Glavni protagonisti: Lina, Maky, Sašo, Mido, plus slučajni prolaznici i prolaznice
Vrijeme radnje: April/Maj godine i neke ...
Opis radnje: Lutanje po najzapadnijoj EU članici, i traženje svetog grala, da možemo iz njega piti čuveni vin(h)o porto.
Tema i ideja: i do dan danas neriješena zagonetka - možda vam poslije čitanja i sine pravi odgovor, pa ga šaljite Ivoru-Caru i punite mu inbox.
Napomena: imena, cijene, tračevi, uzvici, kuknjave, zbunjole u potpunosti su bazirani na istinitim dogodovštinama.

DAN 0

Počelo je, kako to već i obično biva, za kafanskim stolom, u ovoj zabiti od Maribora. Prkosili smo zakonima fizike i salijevali Laško u naša umorna grla, prelijevajući davno preopterećene želudčane stjenke. Šupljarili smo kako je sve isto iz dana u dan, psovali kolotečinu koja nam se u kosti uvukla, proklinjali mahovinu, koja nam je potpuno prekrila, sjeveru okrenutu, stranu korijenja, i samouvjereno odlučili - pod hitno moramo mrdati odavde. Para nismo imali za tu Bora-Boru, niti za Fiji, Tahiti, možda Aljasku i slične "ofucane" destinacije, a htjeli smo daleeeeeeeeko dogurati. Portugal je, eto udaljeni nekih 3 soma km, pa bi to, za naše provincijalne guzice, moralo biti i više nego dovoljno.

DAN 1

Avionske karte smo nabavili, sa lažnim studentskim legitimacijama, za 250€ po glavuši, od Sašinog starog iskamčili prijevoz do aerodroma u Grazu, pa se vinuli put portugalskog drugog najvećeg grada - Porta (domaćini ga još zovu i Oporto). Ptičja perspektiva nam baš i nije ulijevala veliku nadu, s obzirom da je već krajem aprila trava bila napola spržena, a Atlantski ocean, gonjen vjetrovima s otvorenog mora nam je svojim višemetarskim valovima dao do znanja, kako od kupanja i brčkanja neće biti ništa/nada/ničevo/nothing/ama-baš-ništa.

Invazija na Portugal počinje

Aerodrom smo brzo zaboravili, i uputili se ka Portu, gdje nas je dočekao set sa snimanje nekog Spielbergovog ratnog spektakla. Pripremajući se za ovaj nesretni EURO 2004 (da, da, znam - Cro-repka ide, i evo čak vam i ovim povodom, teške tastature i još težeg srca, čestitam, shmrtz, shmrtz), Portugalci su od Porta napravili jedno ogromno, izrovano, devastirano, sjebano gradilište, kojem se ne naziru ni početak ni kraj. Pričaju nam, kako sad eto koriste tu donatorsku lovušu, europske kredite pa prave podzemnu željeznicu (a grad im sve na nekakvim brežuljcima, pun starih kaldrmi i vijugavih uličica, možeš misliti kako će izgledati taj metro - imat će, u vrh glave, jednu liniju više od beogradskog, a čudo će biti ako uopće ikada proradi).

Glavni trg, Praça de Liberdade, krcat je golubovima i nekakvim finim uradcima od sitno tucanog kamena, a mi ga kužiramo sa prozora našeg pansiona (trokrevetan, 45€, vučemo slamke 'ko će se gurati na minijaturi zvanoj "bračno ležište" - gubitnici su, a 'ko drugi, do li Lina i Maky). Uspoređujući cijene, koje navodi Lonely Planet, uvidjeli smo, da se Portugal počeo lagano približavati matici Europi, i da nam ipak valja malo pripaziti na euriće, ako ne mislimo živjeti samo od tripica - stanovnici Porta svjetski su poznati kao strastveni tripaši/škembićari/drobari, pa dva (ili više) puta razmislite, kad vas pozovu sebi na ručak. Tripice su im naj-turbo-kul svečano jelo, i nije ni čudo da im se onda njihovo vinho (op.a. portugalski vino) čini najboljim na vascijelom svijetu. 

