Glavni protagonisti: Lina, Maky, Sašo, Mido, plus slučajni prolaznici i prolaznice
Vrijeme radnje: April/Maj godine i neke ...
Opis radnje: Lutanje po najzapadnijoj EU članici, i traženje svetog grala, da možemo iz njega piti čuveni vin(h)o porto.
Tema i ideja: i do dan danas neriješena zagonetka - možda vam poslije čitanja i sine pravi odgovor, pa ga šaljite Ivoru-Caru i punite mu inbox.
Napomena: imena, cijene, tračevi, uzvici, kuknjave, zbunjole u potpunosti su bazirani na istinitim dogodovštinama.

DAN 1 i DAN 2

DAN 3

Vino porto zarađuje dodatne pozitivne bodove, na izazivajući mamurluk u našim "navijačkim" glavama. Jučerašnji dernek ipak uzima danak, u vidu oštećenja naših glasnih žica, koje su nas u Hertz-ovoj filijali, potpuno izdale, pa smo naše prohtjeve, posredovali na ceduljicama. Iznajmili smo Ford Focus za nekih 25 € po danu. Odluka o autu, kao našem prijevoznom sredstvu, bila je uglavnom financijske prirode, ono četvero smo, pa kad se podijeli, dođe manje nego karte za autobuse i vlakove, koji su u Portugalu ionako poznati po svojoj poslovičnoj sporosti (kakvi ljudi takvi vlakovi, npr. nezamislivo je, da se sa nekim dogovoriš prije 11 ujutro, čak im i predavanja na fakultetu počinju tek u 10h).

Pomoću mračnih sila i voodoo trikova, poslije trostrukog gubljenja, uspijevamo izaći iz izrovanog Porta i pronalazimo put za Bragu. Radi se o najkonzervativnijem portugalskom gradu (po žestini svoje katoličke vjere, Portugalci su tik iza religijskih fanatika Iraca, barem tako kažu raznorazna EU istraživanja), koji je iznjedrio vojni puč (1926), krčeći put za gospodina Salazara i njegovu diktatorsku vladavinu (1932-1974). Ekonomist po profesiji, lako je cijenu "tranzicije" prebacio na pleća seljaka i radnika (svaka sličnost sa balkanskim vilajetima je namjerna), krvavo gušeći svaki pokušaj pobune, kako kod kuće, tako i u afričkim kolonijama, a sve to uz nevjerojatno brutalnu i jaku tajnu policiju PIDE.

Hi-tech fontane

Braga dosta ulaže u sam imidž, pa su gradski trgovi, vrtovi i parkovi besprijekorno uređeni, a njihove fontane kompjuterski navođene. Vole se još i pohvaliti sa najstarijom katedralom u Portugalu, jednostavno imenovanom Sé (op.a. katedrala na portugalskom). Građevina datira iz 11-og stoljeća i kao najstarija posjeduje brdo svetačkih kostiju, raznorazne važne križeve, zlatne orgulje i slične relikvije. Unutrašnjost sama je poprilično neugledna, za tako značajnu katedralu, pa ne gubeći vrijeme zapućujemo se ka Igreja de Bom Jesús. Crkva je ta, predmet (obaveznog) portugalskog hodočašća, premda se tamo gospa (još) nije pojavila. Nalazi se na brdašcu iznad grada, i do nje vodi 365 cik-cak stepenica, pa ako vam se ne penje, možete pajdaše sačekati u podnožju, osvježavajući se kompjuterski precizno navođenim kapljicama iz još jedne u nepreglednom nizu fontana. (rečeno učinjeno).

