Možda je istina, a možda samo efektna anegdota - u svakom slučaju zvuči zanimljivo; jedan je sarajevski umirovljenik Petar, glasovitog prezimena Dodik, otkrio kako to pleme potječe iz Albanije. Što bi, pod uvjetom da je točno, objasnilo poriv eresovskoga vožda za secesijom. Istina, prezimenjak rečenoga Sarajlije i umirovljenika Petra, Milorad ne kaže kada će se to dogoditi. Ali - i to je, valjda, taj njegov albanski gen - siguran je kako će taj dan sigurno svanuti. Kad - tad! A u očekivanju te rujne zore, budući predsjednik Republike Srpske u intervjuu za Frankfurter Rundschau (više) ne govori kako je Bosna i Hercegovina trenutačna tvorevina, a Srpska vječna; za njemačko je tržište, eto, otišao korak dalje; Srpska će, veli, postojati i bez Europske unije!

Međutim, Dodik dok, kronično razigran i raspojasan usred predizborne kampanje zabavlja svoju sljedbu diljem RS-a, zaboravlja kako te paralele s Kosovom i Europom, o čemu baš svjedoči slučaj prekodrinske mu braće, nisu naročito pametne. Naime, Srbija je u odlučujući boj za "južnu pokrajinu" krenula s parolom "i Europa i Kosovo", potom je to ublaženo u: "Europa ili Kosovo", da bi, kao što je to, ne bez rezignacije gubitnika, formulirao jedan beogradski analitičar, na koncu stigli do: "ni Europa ni Kosovo". Laktaška se lola, pak, ne boji okolnosti da bi mu se, nastavi li ovako, moglo dogoditi "ni Srpska ni Unija". Njegova je politička strategija jasna: Referendum - kad se steknu uvjeti. I, usprkos tomu što je to utopija ravna onoj da će Kosovo opet biti "južna pokrajina", Dodiku nema povratka s toga puta.

No, nakon što je protekloga tjedna, zapravo, stavljena točka na kosovski slučaj, naviješta se mogućnost da Milorad Dodik postane glasnogovornik, štoviše simbol one Srbije koja je poražena na East Riveru. One, dakle, Srbije koja tužno poje kako je Tadić prodao veru za večeru, i to večeru, biva EU, koja je još tamo daleko. A kao jedan od njegovih, Dodikovih, a ne, dakako, Tadićevih, (po)štovatelja promovira se ovih dana i Matija Bećković, kojom prilikom je predstavio i svoju najnoviju, kratku ali snažnu pjesmu: "Što hoće oni/ Dodik to neće/i neka neće", zapjevao je srpski akademik sa stranica banjolučkog (nezavisnog) dnevnika. Što se od njega, zapravo, i očekivalo.

Naime, po ovomu što je kazao Bećković, snažno se uključivši u kampanju svoga banjolučkog prijatelja, Dodik se ponaša već nekoliko godina. Ali, u biti, njegova je pjesma-vodilja "Ćeraćemo se", koju su - prigodno je objasnio akademik - neki razumjeli kao nacionalni program, a drugi kao antiratni krik. Danas je, eto, jasno kako je shvatio i shvaća Onaj "što neće i neka neće". I kao, dakle, nacionalni program, ali i kao krik. Odnosno, kao što je najavio na Kočićevu zboru - vječno urlikanje za Srpsku. I vječno ćeranje Bosne i Hercegovine.

Bećković misli kako je ovdje, u nas demantirana znanost i (ipak) izmišljen perpetuum mobile. "Nema nikog ko se ne ćera u ćeri makrokozmi i ćeri mikrokozmi, pogotovo na našoj ćerografiji, pogotovo u ovom dijelu Medićerana", poje Dodikov ćerogovornik. A kako je već u tim sferama, ne propušta prigodu dometnuti i kako je svaki dan postojanja Republike Srpske neporeciva historijska činjenica. Slijedom čega, a najavljujući, doduše iz suprotna pravca, prelazak mitske Drine, podsjeća na Karađorđa: "Drino vodo, plemenita međo izmeđ Bosne i izmeđ Srbije/Uskoro će i to vreme doć, a kad ću i tebeka preći i čestitu Bosnu polaziti..."

Akademik (pošteno) priznaje kako u djetinjstvu nije razumio zašto je to crnom Đorđu problem preći preko jedne rijeke. No sada kad je već veliki, Bećković vidi kako je to, u biti, problem da ga većega u Europi nema. I valjda vjeruje kako to može riješiti Karamilorad, ćerač kakvoga Srbi odavno nisu imali. Što je, dakako, dobro! Čim, naime, Srbi zagaze u mitologiju, zna se kako to završi. A u aktualnom slučaju javlja se i sljedeći problem: ako je Kosovo (bilo) srpska kolijevka, što je onda RS?!

Ne da se, međutim, Bećković: Republika Srpska je, gotovo pjeva, planetarni događaj! Što se, uostalom, vidi iz vaseljene. Samo se čeka da akademik napiše poemu. Ako već nije.

Josip Vričko (www.oslobodjenje.ba)