Zašto zapravo Kvadratni Metar toliko košta?
Novija lokalno-regionalna vijest: "Nastavlja se subvencioniranje kamata za kupovinu stanova i kuća na području Osječko-baranjske županije". Obilježena je neki dan peta godišnjica projekta "Stambeni krediti u funkciji poticanja gospodarstva", kojom prilikom je kreditni potencijal povećan s 30 na 50 milijuna eura te potpisan dodatak sporazumu o suradnji Osječko-baranjske županije s 22 jedinice lokalne samouprave (pozvane da i one sa svoje strane dodaju pokoji postotni poen subvencije).
Lijepo, zar ne? Socijalno osjetljivo. Pomoć ljudima da si riješe stambeno pitanje. Lokalna i regionalna vlast po nekim kriterijima građanima subvencioniraju kamate. Ti kriteriji, kako je i posebno naglašeno, ne uključuju starosnu dob – čime je znatno proširen bazen potencijalnih korisnika. Čiji se broj kroz provedbu projekta i pokazao "vrlo velik".
Ali ne dolazi mi to samo po sebi kao tema – subvencioniranje je poznata praksa, projekt prilično tipičan – nego mi je specijalno zanimljiv naziv projekta. Zbilja, kako se to stambenim kreditima potiče gospodarstvo?
Ideologija kućevlasništva
Skroz svježa lokalno-regionalna vijest: "Usprkos mnogim izazovima kroz koje je prošla Slavonija i Baranja, uključujući gospodarsku stagnaciju i opću letargiju, grad na Dravi počeo je polako, ali sigurno pokazivati znakove oporavka. To se posebno odražava i na tržištu nekretnina, gdje nema značajnog pada u prodaji manjih i srednjih stanova koja je, uz prodaju isto takvih kuća, najčešća."
Kaže izvjesni Dimitrijević, vlasnik agencije za nekretnine. Čitalo bi se kao da tvrdi da se oporavak gospodarstva odražava dobrim prometom na tržištu nekretnina. Projekt Osječko-baranjske županije svojim nazivom, međutim, implicira obratno: da dobar promet na tržištu nekretnina potiče oporavak gospodarstva.
Kako se to stambenim kreditima potiče gospodarstvo? (FOTO: Denis Lovrović/Lupiga.Com)
Vlasnik druge agencije, izvjesni Šabić, dodaje kako na razvoj tržišta utječu i krediti koje subvencionira Osječko-baranjska županija, kao mjera koja je zamijenila APN. Mjere subvencioniranja su, ističe agent promovirajući kućevlasništvo, stvorile "kolektivnu svijest o tome kako je bolje plaćati ratu kredita nego najma jer kredit ima početak i kraj, a u najmu možete ostati do kraja života".
Proizvodnja ili trošak?
Jedna bazična činjenica: stanovanje nije ekonomska aktivnost. Kako doprinosimo osječko-baranjskom gospodarstvu dok spavamo u krevetu, ručamo za blagovaoničkim stolom, kupamo se u kupatilu? Stanovanje je poput škola, bolnica itd. – radi se o potrošnji ekonomske vrijednosti u funkciji društvene reprodukcije. Potrošnji društveno nužnoj, neophodnoj, nasušnoj, za svaku je pohvalu da brinemo o takvim stvarima i socijaliziramo ih umjesto prepuštanja isključivo tržištu. No, ostajat će: kroz to, po logici stvari, ekonomska vrijednost ne biva stvarana, već trošena. Zar ne?
Propisuju li možda uvjeti subvencioniranja da korisnici moraju u kupljenim stanovima dokinuti spavanje i ostala zabušavanja te organizirati kakvu proizvodnju u tri smjene? Valjda upregnuti "Nepalce" za kikiriki, to je sad popularno. Ironičan sam, naravno – nema u pratećem pravilniku ničega o tome. Ne govorim ipak napamet. Odjeknulo je nedavnije otkriće da nekakav bivši reprezentativac u državnom stanu u Zagrebu, koji unajmljuje za 783 eura, drži 32 Nepalca u neljudskim uvjetima, naplaćujući im 8000 eura za to. I nije jedini primjer, nego su se, kako javljaju mediji, prosto rasplamsale "egzibicije s nekretninama kako bi se stavile u poslovnu svrhu iznajmljivanja za smještaj stranim radnicima".
Bi li bilo i neukusno isticati da se čak ne radi o proizvodnji (kao da bi bilo u redu držati ih kao stoku kad bi se radilo)? Nešto ću ipak istaknuti: činjenica da će se, nimalo slučajno, raditi o zloglasnoj "gig ekonomiji" – u kojoj platforme eksploatiraju egzistencijalnu ucjenjivost "rezervne armije rada" kako bi učinile održivom formulu poslovanja u kojoj ne nude ni rad, ni sredstva rada, ni radnička prava dok beru proviziju za posredovanje prema potrošačima – ima sve veze s time kako i samo stanovanje, koje uopće nije ekonomska aktivnost, može biti učinjeno ništa manje nego ekonomskim pokretačem.