Praça de Liberdade i leteći štakori

Preskočili smo formalno raspakiravanje i bacili se na lutanje beskonačno prepletenim labirintom ulica i uličica. Prva stvarka, koja nam je upala u oči, a zamalo i u druge dijelove tijela, je nadaleko poznati portugalski saobraćaj (Portugal se diči najvećim postotkom nesreća i smrtnih slučajeva izazvanih nepoštivanjem saobraćajnih propisa, u cijeloj Europi). Semafori služe više-manje samo za ukras, i čini ti se kako se portugalski vozači međusobno takmiče, tko će "skinuti" više smušenih turista, a još k tome moraš i gledati na sve novonastale rupčage i moliti boga, da te bager u naletu, ne pokupi kašikom i zatrpa u temelje neke buduće metro stanice.

Igreja de São Francisco

Nošeni početničkim entuzijazmom i onom narodnom "neće grom u koprive", nekako se dovukosmo u Ribiera-u - kvarta u Portu zaduženog za pulsiranje, odnosno održavanje života ovog (zasad) simpatičnog grada. Ribiera se terasasto spušta sve do rijeke Duoro (op.a. zlato na portugalskom), nudeći  mješavinu kafića, kafana, restorana, galerija, klubova, koji svi zajedno čine nekakvu "rivu" (ili neka bude "kej", kad se već radi o rijeci, inače tamno, tamno crnoj, pitam se radi li se tu o "crnom zlatu", hajde Bush, iš odavde, samo sam se šalio, iš, ćibe, sikter ...). Apsolutnim konsenzusom umornih nam šapa, sjedamo na obližnju terasu, naručujemo pivare (i kavu za našu damu) i kužiramo prolaznike, već se osjećamo 'ko kod kuće - dobar ovaj neki "srušeni Porto" ...

Teške face, kakve jesmo, ne prolazimo neopaženo, pa nam se uskoro obraća lokalni klošar, sa zavidnim znanjem engleskog, i deklamira svoju žicarsku bajku - te nema šta jesti, te je bolestan, te samo još da skupi koji cvonjak, pa će si srediti situaciju, te još nekih 15 klišeja koji objašnjavaju zašto baš mi njemu moramo dati lovu. Obično izbjegavam(o) ovakva iznuđivanja, koja često privuku svu ostalu vrebajuću klošarsku svitu, ohrabrenu "omekšanim" turističkim srcem, ali imam(o) i nepisano pravilo, da prvom žicaru, uroka radi, uvijek treba udijeliti malo siće, pa naš "novi jaran" odlazi nasmijan od-uha-do-uha i s nekoliko €-novčića u džepu.

Ribiera

Skakanje preko svih onih rovova, cijevi, kablova i razgledavanje "Igreja de Sao Francisco" (Gotska katedrala, građena između 1383. i 1410. godine, a potpuno obnovljena u 17-om i 18-om stoljeću, kada je ukrašena drvenim, do zla boga detaljnim, rezbarijama i zlatom, pa je svakako preporučujemo kao mjesto vrijedno posjete, (ah da, nipošto ne pipajte zlato, jer vas gledaju "big brother" kamere), nas je izgladnilo pa jedemo (ne nisu tripice) špagete za nekih 5€ po glavi i sve to zalijevamo sa dvije litrice odličnog crvenog vina. Šteta bi bilo (da propadne stvar ..., ovo nas vino safatalo pa pjevamo Cetinskog, mo'š mislit' blamaže ...), da prekinemo tako dobar niz, i pronalazimo gostionicu zvanu "Solar de Vinho Porto" (inače u dosta nepristupačnom dijelu grada, bez ulične rasvjete, i asfalta, opasanu gustim drvećem i praznim drevnim šancem, u napola razrušenoj starinskoj vili). Interijer je skockan, i malo nam se obrazi crvene zbog stida (nikako zbog vinčeka), onako obučenim "ko-za-njivu", sve dok nam ljubazna konobarica (tipična Portugalka, bokovi 3,5 metra) nije nekako progledala kroz prste "zemljoradničke" i donijela vinske karte. Gostionica je specijalizirana isključivo za degustacije, i može se naručiti samo čaša (po čaša) željenog vina (ne ne, nije to sad ona "the degustacija", gdje treba to naručeno i pljunuti u ćošak), a cijene, su blago rečeno - nepristupačne. Smogli smo snage, i financija, pa se počastili sa tim čašicama, u prosjeku 10 godina starog porta, i nismo požalili - vino (porto) je ispalo odlično, i samo su nas kasni noćni sati i fajrunt, spriječili, da proglasimo prijevremeni bankrot.