"Bolesno" čistu i sređenu Bragu napuštamo u kasne poslijepodnevne sate i krećemo put Guimaraesa, takozvane kolijevke nacije (ljudima sa naših prostora, poznatiji kao ponuda u kladionicama, odnosno odskočna daska Zlatka Zahovića, prilikom njegovog haranja portugalskim fudbalskim terenima, eee, nekad bilo sad se spominjalo). "Rođenje" Portugala zbilo se 1139. godine, a vezuje se za ime Afonso Henriques, i dio je dugotrajne i mukotrpne Reconquiste (protjerivanje islama sa pirinejskog polutoka i pokrštavanje preostale populacije). Alfonso I, te je godine proglasio nezavisnost, i uskratio poslušnost španjolskoj kruni, a do potpunog formalnog priznanja, od strane Vatikana je prošlo, ni manje ni više, nego 40 godina. Samo proglašenje nezavisnosti, pogađate, odigralo se u lokalnoj katedrali, koja je savršeno očuvana i danas je, zajedno s centrom grada, pod zaštitom UNESCO-a. Ulice su preuske za kakav-takav protok saobraćaja, pa smo primorani našeg Forda ostaviti na zgodno uređenom parkiralištu. Prilikom parkiranja, bivamo navođeni "iskusnim" navigatorom, koji cijele dane sjedi na parkingu i vreba turiste, a zatim im kasira svoj mukotrpni navigatorski trud. Pojava je nevjerojatno raširena u sjevernim portugalskim gradićima, pa vrebači imaju i službeno ime - "arangeros". Savjetujemo vam, da im udijelite pokoji novčić, da ne do bog, gluho bilo, slučajno ne nađete na ispuhane gume, slomljene brisače, razbijen far, izgrebana vrata, što su sasvim normalne pojave na tim "specijalnim" parkinzima.

Castelo Guimarães

Taman je bilo dovoljno vremena, da uletimo u Castelo (op.a. dvorac na portugalskom) de Guimaraes, obiđemo njegove oronule zidine, zavirimo u memljive tamnice, nišanimo preko zahrđanih topovskih cijevi, pozdravimo mrzovoljnog čuvara, popijemo po pivušu (treba malo ohanuti sa onih portom) i otputujemo u Vila Real. Grad je opisan kao živahno studentsko središte, pa smo bili pravo razočarani, kada su nas u obližnjem kafiću, već poslije prve runde, škartirali na potpuno opustjele ulice. Zanoćili smo se u lokalnom "pensao de juventud" (op.a. youth hostel), usput pozdravivši, inače (za naše pojmove) relativno prečestu pojavu na portugalskim ulicama - čovjeka koji je glasno i jasno raspravljao nešto, naizgled važno, sa samim sobom.

DAN 4

Danas putujemo u prethistoriju, nekih desetak tisuća godina unatrag, u paleolitsko doba. Najveći "open-air" arheološki park u Europi, nalazi se u blizini gradića Vila Nova De Foz Côa. Broj dnevnih tura je ograničen, pa moramo malo "pogurati" (lagana provizija na karte, koje dođu 5 €) službenice, da nam nekako prodaju posljednja mjesta, za današnji dan.

Rijeka Côa

Skupa s dvoje Francuza, dvoje Portugalca i voditeljicom, koja em pati od vrtoglavice, em baš i nije pazila na satovima engleskog, ukrcavamo se u napola skršene Land Rovere, otpočinjući svoju avanturu u dolini rijeke Côa (op.a. e to ne znam šta znači). Vožnja je pravi mini "Camel Trophy", pa se usput tješimo kako nam je preskakanje ručka danas dobro došlo, inače bi ostatak dana najvjerojatnije proveli ribajući unutrašnjost ovih korodiranih mašina. Zaustavljanje džipova je popraćeno svesrdnih odobravanjem i širokim osmjesima svih učesnika, dovodeći neke u iskušenje, da za povratak natrag potraže alternativne načine transporta.

Voditeljica preuzima inicijativu (ili barem tako zvuči ono nešto što natuca na engleskom), pokazujući nam prastare crteže (btw, sačuvane igrom slučaja - portugalska vlada je cijeli predio namjeravala potopiti, prilikom gradnje hidrocentrale, što bi se i dogodilo, da nije bilo UNESCO-ove intervencije u zadnji čas). Većina zubom vremena nagrizenih i izblijedjelih crteža prikazuje bikove, ribe i konje, naslikane različitim tehnikama. Starost crteža kreće se negdje izm

