Piše: Boris Dežulović

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, gleda Mostarac s babom televiziju, kad voditeljica Dnevnika najavi prilog o posjetu hrvatskog premijera Zorana Milanovića Mostaru. "Okupljenim novinarima", recitirala je voditeljica, "Milanović je izjavio da je u Bosnu i Hercegovinu doputovao kako bi dao potporu smanjenju tenzija."

- Eto ga jebi! - opsuje baba sebi u bradu. - Nema dva dana da mi je povećalo petnes' maraka, a već je smanjuju.

I zaista, jedva je dvadeset dana prošlo otkako je Vlada Federacije BiH, na sjednici održanoj upravo u Mostaru, utvrdila nove koeficijente i povećala penzije za fantastičnih pet posto: u petak je tako u Federaciji započela njihova isplata, u subotu je poštar babi donio januarsku mirovinu uvećanu za cijelih petnaest maraka, a već u nedjelju hrvatski je premijer požurio u Mostar dati potporu smanjenju penzija.

- Tenzija, baba, tenzija!

Da, pardon, tenzije. Penzije, tenzije, ista stvar. Jedva su, uostalom, dva mjeseca prošla otkako je Milanović, u jednom od očajničkih pokušaja da uštedi koju stotinu milijuna u budžetu, odlučio dati potporu smanjenju penzija u BiH, pa za deset posto smanjio hrvatske mirovine pripadnicima HVO-a, a već je dotrčao kompenzirati politički minus usklađujući stopu tenzija u Federaciji sa stopom penzija HVO-a.

Jednaki bi, naime, učinak hrvatski premijer postigao da je u Mostar - s istim retoričkim oblandama o "europskoj putanji BiH" i "prilagođavanju europskim standardima", dakle, štednji i stezanju pojasa - zaista stigao smanjivati penzije. Samo što bi se onda valjda još netko osim one nagluhe babe zapitao kako to točno i s kojim uopće pravom hrvatski premijer u Bosni i Hercegovini smanjuje tenzije. Da, pardon, penzije.

U zemlji u kojoj gore zgrade kantonalnih vlada - istovremeno dok političke elite to tumače unutrašnjim i međunarodnim zavjerama, a političko pak podzemlje etničkim i nacionalnim - Zoran Milanović, na primjer, tenzije smanjuje tako što dolazi a) bez poziva, b) na stražnja vrata, c) u hrvatski dio Federacije, pa d) zaobišavši tamo stranačke SDP-ovske kolege - sve d) objašnjavajući kako je Mostar, za razliku od Sarajeva i Tuzle, multietničan - f) pohitao u zagrljaj samom Draganu Čoviću, sućutno klimajući glavom pred spaljenim raspelom u sjedištu HDZ-a BiH.

Da bi na kraju, g) odgovarajući Jasmili Žbanić na ono zasluženo "marš kući", podsjetio kako joj je "Hrvatska dala tri milijuna kuna za film koji će vidjeti stotinu ljudi".

Ukratko, niti je Zoran Milanović uradio i rekao išta drugačije nego što bi u istoj situaciji danas u Mostaru, da je živ i na vlasti, uradio i rekao Franjo Tuđman, niti je Bošnjacima i Jasmili Žbanić poručio išta - ali išta - drugo i drugačije nego što bi im poručili Gojko Šušak ili Ivan Aralica. Možda sam ja - dopuštam mogućnost - politički nepismen, ali strah me i pomisliti što bi hrvatski premijer radio i govorio da mu je kojim slučajem u Bosni i Hercegovini palo na pamet dizati tenzije.

Da se, recimo, tim nekim čudesnim slučajem Hrvati i Bošnjaci u Mostaru sutra sve dogovore, da grad profunkcionira i probehara, da Airbus kupi Soko i tamo otvori tvornicu putničkih aviona, pa onda i mostarski Aluminij zaposli deset hiljada ljudi, a mostarski aerodrom postane središnja istočnoeuropska zračna luka, da Europska unija proglasi grad na Neretvi kulturnom prijestolnicom Europe, a FIFA pod Bijelim brijegom organizira spektakularnu utakmicu reprezentacije svijeta s Messijem i Ronaldom protiv kombinirane ekipe Veleža i Zrinjskog, i da u počasnu ložu kao gosta pozovu Zorana Milanovića, taj bi socijaldemokratski političko-diplomatski genij, majke mi moje, u dvije rečenice pred novinarima sve u Mostaru vratio kako je bilo.

Ozbiljan je to talent. Milorad Dodik, recimo, nema ni Milanovićev talent, ali ni njegove probleme. On ne samo da Bosnu i Hercegovinu ne vidi u Europi, on je ne vidi uopće: otvoreno kaže da je pobuna u Federaciji bošnjačka ujdurma, otvoreno stoga prijeti da će silom, bude li trebalo, spriječiti demonstracije u Republici Srpskoj, i otvoreno o svemu tome u Beogradu razgovara sa svojim Milanovićem, Aleksandrom Vučićem. I ne pada mu na pamet sve to predstaviti "potporom smanjenju tenzija".

Zato Zoranu Milanoviću, koji se, eto, živ polomio smanjiti tenzije u BiH, na rijetko uspješnoj mirotvornoj misiji u Mostaru aplaudiraju svi profiteri tenzija u regiji, od hrvatske političke desnice i ljutog mu arhineprijatelja Tomislava Karamarka, preko hercegbosanskih državotvoraca i biskupa, do samog Dodika i njegove banjolučke secesionističke mafije. Svi, ukratko, što žive od ratnih penzija.

Od svih ratnih tenzionera jedino mu, jasno, ne plješću oni bošnjački. Barem ne otvoreno. Ne smiju, jebiga, jer im je Milanović, sve vehementno smanjujući tenzije, naletio kao kec na Dodika, tek da potvrdi njihove teze kako tenzije u BiH podižu Hrvati i Srbi, ne bi li destabilizirali većinski bošnjačke sredine. Zato su valjda pozvali svoga Milanovića, šefa turske diplomacije Ahmeta Davutoglua, koji je došao smanjiti tenzije tako što je otišao kod Bakira Izetbegovića, pa - nakon što je ovaj poručio da je "cilj demonstracija uništiti vlast na teritoriji gdje žive Bošnjaci" - poručio Bošnjacima da "ne nasjedaju na provokacije".

Sva je, kako vidite, sreća da u takvoj, sjebanoj i napetoj Bosni i Hercegovini ima tko će brinuti o tenzijama. Tenzije su dobre, da nema tenzija, ljudi bi, shvatili ste, pitali za penzije. A ovako penzije - i plaće, i korupciju, i siromaštvo, i glad, i nezaposlenost, i sve zbog čega su ono u subotu gorjele kantonalne vlade - već u nedjelju nitko više nije ni spominjao.
Ako je baba, naime, gluha, bogami nije glupa.

Elem, gleda onaj Mostarac s babom televiziju, kad voditeljica Dnevnika najavi prilog o sjednici Vlade Republike Hrvatske, na kojoj se raspravljalo o korekciji koeficijenata za isplatu penzija. "Okupljenim novinarima", recitirala je voditeljica, "premijer Milanović je izjavio da je u sklopu mjera štednje neophodno i smanjenje penzija."

- Eto ga jebi! - opsuje onda Mostarac sebi u bradu. - Nema dva dana da je bio u Mostaru, a već ih smanjuje.

Boris Dežulović, Oslobođenje

Naslovna fotografija: unravelingmysteries.files.wordpress.com