Pitajmo to ovako: što govori o našem gospodarstvu okolnost da ga naše javne vlasti mogu potaknuti prosto subvencioniranjem naših stambenih kredita?
Makroekonomski crnjak vezan uz pojavu je pritom opće mjesto, samo nekako kao da se ne povezuje jedno s drugim. Famozna Kriza u koju je veći dio svijeta upao 2008. godine uzrokovana je (ne donosim to kao neku vijest) upravo Pucanjem Nekretninskog Balona. Svi to znamo izgovoriti – ponavljajući sintagmu koju smo toliko puta čuli – ali što to konkretno znači?
Pitajmo to i tako. Koliko je u široj populaciji prisutna svijest o suštini mehanizma Krize – i kakve bi to moglo imati veze recimo s time što Osječko-baranjska županija Slavoncima subvencionira kredite?
Dom kao roba
Povodom obljetnice projekta Osječko-baranjske županije predstavljen je i logo projekta: stilizirana kućica s natpisom "Stvorimo dom u Osječko-baranjskoj županiji". Dometnut je numerički rezime protekle petoljetke: da su putem projekta, kroz suradnju s četiri poslovne banke, "kupljene 553 nekretnine".
Čekaj, o čemu onda govorimo: o stvaranju doma ili kupnji nekretnine? Nije isti pojam.
Izvorna ideja nastambe je u upotrebnoj vrijednosti: čovjek treba krov nad glavom kao preduvjet fizičke (sklonište) i ontološke sigurnosti (dom). No, ono što danas zovemo stanom ili kućom ima i svoju razmjensku vrijednost: nastamba je postala roba, nekretnina na tržištu.
U završnom saldu koža je oguljena s nas (FOTO: Pixabay)
Da bih imao sklonište i dom, moram prvo skupo caltati Metre Kvadratne. Stambene kredite uzimamo, kao što se zna, od nevolje, s mukom, teška srca. Uzimamo ih – jer što da radimo bez krova nad glavom u ova kućevlasnička vremena – ali i proklinjemo dan kad smo stavili taj potpis na papir: čest izraz glasi "dužničko ropstvo" ili "doživotna robija".
A i biva u završnom saldu koža oguljena s nas: ionako strašno skupu cijenu Metra Kvadratnog još vratimo banci višestruko. Da postoji neki krupan problem s tržištem nekretnina temeljenom na zaduživanju – gledano sa stajališta individualnog konzumenta – stoga jedva da bi trebalo kome objašnjavati. Još jedno opće mjesto. Stalno iskače na stotine sličnih članaka, koji nas obavještavaju da cijene nekretnina divljaju i da kao sirotinja nemamo para za ovu skupoću, nek' živimo negdje drugdje.
Pa bar onda da nam subvencija malo smanji kamate. Hajde.
Betonski vrijednosni papiri
S istog tog stajališta individualnog konzumenta ima i svijetla dimenzija. Zašto posebno volimo baš od Kvadrata – doma, rječnikom upotrebne vrijednosti – raditi robu, rječnikom razmjenske vrijednosti? Zato što i kada ih koristimo kroz upotrebnu, oni svo vrijeme zadržavaju razmjensku. Nekretnina je, štoviše, specifičan oblik robe baš po tome što ne gubi vrijednost rabljenjem. Kupiš auto – čim ga izvezeš iz salona, pala mu je vrijednost frtalj barem (nemam pojma koliko – papagajski ponavljam uzrečicu koju smo toliko puta čuli, da je to 25 ili 30 posto, štajaznam, tako negdje.). Ali zato za Metre Kvadratne ima uzrečica "safe as houses". Prinos nije velik, kao kod rizičnijih ulaganja, ali je zato stabilan. Naročito kad udari inflacija, svi gledaju štednju u novcu prebaciti u Kvadrate.
Mogu živjeti u "svoja četiri zida", ali ih istovremeno gledati i prodati po višoj cijeni nego što sam ih kupio, ukaže li se prilika.
Mogu, nadalje, neke Kvadrate kupiti nemajući uopće intenciju nastanjivati ih, nego isključivo radi njihove pouzdane razmjenske vrijednosti. U tom ih slučaju pretvaram u nešto srodno dionici, kriptovaluti ili artefaktu s tržišta umjetnina: vrijednost počiva na anticipaciji koliko će drugi na tržištu ubuduće biti spremni dati za taj komad imovine. Samo bez prijetnje velike volatilnosti.
Mogu živjeti u "svoja četiri zida", ali ih istovremeno gledati i prodati po višoj cijeni nego što sam ih kupio (FOTO: Lupiga.Com)
Osječki vlasnici agencija za nekretnine, Šabić i Dimitrijević, navode još i ono što svi znamo: kako "veliki broj ljudi kupuje nekretnine kao ulaganje u budućnost ili za najam". Nisu ništa rekli o varijaciji na temu u kojoj ih se na taj način kupuje radi bogaćenja trpanjem Nepalca po Kvadratu – koliko je toga već i u Osijeku? – ali su se zato osvrnuli na očekivani porast broja inozemnih kupaca, s obzirom na otvaranje velikih stranih tvrtki i propulzivnost IT sektora.