"Vratolomna" voditeljica

eđu 20 i 25 tisuća godina, a određuje se na osnovu debljine linija, njihove urezanosti u stijene i samog načina njihove izvedbe. Repertoar motiva nam se uskoro širi i na ljudsku figuru, evidentno muškarca, čiji je disproporcionalni (za naše "civilizirane" prilike) penis prikazan u punoj erekciji u procesu ejakulacije (da mu naša voditeljica nije protepala "big sex", bili bismo uvjereni, da su pećinski ljudi imali po tri noge). Crtež je iz "nerazjašnjenih razloga" potpuno zaplijenio pažnju ženskog dijela ekspedicije, koje smo bukvalno morali odvući ka sljedećoj razglednoj točki - crtežima dvaju bikova, u natprirodnoj veličini. Prilikom prezentacija tih povećih sličica, na Makyjevo insistiranje, voditeljica se uspentrala na omanju liticu. Ubrzo ju je svladala vrtoglavica, pa je Makyjeva nagrižena savjest, improvizovala akciju spašavanja, u stilu Brucea Willisa, pomažući joj, da se ne sljušti pred naše umorne noge. Žuta k'o limun, jedva je nekako došla sebi, kiselo se nasmijala i odlučila, da nam se osveti vratolomnom povratnom vožnjom.

Jedini kratkotrajni predah smo proveli pored napuštenog golubarnika, čiji su nekadašnji stanovnici bili uzgajani ne za pismonoše, nego za pečenice. Makljanje golubova je bilo karakteristično za Sjeverni Portugal, gdje su još koristili i golublji izmet (ništa se ne smije baciti) - kao gorivo za ogrjev, tijekom dugih zimskih noći u vrletima Serra do Maraoe.

|

Napuštamo drevno stijenje i krećemo ka Guardi, što se uskoro pokazuje sasvim pogrešnom odlukom - pregladnjeli i iznureni, zaustavili smo se pored puta, da se malo okrijepimo s kvazi sendvičima. Nije prošla ni sekunda, a jedan se stari, s golfom jedinicom vozeći u rikverc, zavalio pravo u naša zadnja vrata (e vala, Portugalci su stvarno bruka od vozača, ne paze ni zerastu zeru). Vriska, cika, dernjava, spominjanje predaka iz više generacija i loza, parale su okolinu nekih dvadesetak minuta, dok početni šok nekako nije splasnuo. Stari kao, govori francuski, a i mi, istina malo manje, kao govorimo taj jebeni francuski (šta bi im falilo, da su u školama učili ruski ili poljski, ma neki lakši jezik od tog francuskog?). Poslije njegove šoferske ispovijesti (frajer vozi skoro pola stoljeća, prešo sve od Pariza do Stockholma, nikad nije doživio nesreću, dok nije naletio na nas jadne baksuze), ispunjavamo papire, na kojima se vidi kako je, k'o biva, on bio kriv, valjda ...

Žrtva "stresnog popodneva"

Skuliramo se i kontamo kako smo to super sredili (auto je u voznom stanju, al' se vidi da je opaljen), pa se častimo tim kobasicama što smo ih čuvali za ovakve posebne slučajeve i naravno sve zalijevamo portom. Slavlje nam je pokvareno u rekordnom roku, kada su nam gospoda iz Hertza (imaju neki broj, što je kao na raspolaganju 24 sata - dnevno) rekli kako možemo onaj papir "pokazivati ćaći svom", a da oni šmirglaju samo ovjeren policijski zapisnik.

Dugotrajnim vijećanjem smo se odlučili vratiti u ovu Vila de Dugo-Neko-Ime, tražeći lokalnu policijsku stanicu. Grad je pravo prkno, pa smo ga za 15 minuta cijelog pročešljali, i zaključili, kako je G.N.R. (Guard Nacional de Republic) jedina zgrada koja ima ikakve veze sa zakonom. Znate već šta slijedi - unutra su drijemala dvojica "gardista", pored kojih bi komotno mogli provući cijeli B-52, s atomskom bombom u utrobi, a da nijedan od njih ni ne trepne. Naš nagli ulazak ih je "izbacio iz cipela", pa su poslije nekih 5 minuta buljenja i nevjerice, na sve naše pokušaje sporazumijevanja, uporno odvraćali odlučnim mrdanjem glavurdi lijevo-desno. Prepali smo se, da će, ako im glave ne otpadnu, sigurno doživjeti moždani udar, pa smo brže-bolje izletili napolje ... pred nekih 20-ak radoznalih seljanja, kojima je ovo izgleda bila najzanimljivija situacija u zadnjih 10 godina. Smijati se ili plakati k'o godina, pitanje je sad - srećom dilemu nam rješava unikatni domaćin, koji natuca nešto engleskog i usmjerava nas u gradić Meda, koji navodno ima policijsku stanicu.

