Dvostruka diskriminacija nevidljivih radnika
Radnička prava u današnjem društvu nisu na zavidnoj razini, zakonski okviri, koji ih štite godinama se sve više sužavaju, visoka stopa nezaposlenosti omogućuje lako i brzo mijenjanje nezadovoljnih te nekažnjeno nepoštivanje minimalnih uvjeta rada. U takvoj situaciji jedna od posebno izloženih skupina radnika su oni LGBT orijentacije.
„LGBTI radnička prava i udruživanje“ stoga je bila tema tribine koja se na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti održala prošlog tjedna u organizaciji nekoliko udruga - „K-zona”, “BRID, “Zora, „LORI“, “Zagreb Pride” i Trans Aid”.
Činjenica da se raspravlja o specifičnim pravima LGBTI osoba, pokazatelj je napretka ove vrste aktivizma, koji je prema mišljenju sociologa Renata Matića, jednog od sudionika tribine, glavni pokretač unapređenja ljudskih prava uopće u Hrvatskoj. Njihova borba i nastojanja rezultirali su poboljšanjem društvenog položaja LGBTI osoba tijekom posljednjih deset godina, ali je situacija još uvijek daleko od zadovoljavajuće.
Kada je riječ o radničkim pravima LGBTI osoba, Matić je na tribini ukazao na reakcije društva kada se govori o ovom problemu, a koje se mogu svesti na relativizirajuću konstataciju “pa ionako nikome nije dobro”.
No, kada se govori o LGBT identitetu, on se temelji na nepromjenjivoj karakteristici neke osobe i nije ga moguće mijenjati s obzirom na društvene okolnosti. A kako je i pravo rad, prema Matićevom mišljenju, za koje tvrdi da se nije maklo dale od Marxovih poimanja, generička bit osobe, onda se može shvatiti zašto je važno da se na tom području može slobodno živjeti, što danas u Hrvatskoj nije slučaj.
Problemi na koje nailaze LGBT osobe na tržištu rada u najvećoj mjeri se tiču diskriminacije. Međutim, diskriminacija temeljena na seksualnoj orijentaciji rijetko se prijavljuje što je potvrdilo i istraživanje o diskriminaciji “Zagreb Pridea” u razdoblju od 2010. do 2013. godine. Rezultati su pokazali da je 16 posto ispitanika doživjelo diskriminaciju na radnom mjestu.
“Ljudi u školi i na fakultetu lakše se ‘autaju’, nego na poslu jer je radno mjesto više formalna situacija”, objasnio je Nikola Zdunić iz “Zagreb Pridea”, iznijevši neke konkretne primjere.
“Ljudi u školi i na fakultetu lakše se ‘autaju’, nego na poslu jer je radno mjesto više formalna situacija” (FOTO: Nina Đurđević)
Slučajevi diskriminacije na poslu zabilježeni na “Rozom megafonu”, pravnoj službi ove udruge kojoj se prijavljuju zločini iz mržnje, nasilja i diskriminacije te omogućuje psihološka savjetovanja, zaprimila je tek tri slučaja, kako je rekao Zdunić. Dva su se odnosila na bolnice, a jedan na odvjetnički ured. U prvom slučaju radniku je odbijeno produženje ugovora o radu na određeno zbog saznanja o seksualnoj orijentaciji te osobe. U drugom slučaju radniku nisu željeli ugovor na određeno zamijeniti ugovorom na neodređeno, premda je zadovoljavao uvjete, zbog saznanja da je u istospolnoj vezi. U slučaju koji se događao u odvjetničkom uredu radnik je diskriminiran i nad njim se vršio mobbing zbog rodnog identiteta. Zdunić je objasnio kako je glavni problem zapravo nepostojanje javne podrške kolega s radnog mjesta u smislu dokaza za provođenje postupka.
“Nije dovoljno biti nehomofoban, već treba biti antihomofoban. Potrebno je da kolege i kolegice na radnom mjestu javno podrže one koji su diskriminirani. Slučajevi koje sam iznio pokazali su da takva podrška izostaje”, rekao je Zdunić objasnivši kako su LGBTI osobe na radnom mjestu dvostruko diskriminirane – činjenicom da pripadaju seksualnoj manjini i mehanizmima radnih prava kao što je ugovor na određeno koji omogućavaju neravnopravan odnos prema tim osobama.