Dabome. U prirodi prometa nekretnina je da bude spektakularno nepromašiv dok spekulativan.
Trumanova kukavičja jaja
Rješenje koje su za „Great Depression“ iznašli Rooseveltov „New Deal“ i napose Trumanov „Housing Act of 1949“ – suburbanizacija do jaja – udarilo je temelj tržištu nekretnina kakvo danas znamo. Sukladno Keynesovom zakonu o potražnji koja stvara svoju vlastitu ponudu – samo ti treba prvo izmisliti potražnju, kako god znaš i umiješ.
Moto je bio činjenje stanovanja dostupnijim (zvuči poznato?). U prijevodu: upucavanje u ekonomiju (začepljenu viškom kapitala) kredita kojima se promet stambenih nekretnina financijalizira. Ali povoljnih kredita, valja naglasiti – velikodušnih prema korisniku, subvencioniranih, široko dostupnih.
U tu svrhu osnovana je 1938. godine Fanny Mae (Federal National Mortgage Association), kao državno sponzorirana kompanija i sama sobom sekundarno tržište hipoteka. Fanny Mae je tu da sekuritizacijom zajmova osigura likvidnost cijele šeme: ako banke mogu računati da će im nenaplative hipoteke biti otkupljene (federalna USA im takoreći osigurala autsorsanje rizika), neće imati razloga biti oprezne i škrte na upucavanju u tržište kredita povoljnih za korisnika, koji uopće neće biti lihvarski.
Tako se to radi. To je ono kako se pumpa efektivnu potražnju. Kad banka financira developera, potičući komercijalnu stanogradnju, bit će joj od vitalnog interesa da isfinancira također i kupce, da bude moguće i prodati izgrađene stanove (o, Slobodne li, o Nevidljive li Ruke Tržišta!). U cijenu ulaze troškovi gradnje (materijala, rada, projekata), trošak samog zemljišta, ali i potencijal za rentu, odnosno koliko će ljudi za neku nekretninu negdje biti spremni platiti i koliko će moći platiti. Tržište nekretnina je funkcija povećanja kupovne moći populacije, uvjetovana pristupačnošću stambenih kredita i njihovim kolanjem na tržištu novca.
Paradoks programa priuštivosti
Okej, dobio sam povoljnije kredit. Super, krov nad glavom mi je postao dostupan. Hura za programe priuštivosti stanovanja! Ali nisam samo ja dobio kredit. Rast potražnje vuče za sobom rast cijena. Nafilanost građanstva kreditima rezultirat će istovremeno općim poskupljenjem Metra Kvadratnog na tržištu i stimuliranjem spekulacije.
Kako sad? Kao da tu imamo neku kognitivnu disonancu, neko ugrađeno proturječje u programu priuštivosti?
Po nekoj bazičnoj logici, rast cijena – neminovno prouzročen svakim dodijeljenim stambenim kreditom – dobar je za one koji Kvadrate posjeduju. Živim u Mokošici, a pokojna baba mi ostavila kuću na Stradunu pride? Ma samo neka cijene idu gore, neka probiju sve plafone!
Krov nad glavom postaje samo još nedostupnijim golorukom narodu (FOTO: Pixabay)
Rast je, međutim, loš za one koji bi svoje Kvadrate, u kojima će živjeti, tek htjeli kupiti. A ideja povećanja priuštivosti bi se valjda trebala na njih odnositi. Zar ne, zar ne?
Nešto već zaključujemo: programi priuštivosti putem subvencioniranja zaduženog posjedništva nad stanom mogu svojim proklamiranim učinkom uroditi samo za prvu garnituru bezdomnika koji postanu vlasnici, prethodno rezultiranju u nusproduktu općim rastom cijena. Dugoročno postaju kontraproduktivni, krov nad glavom čineći samo još nedostupnijim golorukom narodu.
Cui bono?
Ali hajde, šta me briga za onaj ostali narod koji nije, ja sam svoj stambeni problem riješio! K'o vas jebe, žohari bez stana! Pati, sirotinjo, sama si si kriva. Štoviše, sad kad sam posjednik, još mi i paše da cijene rastu, povećavajući mi vrijednost vlasništva. Ako sam kupio stan za 100.000 eura, a cijene onda, stavimo, porastu za 50 posto – wow, fantastično, na papiru mi se investicija isplatila samo tako, u plusu sam 50.000 eura.
No, što s tim plusom? Da kupim drugi stan, bolji, veći, za 150.000 eura? Problem je što svejedno neću moći, jer onaj koji je koštao 150.000 kad sam ja svoj kupio za 100.000, danas košta 225.000. Nije samo mom stanu porasla vrijednost za 50 posto, nego općenito Metrima Kvadratnim. Jel'da uzmem sad još jedan kredit od 75.000 eura (kao da mi onaj prvi nije već pojeo svu "kreditnu sposobnost")?
U nekom plusu svejedno jesam: mogao bih prodati stan i prosto imati 50.000 više nego što sam imao prije cijele avanture. Ali i opet pitam: imati za što? Za svakodnevnu, široku potrošnju? Za supermarket i šoping centar? Auto da kupim? Za kruh i prismok? Dosta zajebancije. Nije ta razlika vrijednosti mala stvar tamo gdje plaće stagniraju ili ih, štoviše, jede inflacija. Samo što ću u tom slučaju ponovo biti neriješenog stambenog pitanja, na početnoj točki s koje sam i krenuo.