Meda je, opet vam je jasno šta slijedi, neka brđanska zabit, do koje se dolazi kozjim stazama, i nitko normalan se tamo ne zapućuje bez džipa i zaliha hrane i vode (nitko normalan osim nas ...). Proklinjući portugalske vozače, došli smo i do centra te Mede, gdje naravno nitko nit je čuo nit je vidio policijsku stanicu, i svi nas upućuju opet kod Axl-a i kompanije (G.N.R). Scena slična prethodnoj s tom razlikom, da ovi "gardisti- brđani" s kilometra bazde na alkohol, pa nam je rasprava ovaj put žučnija, vatrenija i konfliktnija. Vidjevši, kako je vrag odnio šalu, skupili smo repove među noge i nagarili nazad u dolinu, ostavljajući razljućene Medaše u oblacima Fordove prašine. Ponovo smo promijenili plan, i zaputili se ka Viseuu (prema karti i Hertzovom telefonisti, tamo se nalazi najbliži Hertzov ured). Potpuno sjebani, stigli smo u Viseu negdje iza ponoći, uletili u YH i snom pokušali otjerati ovu "bad karmu", što nas je snašla.

DAN 5

Detalj iz Visaua

Povjerljiv i kompliciran zadatak od neprocjenjive važnosti za budućnost našeg planeta - pronaći Hertzov ured u Viseuu, povjeren je Saši i meni (kao i obično, još jedna u nizu grešaka). Pih ništa lakše, imamo adresu Rua Paz 21, to ima da bude mačji kašalj, pomislismo ... Ulicu smo našli od prve, procunjali tih njenih 50-ak metara, a od broja 21 i Herzovog ureda ni traga ni glasa. Prošli smo i sve susjedne ulice, ispitali policajce, prolaznike (koliko od njih je govorilo engleski, nećemo sad spominjati), pekare, apotekare, starice koje prodaju ciklame i karanfile, orkestar, koji je u blizini vježbao za prvomajsku proslavu i sve to bez ikakvog uspjeha. Pronašli smo i taxi stanicu (valjda oni trebaju znati, gdje im se šta nalazi u gradu?), iznijeli im naš nepremostivi problem, a oni samo progunđaše, kontajući da nema pazara/vožnje s nama i hladno nam preporučiše da se otkačimo s tim nekih Hertzom, i oprobamo sreću sa Avisom (što ti je tržišni kapitalizam). Misao o snimanju skrivene kamera, gdje se kao fora upotrebljava promjena imena ulica usred grada, i onda se vreba jadnike koji to puše, odbačena je odmah iza prijedloga, da zovemo Mulldera i Scully, ne bi li oni pronašli taj jebeni ured, koji il' je u zemlju propao il' su ga Marsovci odnijeli ...

Očajanje nas nagoni, da opet (po tko zna koji put) zovemo onaj Hertzov dežurni broj i molimo ih da skinu urok s nas i svih njihovih ureda. Insistiranje na razgovoru s "nekim glavnijim", konačno iz naftalina izvlači podatak, kako je ured u Viseuu nedavno zatvoren, pa možemo komotno zaboraviti na njega - e seljaka ljudi, sjebaše nam dva dana putovanja sa svojim polupismenim personalom!

Poželite li možda Viseu sačuvati u prijatnijem sjećanju, sjetite se da gradić ima svog šmeka, te da se radi o centru Biera Alta regije, okruženom vinogradima doline rijeke Dao i nepreglednim šumama. Tu su još i katedrala i muzej Grao Vascoa, slavnog umjetnika iz 16-og stoljeća, a u kolovozu i rujnu možete uživati i na folklornim festivalima u centru grada. Usput, skočite i do srednjovjekovnog zamka Panedono, izgrađenog na obližnjem brežuljku, gdje možete uživati u fenomenalnom pogledu.

