati onome što slijedi. To je svrha aktivizma, tome služi politika. Psihoterapija tu ne pomaže.

Vrijedi spomenuti kako se jedna udruga na apolitičan način bavila ovom tematikom, koncentrirajući se na smanjenje štete („harm reduction“), primjerice kroz distribuciju paketa potrepština koji mogu pomoći kod predoziranja ili spriječiti širenje spolno prenosivih bolesti. Pohvalno, ali nedovoljno, jer se time ne adresiraju korijeni problema. No, siguran sam da je i taj pristup spasio neke živote, te od njega ne treba odustati. Međutim, smanjenje štete ne smije biti kraj onoga što poduzimamo, nego početak.

U džepu nemam veliki plan niti čarobni štapić kojim bi pomor hrvatskih gej muškaraca zbog (često nenamjernog) predoziranja uslijed „chemsexa“ sutra prestao, ali znam da nijedan problem nije riješen tako što se o njemu sustavno i namjerno šutjelo. Ništa se nije destigmatiziralo šutnjom. Koliko god išlo na prvu ruku najgorim homofobima, koliko god narušavalo imidž simpatičnih gejeva, „chemsex“ i njegove potencijalno fatalne posljedice moraju postati tema javnog diskursa, politička tema. To je, bez imalo pretjerivanja, za stotine, možda i tisuće gej muškaraca u Hrvatskoj pitanje života i smrti. I za one koji su dio te scene, a čini se da ih je u stotinama, ali i za one koji bi joj se tek mogli priključiti jer nemaju drugih opcija u životu.

Primjera kako se javno govori o „chemsexu“ na konstruktivan i politički način, a bez štetnog moraliziranja, imamo u svijetu više nego dovoljno. Znakovito je da su do toga prije nas došli i u Srbiji, o čemu svjedoči emisija „Tabu“ na televiziji Insajder, koja je jedno svoje izdanje ove godine posvetila, kako glasi naslov, drogama za seks. Očito isti problem postoji i u Beogradu, ali tamo se o tome ipak ne šuti. Može se kad se hoće.

S obzirom na to da odlično znam s kime imam posla, unaprijed ću odgovoriti na neke pretpostavljene reakcije na ovaj tekst. Ne bi me iznenadila bujica glupih pitanja, niti festival moralizatorskih osuda, a niti bijes samih ljudi koji prakticiraju „chemsex“, koji je zapravo perverzija ideje „safe spacea“ i još jedna praktična ekstenzija ideologije ormara.

„Chemsex“ u sebi nema ništa politički emancipatorno. Nikoga njegovo prakticiranje nije dovelo na Prajd niti u njemu probudilo želju za oslobođenjem i rušenjem heteropatrijarhata. Tu se radi o još jednoj vrsti heteropatrijarhalnog samokažnjavanja gej ljudi, dakle manifestaciji internalizirane homofobije garnirane kapitalističkom utrkom štakora, u kojoj smo ti štakori – mi. Razumijem i dijelim potrebu za kolektivnom socijalizacijom, nemam ništa protiv ni grupnih seksualnih iskustava, dapače, ali „chemsex“ je pogrešan put. Leševi nam to dokazuju.

Niti šira, heteroseksualna javnost želi znati što se tu događa, a niti oni koji su dio „chemsex“ scene žele da se za njih zna. Ne žele vjerojatno ni oni LGBT ljudi koji nemaju nikakve veze s „chemsexom“, jer “kakvu sliku time šaljemo”. Savršena kombinacija za smrtonosni zavjet šutnje.

Spreman sam i na razne optužbe na moj račun (iznosim prljavi veš, nanosim štetu, lešinarim, kontraefekt, egzibicionizam, seks-negativnost, blabla, whatever). Samo me užasava ako će jedina reakcija biti gromoglasna šutnja. 

Mogu zamisliti kako će ovaj moj patetični apel kako ljudi umiru i kako nešto treba poduzeti brutalno i efikasno poklopiti u hrvatskom društvu, a i u hrvatskoj LGBT zajednici dominantna ideologija svetinje ormara. Mogu pretpostaviti da, primjerice, u širenju ovog teksta na društvenim mrežama (podizanje svijesti, reklo bi se jezikom projektizma) nema signaliziranja vrline kakvu nudi, recimo, “ljubav je ljubav” priča o istospolnom paru koji jako voli životinje. Znam koliko ima onih koji se problematici „chemsexa“ ne žele približiti ni na kilometar udaljenosti, jer im na mnogo načina nije oportuno. 

Tepih pod koji će se sve ovo pomesti je spreman, ali smatram da je problem toliko narastao da ga se ipak neće lako moći nastaviti zataškavati, jer ćemo za godinu dana možda opet imati još najmanje deset mrtvih gej muškaraca zbog predoziranja u kontekstu „chemsexa“. 

Imat ćemo mrtve ljude, mrtve poznanike i prijatelje, mrtve (bivše) partnere i ljubavnike, mrtve sinove i braću koji bi možda bili živi da mi nismo šutjeli. “Silence = death”. Volio bih da taj slogan iz perioda očajničke i veličanstvene borbe aktivista tijekom prvog desetljeća tada smrtonosne epidemije AIDS-a nismo zaboravili, već da ga politički primijenimo u praksi. Spasio je milijune života. Sada opet kroz odbijanje šutnje imamo priliku spasiti nečije živote. ACT UP!

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: checkpointaras.ro

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"