Da onda kupim neki stan i opet za 100.000 eura za koliko prvotno i jesam, kako bi mi ostala za zezanje ova razlika? Mogao bih, ali bi to sad za iste pare bio neki manji stan, lošiji, neuvjetan za moje potrebe, kojima je odgovarao prvotno kupljen (što ako čekam dijete?).
Na istom sam, kako god okreneš.
Još nešto, dakle, zaključujemo: ne tek što oni koji se nisu na vrijeme dokopali vlasništva (po povlaštenim uvjetima) bivaju rastom cijena cementirani kao luzeri, nego je i iluzorna ideja da su automatski financijski dobitnici oni koji se jesu dokopali. Dok god stan stvarno koristim za potrebe stanovanja, tj. kupujem ga radi njegove upotrebne vrijednosti, rastom cijene Kvadrata moje će vlasništvo samo fiktivno dobivati na vrijednosti – realno ostajem na istoj točki. Kao i svi oni koji su stambenim kreditom doista rješavali vlastito stambeno pitanje.
Jedini kojima će imetak efektivno rasti su investitori, koji su u prilici stan i kupiti čisto radi njegove razmjenske vrijednosti – nekretninu onako kao dionicu, kladeći se spekulativno na njenu buduću razmjensku vrijednost, da bi preprodali ili zapasali, dok žive u nekom desetom selu (na primjer. doznajemo da je Goran Bregović "kralj nekretnina: posjeduje 30 kuća i stanova"). Samo njima kao vlasnicima trend rasta cijene Kvadrata nosi opipljiv prinos – potičući, štoviše, daljnje pazarenje stanova, još i još (ima li neke gornje granice?). Primjer kapitalac: kompanija (ili dinastija) Lürssen na riječkom području. Gola činjenica da trend ide prema gore prilika je za nakesati se – svakim propustom da uložiš ispadaš budala koja propušta mrtvu šansu za kruh bez motike. Dok oni luzeri bez stana postaju sve veći luzeri, jer Metar Kvadratni postaje im sve nedostupniji (džaba bila motika).
Dva modela postupanja prema nesolventnima
Rast cijena u poslovnom je interesu, podrazumijeva se, i investitorima u drugom smislu riječi: developerima, čija profitna računica dolazi sa strane proizvodnje. Osim što će kroz investiranje u gradnju nekretnina moći oploditi (ili čak oprati) višak kapitala ekstrahiran negdje drugdje, sa smislom rabote za početak već u tome, mogu računati i na više nego solidan profit, u iznosu koji je izravna funkcija držanja cijene ili čak dizanja cijene Kvadrata.
A naročito kad u prilikama napumpane potražnje mogu unaprijed računati s tim da će prodati sve što izgrade i kakvo god bilo.
Samo dovoljno solventni građani mogu osigurati profit investitoru (FOTO: Lupiga.Com)
Vjerojatno ne treba posebno objašnjavati ni da je ta komercijalna računica, koja stambeno pitanje stanovništva direktno veže uz profite, izravno suprotna rezonu priuštivosti. Sadržana je u ekskluzivititetu ponude kao odzivu na konkretnu potražnju, s pokrićem u spremnosti kupca da stavi vreću novaca na stol. Samo dovoljno solventni građani ("kreditno sposobni") mogu osigurati profit investitoru. Što ćemo s onima koji to nisu?
Bilo kakav program stvarne priuštivosti sastojao bi se od inzistiranja na pravu na stan (upotrebnu vrijednost: sklonište i dom) i za one nesolventne, odnosno neovisno o stupnju solventnosti. Kada nam je, međutim, ideja stambenih politika inzistirati na profitnom modelu, udarit ćemo drugim drumom: od nesolventnih građana umjetno ćemo štancati ipak solventne konzumente!
Širenje tržišta kao pumpanje biznis klase
Interes investitora u interesu je i državi, i to ne samo radi servisiranja njihovog profita. Nego i makroekonomski: i samoj joj je grčevito do pumpanja potražnje. Ne gubimo iz vida: horizont globalne ekonomije je da padamo u recesiju bez cirkulacije podmazane kreditima koji izmišljaju novac. Ciljam na širu ekonomsku paradigmu kako je zadana inherentnim svojstvima financijalizacije. "Thus ur national circulating medium is now at the mercy of loan transactions of banks", kako reče Irving Fisher 1935. godine, dočim banka pozajmljuje "not money but merely a promise to furnish money on demand – money it does not possess". Fisher to u sklopu alternativnog prijedloga za izlazak iz Velike Recesije, s inzistiranjem, nasuprot Keynesovom kreditnom programu, na 100% Money, "full-reserve banking".