Slične prakse detektirao je i Goran Selanec iz Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, koji je pak objasnio da ne treba biti strog prema kolegama koji se ne usuđuju javno progovoriti o diskriminaciji drugih jer su često i sami u nezavidnom položaju radne nesigurnosti. Ured u kojem radi zaprima pritužbe, osvješćuje ljude koji dođu o njihovim pravima i mehanizmima zaštite te sudjeluje kao arbitar u postupcima ili sudskim tužbama. Prema njegovom iskustvu, ljudi koji dolaze često nisu upoznati s pravnim okvirom pa je to prvi i najvažniji zadatak Ureda pravobraniteljice. Mnogi odustaju od tužbe, a to se posebno odnosi na transrodne i transseksualne osobe.
“Kad se pokrene postupak, identitet je zabilježen na papiru i zbog toga se ovo osobe u pravilu ne odlučuju na daljnji korak od traženja savjeta”, rekao je Selanec.
Neinformiranost i strah stoga se pokazuju kao najveće prepreke prema sankcioniranju diskriminatornih ponašanja na radnom mjestu, a to pokazuju i sindikalne prakse, što je posvjedočila i Božica Žilić iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, koja LGBT radnike naziva “nevidljivima”. Kako je rekla, brojni sindikalisti još uvijek se opiru mišljenju da bi se udruženje radnika trebalo baviti diskriminacijom. Prema istraživanjima sindikata u regiji Srednje i Istočne Evrope stajalište da se njihovi članovi ne bi trebali baviti antidiskriminacijskim politikama podržavalo je svojevremeno oko 37 posto članova, dok je danas taj broj oko 20 posto. Stoga sindikat kojem pripada nastoji obrazovati i sindikalne povjerenike koji su prva instance obraćanja diskriminiranih radnika, a u tu svrhu izradili su i posebne vodiče te organizirali seminare o LGBTI pravima.
Kako stvari stoje, izgleda da će i ovo pitanje ostati u sferi aktivizma i civilnog društva (FOTO: Nina Đurđević)
U svom radu se nije susrela s takvim pritužbama, ali je poručila kako je Savez samostalnih sindikata Hrvatske otvoren za pomoć radnicima koji se susreću s diskriminacijskim praksama u svom radnom okruženju.
A pozicija mladih osoba na tržištu rada posebno je problematična zbog nekoliko razloga koje je objasnila Nina Čolović iz LGBT inicijative Filozofskog fakulteta “Aut”. Nepostojanje obiteljske podrške za mlade ne predstavlja samo teškoće na emocionalnom planu, već je i izvor ekonomske nesigurnosti. U Hrvatskoj ne postoje istraživanja na tu temu, ali podaci iz Kanade i SAD-a pokazuju da je među mladim beskućnicima 20 do 40 posto LGBT osoba. S obzirom da su navedeni postoci znatno veći nego u populaciji općenito, Čolović objašnjava kako je to posebno zabrinjavajuće.
Što se tiče Hrvatske, ukazala je na istraživanja o stručnom osposobljavanju gdje 44 posto korisnika ovih mjera izjavljuje kako im ta primanja nisu dovoljna za život te da se moraju oslanjati na podrške partnera ili obitelji. Stoga je jasno da LGBT mladima koji nemaju taj tip financijske sigurnosti zbog odbacivanja roditelja, te mjere nisu dostupne. To nerijetko, prema riječima Čolović, dovodi do okretanja nesigurnim oblicima rada kao što je seksualni rad.
Da je tema radničkih prava unutar LGBTI populacije, nešto o čemu je potrebno sve više govoriti u javnosti složili su se svi sudionici, pogotovo ako se uzme u obzir mišljenje sociologa Matića koji kaže da akademska zajednica po tom pitanju ima stav “don’t ask, don’t tell”. Stoga, kako stvari stoje, izgleda da će i ovo pitanje ostati u sferi aktivizma i civilnog društva.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: celavoice.org
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".
@mik jarane, ti se sam diskreditiraš. žao mi je.