Kućica u cvijeću

Nova moda razmjene studenta je zavladala ovom našom Europom pa smo u Mariboru već imali čast upoznati nekoliko prebivaoca Portugala, od kojih nam je posebno draga bila Graça (čije ime navodi na pogrešan zaključak, kako imamo posla sa pravom hašišarkom), iz malog mjetašca Oliviera do Hospital, naše sljedeće destinacije. Studij "civil engeenringa" (urbano planiranje?) u Mariboru je Graçai omogućio Erasmus, koji joj je sredio sobu u studentskom domu na Tyrševoj ulici, pored mariborskog mjesnog parka. Razmjene studenata, pokazalo se, nisu namijenjene izmjenama stručnih savjeta, literature, dostignuća, već prvenstveno džabalebarenju i dernečenju, u kojem Graça nikako nije zaostajala. Pravo se obradovala, kad nas je (neke) vidjela i povela nas u svoju "casa del flores" (cijela joj je kuća okružena cvijećem, prava paša za oči, u ovo svibanjsko doba), gdje su nas njezini roditelji carski pogostili i ugostili. Stolovi su bili puni, a za nepce su nam zapali Bacalhau (usoljeni bakalar - glavni sastojak za nekih 365 portugalskih jela, očigledno glavna stvar na jelovniku) i Cozido a Portuguesa (ovo bi se moglo prevesti kao portugalski gulaš), koje smo zalili neizbježnim, slatkim, brzo-tekućim portom.

Graça nas je snabdjela informacijama o svom gradu i njegovoj okolini, pa smo krenuli na izlet u stari gradić Avo, gdje su sve kuće iz prošlog stoljeća, a poznat je i po svom kamenom, dobro očuvanom, "tromostovju" (nema samo Ljubljana taj "fenomen"). Razgledali smo još i ostatke nekog zamka, usput pokupili ruskog imigranta Tolika (Graça mu je jedina portugalska prijateljica za sada), pa se polako pripremili za večernji izlazak u caffe "Ritual", gdje nas je dočekala prisna "unplugged" portugalska muzika - Fado.

Caffe "Ritual"

Riječ ta, u portugalskom jeziku znači sudba, mada fadisti po pravilu pjevaju (skoro bukvalno oplakuju) nesretno-ljubavne teme, pa bi možda mogli opisati fado kao jednu vrstu sevdaha.  Izvođači, u svojoj obaveznoj crnoj vanjštini, melankolijom i fatalizmom na rubu depresije ispunjavaju sve ćoškove "Rituala" i pogađaju i one najjače među nama (džabe nam što ne razumijemo riječi, zvuk je fakat pretužan i navodi na nekontroliranu lomljavu čaša - srećom nismo na našem Balkanu i njihovi servisi ostadoše netaknuti). Otrgne se i pokoja suza, ne bi li otjerala sav taj crnjak, što nam se stuštio na ramena, al' spasa nema, sve dok vođa benda ne zatraži pauzu (fala care, ne znam koliko ovoga možemo najedanput podnijeti). Tijekom muziciranja, pravila fadoa, nalažu kako niko u kafani ne smije jesti, dok to ne učine muzičari, koji sad koriste priliku i naručuju si "flambirane kobasice". Zanimljiva fora, donesu ti kobasicu nabijenu na mali ražanj, pa si je sam potpališ i okrećeš koliko ti volja, odnosno koliko reš voliš. 