Nije stupanj grčevitosti nepovezan s historijskom paradigmom. Neoliberalizacija kapitalizma radikalizirala je sabotažu pregovaračke pozicije rada naspram one kapitala, s eksplozivnim rastom nejednakosti, osiromašujući masovno radničku klasu, formirajući na sve strane prekarijat i četvrti svijet, vojske slabo do nikako zaposlenih. Dvosjekli mač takve metode podizanja profitne stope (nakon što se urušila u stagflacijskoj krizi kapitala sedamdesetih) u drastičnom je obaranju mogućnosti da se visoku potražnju osigura iz plaća. Analognom drastičnom mjerom trebalo je to kompenzirati kreditnim instrumentima, kako bi ljudi mogli kupovati stvari. Ako ne kupuju, bez stalnog rasta, nema ni profita – sistem stagnira i odumire.
Krizu 2008. godine, običava se reći, uzrokovala je tzv. subprime mortgage crisis. Što bi se odnosilo na poplavu stambenih kredita za koje su sniženi kriteriji dodjele, uz opet Fanny Mae (i Freddy Mac, jer u međuvremenu je osnovano pojačanje) sekuritizaciju hipoteka. Esencijalno, jako je proširen bazen onih koji će ih moći dobiti. Upravo zato što je neoliberalna globalizacija jako smanjila broj onih iole likvidnih da si priušte stan pri vladajućim tržišnim cijenama, a da im ne pojede većinu prihoda. Tržište mora biti prošireno pošto-poto! Jedino što je preostalo je profitirati na sve siromašnijim slojevima stanovništva, činjenjem od njih kupaca kuća.
Što je više raje nafutrano kreditima, više će nekretnina moći biti prodano uz dobit, vlade će se moći pohvaliti većim gospodarskim rastom i cirkulacijom, a ni Wall Street se neće žaliti na veći promet kredita i veće bonuse za svoje osobne sebe.
Shvatili smo: rast pod svaku cijenu kašika je u medu čitavoj biznis klasi.
Primarna i sekundarna eksploatacija
Zna se, k tome, da ništa ne smanjuje stopu nezaposlenosti kao otvaranje poslova u građevini. Izgradnja nekretnina stimulira i širu potrošačku potražnju za robnom proizvodnjom (što onda veže i dodatna zapošljavanja). Kroz to se stvar isplati i izvođačkim firmama, koje si zarade, ali i zapošljavaju.
Biznis klasa će se pozivati i na opći ekonomski interes u ovom zapošljavanju – što je samo uvjetno točno. Oni zapošljavani jesu sretniji da rade nego da gladuju, no radi se o standardnoj neravnoteži snaga iz priče o nominalno slobodnom ugovoru između rada i kapitala – strana rada potpisuje ga iz pozicije ucijenjenosti. Moguće je reći da je eksploatiranim mučenicima u interesu da im se otvori taj posao na baušteli – pristajući na uvjete kakvi im se već nude u prilikama u kojima su kapitalu sistemski na raspolaganju mehanizmi rušenja cijene rada – ali samo dok istovremeno naglašavamo kako im je u interesu čisto utoliko što sutra gladuju ako ga danas ne prihvate.
Što je više raje nafutrano kreditima, više će nekretnina moći biti prodano uz dobit (FOTO: Pixabay)
To je na polju proizvodnje. Na polju potrošnje stoji analogno. Da bi gradnja stanova bila u interesu i onima koji će ih kupiti da bi živjeli u njima, kao mučenici stambenih kredita, moguće je reći samo na isti uvjetan način kao i za mučenike bauštele: čisto utoliko što sutra nemaju krov nad glavom ako danas ne dignu taj kredit i ne kupe taj stan.
Bi li vas iznenadilo čuti da je o tome govorio još Karl Marx? Primarna eksploatacija, to je kad radnika u tvornici (ili na baušteli) iscijedi gazda (u značenju kapitalista) za višak vrijednosti. A sekundarna eksploatacija, to je kad ga onda još iscijedi i gazda (u značenju landlorda) koji mu je izdao stan za kiriju. Ili u vidu modernog dužničkog ropstva – neka bira ako mu je takvo cijeđenje draže – banka za ratu ugojenu kamatama. Uvijek može, ako mu je do osuvremenjenih varijanti, pokušati i s najmom na nereguliranom tržištu, na kojem cvate Airbnb i Booking, kratkoročno rentijerstvo u kombinaciji s rentijerstvom velikih igrača spekulativnog kapitala, u kombinaciji s rentijerstvom sekundarne eksploatacije "Nepalaca" navezanim na rentijerstvo platformskog kapitalizma kao primarne eksploatacije (ali krivo kažem: nije to neregulirano tržište, već ciljano regulirano tako da ostavlja isključivo kućevlasništvo na dug kao način rješavanja stambenog pitanja - sistematski se radi na nepostojanju alternativnih načina).
Bezdan nerealnosti
U središtu fenomena stambenog kreditiranja je financiranje fiktivnog kapitala kao robe. Što bi to bio fiktivni kapital? Pa evo npr. samo bazično zemljište. U početku svakog stana ili kuće bijaše zemljište. Zemljište je, jasno, temeljni pojam tržišta nekretnina. Lokacija, lokacija, lokacija.