Priča se, kako fado svoje korijene vuče iz žalopojki afričkih robova, ali ja bih se zakleo da bi se našlo nekih veza i vezica s ovim našim "dušama slovenskim" i da bi Balašević bio pravo dobar fado izvođač. Postoje dvije vrste fadoa, prva, dosta osobnija i osjećajnija verzija svira se u lisabonskim kvartovima Alfama i Mouraria, a drugu prakticiraju u Coimbrai, gdje fado ima pravi akademski status. Najpoznatija (po mnogima i daleko najbolja) fadistica, svih vremena, bila je Amália Rodrigues (preminula 1999-te). Pored njenog veličanstva (najpoznatija pjesma joj je bila "Lágrima" (op.a. suza na portugalskom)), poznati su još i Carlos do Carmo, Alfredo Marceneiro, Hermínia Silva, Rodrigo, Maria Alice Tristao da Silva i Susana Alfonso (poznatija kao Misia, nedavno je nastupila u Zagrebu).

Fado nas je dobro namučio, a ni porto nam nije ostao dužan, pa smo, poslije kratkih časova ruskog jezika (pa nisam ga džabe 6 godina gulio u našim socijalističkim klupama) s gospodinom Tolikom (koji kad je saznao, kako će Slovenija uskoro ući u EU, odmah nudio lovu, da ga prokrijumčarimo preko grane - hajvan šta ćeš), okončali ovu tugaljivu večer. Graçina mama je strastan poklonik fadoa, pa nam je kod kuće još neka 3 sata puštala sve svoje ploče, dok se nismo pogušili od bedare i popadali po podovima.

... Ufff ...

DAN 6

Castelo de Vido

Ujutro smo napravili pravu uzbunu, kada smo se digli već u osam (to je za Portugal nehumano doba, i oni koji ustaju prije podneva su za njih najveći luzeri) i spakirali naše prnje. Nabavili smo si ponešto za pod zub, oprostili se s domaćinima i nagazili Forda preko planine Sierra Estrellae. Upozorenje, o promjenjivosti meteoroloških uvjeta, na ovoj planini, shvatili smo ozbiljno, tek kad su nas u roku sat vremena snašli i prolom oblaka, i grad, i odron, i vjetar koji je čupao drveće, pa  čak i neki divlji pas, koji ne begeniše auta i skače na njih (ni njihovi psi izgleda ne podnose njihovu/našu očajnu vožnju).

Proljetno vrijeme nas je malo popustilo, pa smo ohrabreni sunčanim zrakama, skrenuli do dvaju gradića - Castelo de Vido (datira još iz rimskog doba, smješten je na obraslom brežuljku i ograđen zidinama koje kriju mnoštvo crkvica, fontana, kućica, ulični labirint i židovski kvart - Judiariao) i Marvao. Marvao je smješten na skoro 1000 metara visokoj litici, u neposrednoj blizini granice sa Španjolskom, pa je zbog svog položaja bio česta meta osvajača. Njegove besprijekorno bijelo okrečene kuće su u potpunosti opasane debelim zidinama, preko kojih pogled puca kilometrima daleko.

Marvão

Prije nego smo se konačno zaustavili u Evorai, svratili smo i do Portalegrea. Nalazi se na visoravni planine Serra de Sao Mamede, a svoju je slavu stekao još u 16-om i 17-om stoljeću, kada je plijenio ljepotom svojih tapiserija i drugih tekstilnih rukotvorina, te renesansnim i baroknim stilom arhitekture, a poznat je i po obližnjim samostanima - Sao Francisco, Santa Clara i Sao Bernardo. Cijela Evora je na listi UNESCO-ove svjetske baštine i do sada predstavlja najljepši portugalski grad koji smo imali priliku posjetiti. Stari dio grada "zaštićen" je zidinama od dva metra debljine, a posjetiocima se toplo preporučuje, da svoja auta parkiraju izvan njih. Savjet poslušan i sad se bacamo na traženje prenoćišta. YH je naravno dupke pun (kreteni, nismo mogli nazvati i rezervirati), pa nam preostaje samo kakav pansion, koji ovaj put nije bio baš na glavnom trgu, ali ipak na trgu (Praça de Maio). Sobičak u njemu dođe 30 €, a kupatilo nam je zajedničko, za cijeli kat. Skučenost prostora nas je navela da otvorimo tequilu (dosta više ovog porta), "našatiramo" se i raširimo svoje malograđanske obzore kratkotrajnom turnejom po obližnjim kafićima (cijene turističke - sve gazde kafića su izgleda u klanu zvanom – gulikožić.

Nastavak uskoro!