Po Karlu Polanyju, tržišta doduše jesu oduvijek postojala, ali sa sporednim utjecajem na društvo i ekonomiju; tek je pretvorba zemlje, rada i novca u fiktivnu robu ("fictitious commodities") povijesna razdjelnica ("velika transformacija") po kojoj društvena supstanca postaje podčinjena novom izumu: konstruktu tržišnog razmišljanja (izazivajući potrebu da se društvo brani od njega).
Vratimo se na ono temeljno svojstvo stanovanja: ne radi se o ekonomskoj aktivnosti. Ali radi se o ekonomskoj vrijednosti – i to prvorazrednoj (ide obavezno i u imovinske kartice, kao prva stavka). Metri Kvadratni "stvaraju" kapital kao, elem, nekretnina, svojom razmjenskom vrijednošću. Kapital je to fiktivan po osnovnoj definiciji kapitalizma (sistem upotrebe sredstava za proizvodnju, u privatnom vlasništvu, radi ekstrakcije profita): ne nastaje tako što neki radnici nešto proizvode, uz gazdino prisvajanje viška vrijednosti, već time što gazda može računati na budući prinos kroz najam ili prodaju. Kapital fiktivan zato što je rentijerski i spekulativan, emancipiran od realnog ekonomskog karaktera.
Isto tako, kad banka kreditira potrošača da bi kupio stan, zauzvrat dobije masne kamate. Budući da se tu dogodilo neko povećanje ukupne mase kapitala u optjecaju, ispada da je proizvedena neka realna ekonomska vrijednost – premda očito nije. Stan je nije proizveo, pod pretpostavkom da nije iza zatvorenih vrata prenamijenjen u tvornicu. Banka je "stvorila" fiktivni novac na temelju obećanja klijenta da će joj u dogovorenom roku isporučiti ili taj novac ili materijalna dobra na koja je stavljena hipoteka. Taj će "novac" onda ona proslijediti – kao "svoj" i na temelju toga naplaćivati kamatu – nekom drugom klijentu, onako kao što i ovom prvom naplaćuje kamate na nečija tuđa obećana dobra.
Banka ubere kamate i kad kreditira ulaganje u nekretninu iz koje će investitor ubirati prinos – na taj način renta, kao razmjenska kategorija, biva apsorbirana u tok fiktivne cirkulacije kapitala. A onda se još događa i da banke pozajmljuju (s kamatama, dakako) drugim bankama, koje kreditiraju spekulativni kapital u potrazi za rentom. Fikcija na fikciju. Dokle to može ići? Ako multipliciram iznos u kojem naplaćujem svoju financijsku uslugu u odnosu na visinu depozita, multiplicirat će se i količina fiktivnog kapitala u optjecaju. Otvara se potencijal bezdana nerealnosti.
Tko to sve pokriva?
Nešto od pretakanja u neproduktivne namjene je, rekli smo, i neminovno zbog funkcioniranja društva. Ljudima trebaju vrtić, bolnica, itd., kao i neki krovovi nad glavama. Samo treba biti svjestan relacije: kad god kakvu prljavu tvornicu prenamijenimo u "divne stanove prepune obilja" (što je danas veoma popularno: npr. Kamensko u Franca) – stupanj realnosti ekonomije je dodatno opao. Sistemski problem je što ne samo tada. Golemi udio vrijednosti stvorene kroz proizvodnju biva isisan kroz raznorazne kanale fiktivnosti, i to ne za društvenu reprodukciju.
Prava riječ je parazitiranje. Kao što smo vidjeli: jedino likvidnim spekulantima rast cijena donosi realan prinos, običnim konzumentima stambenih kredita imetak raste tek na papiru. Ali u što bih se evo npr. ja i pretvorio da onih 50.000 eura koje je moj stan "stvorio" za mene nije puko nominalno povećanje? U parcijalnog parazita, što drugo – jer visina tog iznosa je mjera u kojoj parazitiram. Ono kad ni or'o ni kop'o – a dobro zaradio. Ja možda samo mrtvim slovom na papiru, ali ozbiljni ulagači zato zaista.
Kad god kakvu prljavu tvornicu prenamijenimo u "divne stanove prepune obilja" stupanj realnosti ekonomije je dodatno opao - na fotografiji rušenje tvornice Kamensko (SCREENSHOT: YouTube)
Akumulacija parazitska, otuda što je fiktivna. Poput svakog rentijerstva koje povećava kapital mimo bilo kakvog rada, proizvodnje vrijednosti, kao ekstrakcija viška na osnovu golog držanja u svom posjedu neke vrijednosti (esencijalno: privatnog vlasništva – nad sredstvima za proizvodnju, novcem za kreditiranje, nekretninama za rentanje, dionicama da rade za nas).
Ali ono zašto to pričam je okolnost da fiktivni kapital ne može postojati sam od sebe niti se stvarati stvarno iz ničega. Tko ultimativno pokriva sva ta ugrađivanja, kako bi rekao David Harvey, raznih društveno nepotrebnih provizija i spekulativnih kretanja na nestabilnom tlu fluktuirajućih vrijednosti imovine? I ja svašta pitam. "Stvaranje" fiktivnog kapitala kroz nekretninski biznis odražava klasnu strukturu društva, produbljujući nejednakost. ("Bankers, developers, and construction companies easily combine to forge a class alliance (one that often dominates what is called 'the urban growth machine' both politically and economically)." - David Harvey: "The Urban Roots of Financial Crises: Reclaiming the City for Anti-Capitalist Struggle", Socialist Register vol. 48, 2012.)
Biva, recimo to otvoreno, prisvojen iz tuđih džepova, ekstrakcijom viška vrijednosti iz neke proizvodnje u realnom sektoru, kao i putem sekundarne eksploatacije. Ne da bi i to bilo dovoljno za pokriti sve one zilijune. Pa uskače i neokolonijalni ekstraktivizam: zone fiktivnosti unutar Razvijenih Ekonomija ne može se nadomjestiti bez eksternog parazitskog priljeva u vidu sirovinske baze. (Svježi podaci upozoravaju da Globalni Sjever s Juga isiše raznoraznih resursa u vrijednosti od preko 10,8 trilijuna američkih dolara godišnje, što bi bilo dovoljno za okončati ekstremno siromaštvo 70 puta. (Pazi, svake godine bi se moglo okončati za te pare, pa još 70 puta svake godine!) Istovremeno, Sjever vrati nazad Jugu, u vidu nekakvih kao pomoći i trli-brli, čisto rata da ne bude, 30 puta manje. Svo vrijeme ga koristeći i kao tržište za svoje tehnološki prerađene proizvode, kao i deponij otpada i zagađenja, za moći biti kod kuće mnogo zelenim i nabijati svoje "dobre prakse" i veću uznapredovalost na polju "zelene tranzicije" na nos zemljama s kapitalističke periferije).
O tome govori i centralna teza Pikettyjevog „Kapitala u 21. stoljeću“: sistemska proizvodnja nejednakosti otuda što se capital return (kamate, rente, dobit, dividenda) akumulira brže nego kapital od rada. Razlika u prihodima između onih uslijed realne ekonomije i fiktivne akumulacije.
Jeste li se nekad zapitali kakvom je točno perverzijom privrednih postavki moguće da čak ni doktori i inženjeri, kao neka mala buržoazija, ne bi mogli od svojih srednjoklasnih plaća ni za pet života nasmagati koliko bankari, spekulativni igrači na burzi ili real estate landlords ubodu katkad u sekundi, doslovno, pritiskom prsta, poništivši uopće dimenziju vremena u svom "radu"? (Mislim, evo me, opet otkrivam toplu vodu.)
Bomba, buš pukla?
Osjećaš se probušeno? Mora da si bio Balon.
Naravno da je stvar u toj svojoj šupljoj jezgri dugoročno neodrživa, kao kod svih Balona koji prije ili kasnije moraju Pući. "Holy shit, this isn't just credit. This is a fictitious Ponzi scheme." Izjava lika iz knjige „The Big Short“ Michaela Lewisa (true story žanr, snimljen i kinohit), o godinama koje su prethodile Pucanju 2008. godine.
Bomba, booš pukla? Boom.
Jasno, samo što fiktivnost šeme nije obilježje tek faze koja je dovela do Krize, nego zajedničko svojstvo čitave paradigme financijalizacije stanovanja, sve od Roosevelta i Trumana.
Nije subprime mortgage crisis uzrok Globalne Krize 2008. godine – misao je Petera Marcusea – već radije obratno: generalnija stambena kriza dovela je do tog toliko zloglasnog Balona, čije se Puknuće voli isticati kao neku izvanrednu makinaciju i plod izvanredne pohlepe i gluposti pojedinih financijaša. Ne, inzistira Marcuse, nije do Puknuća došlo uslijed toga što je sistem zastranio pa zaštekao, već upravo kroz konzekventno funkcioniranje kako je zamišljen („A Critical Approach to Solving the Housing Problem“, 2010).
Stambena industrija postavljena tako da pošto-poto traži profit u širenju tržišta kojem nema kraja ni utaženja (FOTO: Denis Lovrović/Lupiga.Com)
Radi se, štoviše, o široj i dugotrajnijoj krizi čitavog ekonomskog okvira ustrojenog na nuždi stalnog rasta radi stabilnosti akumulacije profita. Nije se 2008. godine radilo tek o manifestiranju krize nekog konkretnog predatorskog kreditnog instrumentarija, već o krizi same činjenice da je stambena industrija postavljena tako da pošto-poto traži profit u širenju tržišta kojem nema kraja ni utaženja.
Osim ako ćemo reći da je uopće riječ kriza pogrešna za nešto što je produkt upravo ferceranja by design, fundamentalnih postavki sistema?
Nije što je sistem trokirao, nego što nije
Tri su stupa neminovnosti kraha, po Marcuseu.
Onaj osnovni: ideologija i bjesomučan marketing kućevlasništva.
Drugi: osiguravanje stambenih potreba stanovništva praktički je uvjetovano kao komercijalno, prepušteno privatnom sektoru i njegovoj profitnoj logici, ekskluzivno kao ponuda u odnosu na efektivnu potražnju, dok sve skupa ne završi u ovrhama, bankrotima, beskućništvu.
Treći: aktivno ustuknuće države od doprinosa i politika stvarne priuštivosti stanovanja (putem povećanja javnog stambenog fonda, koji bi se nalazio van tržišta, regulacije najma, itd). Ne radi se o tzv. "deregulaciji" tržišta, već o regulaciji tako da se ciljano ne staje na put profitnom interesu privatnog sektora (i developera i banaka i spekulativnih ulagača), čitave one alijanse biznis klase. Svaki program tobožnje političke volje ostvaruje se kao puko apeliranje na privatni sektor da svoje proizvode učini mrvu dostupnijima, ako ikako može – kroz "suradnju s poslovnim bankama". A i to mlako, s pola snage, više da se kaže da se tobože nešto radi – bez osiguravanja ozbiljnijih sredstava kao pokrića ikakve masovnosti programa, kamoli da bismo govorili o korištenju regulativne moći za zbilja pritisnuti stambenu industriju.
Popularne subvencije ne čine apsolutno ništa na promjeni bitnih postavki stanja. Štoviše, samo još cementiraju prva dva stupa, em promovirajući ideologiju kućevlasništva, em afirmirajući prepuštenost privatnom, tj. profitnom sektoru.
Elementarna je logika da će se raditi o kontraproduktivnoj mjeri, dolijevanju ulja na vatru. Samo javnosti nesvjesnoj da je opis problema u dizanju potražnje kreditima može kao rješenje biti prodan uzrok stanja nepriuštivosti: upucavanje u tržište još malo kredita, činjenjem ih pristupačnijima, širenjem bazena onih koji će staviti svoj potpis na ugovor. Svi ti subvencionirani stanovi na kraju završe u tržišnom prometu nekretnina, pa tamo, kao parodija vlastite nominalne intencije, sudjeluju u općem dizanju cijena Kvadrata.
Pritajena šizofrenija
Ne pišem u ovom tekstu stvari koje bih tek ja govorio, koje ne bi bile i šire poznate; mahom i prepričavam neke pametnije ljude; povremeno mi se ipak učini da sam banalan, jer svi već znaju ta opća mjesta o tržištu nekretnina, da ne kažem da ih proživljavaju na vlastitoj koži.
Samo bi ipak trebalo podvući taj moment pritajene šizofrenije, paradoks ugrađen u industriju stanovanja uzduž i poprijeko: proklamacije o potrebi činjenja Kvadrata dostupnijima posvuda su praćene mantrom koja dobro stajanje gospodarstva veže uz visoke cijene Kvadrata, kao zamašnjaka bez kojeg bismo tavorili u recesiji. Dopustite da citiram integralno jedan Aalbersov pasus: "Indeed, many Western economies have become so addicted to high and increasing house prices that it seems difficult for governments and households alike to deal with a situation of declining prices, which are seen as lowering people’s economic perceptions and therefore as having a negative influence on the economy at large. Thus, although declining house prices could imply increased housing affordability, the mantra that 'rising house prices are good' remains entrenched, buttressed as it is by pressure on states from the homeowning electorate and the housing market lobby to do everything in their power to protect price levels. Even in times of austerity, the housing sector is still seen as a key vehicle to foster economic growth beyond housing markets per se (Forrest and Yip 2011). Sometimes the dominant thinking appears to be: if only people would believe that their houses prices would go up again, they would start spending more, thereby kick-starting the economy." (Manuel Aalbers: "The Financialization of Housing", 2016.)
Kad gradimo nove i nove stanove, činimo to pod firmom upravo pozitivnog utjecanja na tržišni odnos ponude i potražnje – kako bi ga se odvelo u smjeru pristupačnijih cijena. Nekaj ne štima. Kako je to uopće tržišno moguće da mi vječito gradimo neke nove zgrade, a cijene Kvadrata samo sve više rastu? Pitao bi se netko jako naivan.
Alo, društvo! Rezon stvarne priuštivosti stanovanja (što je nominalna društvena dobrobit čitave afere upumpavanja kredita u stanogradnju i napose kupnju stanova) ukazuje se kao suprotan rezonu poticanja kroz to gospodarstva kao programu rasta (što se kao makroekonomski cilj želi postići istim upumpavanjem).
Formulacija iz naziva projekta Osječko-baranjske županije – o poticanju gospodarstva subvencijom stambenih kredita – nabola je, da ne može preciznije, tu šizofreniju.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
Odličan i kompetentan tekst.
"Bi li vas iznenadilo čuti da je o tome govorio još Karl Marx? Primarna eksploatacija, to je kad radnika u tvornici (ili na baušteli) iscijedi gazda (u značenju kapitalista) za višak vrijednosti. A sekundarna eksploatacija, to je kad ga onda još iscijedi i gazda (u značenju landlorda) koji mu je izdao stan za kiriju. Ili u vidu modernog dužničkog ropstva – neka bira ako mu je takvo cijeđenje draže – banka za ratu ugojenu kamatu."
( Autor)
Ne bi me iznenadilo, jer Marx je prvenstveno bio analitičar i kritičar kapitalističke ekonomije.