|

DAN 2

Općinska zgrada

Tmurno jutro i svjetski kongres pod parolom "golubovi svih zemalja ujedinite se u napuštenoj kući preko puta našeg pansiona", istjeruju nas vani u još jednu ekspediciju po ovom raštrkanom gradu. Porto se prvi put spominje u doba Rimljana, potom Vizigota, pa onda Mura, a ponovno mjesto na mapi svijeta mu osiguravaju brojne istraživačke ekspedicije, planirane i inicirane negdje u njegovim zidinama, tijekom 15 i 16 stoljeća. Svoju važnost Porto dodatno nadograđuje 1708 godine, kada sa Englezima potpisuje trgovinski sporazum i udara temelje dvjema glavnim gospodarskim granama - izradi vina i lučkoj industriji. Postavši  jedna od glavnih luka na "starom kontinentu",  Porto je opravdao danu mu ulogu, pa je čak i uspio sačuvati, do današnjih dana, čemu svjedoči gusti vodeni promet, po ne baš širokom Dourou.

Današnja polazna točka nam je glavni "Tourist office" (Rua Clube dos Fenianos, 25), nekoliko uličica iznad glavnog trga. Naoružali smo se mapama, reklamama, lecima, uspjeli im "shekat" jedan jedini kompjuter koji su imali, i spržili na gradski bus (dnevna karta stoji 2€). Prešli smo na drugu obalu rijeke Douro, inače premoštenu sa 2,5 mosta (jedan je upravo u procesu izgradnje), najvećih lučnih raspona u cijeloj Evropi. Prva današnja znamenitost je samostan, sa odličnom opservacijskom točkom, sa koje se pruža pogled na načičkanu Ribieru i Barredo (kvart, izgubljen u vremenu, gdje su sve kuće starije od 100 godina).

Reabelo-e

Sunčeve zrake se nekako provlače, kroz guste oblake, navodeći nas na lagani sunčanac u parku pored Doura, koji konstantno njiše parkirane barke - rabeloe. Većina njih već je u poodmakloj penziji, pa se dokono prisjećaju "boljih" vremena, kada su  transportirale grožđane bobice sa vinorodnih padina Dourove doline, do mnogobrojnih vinskih podruma.

Kvart Villa Nova de Gaia, dom je čuvenim markama porto vin(h)a, kao što su Sandeman, Offley's, Taylor's, Graham's, … Primijetit ćete, kako su sva nabrojana imena, anglosaksonskog porijekla, što je posljedica već spomenutog specijalnog trgovinskog ugovora, koji je tada Englezima donio brojne povlastice, i zauvijek ih zapisao u ovdašnju vinsku povijest. Znajući, kako previše biranja ne može na dobro izaći, odlučili smo se za najbliži podrum, Offley's, uplatili kartu od 5€, i krenuli u obilazak muzeja, gdje saznajemo (skoro) sve o postupku izrade tog naj-vina (možda ga počnemo praviti ovdje u Mariboru, ako nađemo vremena).

Terase vinove loze nad Douro-om

Veliki broj sunčanih dana, umjerena mikroklima, zatvorena topografija te bogati riječni sliv čine dolinu Doura, jednom od najvinorodnijih regija u svijetu. Tempiranje berbe, danas je već poprimilo znanstvene razmjere i određuje se na osnovu niza, uglavnom vremenskih faktora, s preciznošću od nekoliko dana. Berba sama, još uvijek se odvija ručno, zbog nepristupačnosti terena i za nju su zadužene uglavnom ženske ruke, dok muške ručurde nosaju grožđe do kaca i tovare ga na raznorazna prijevozna sredstva. Po prispijeću u podrum(e), grožđe se pažljivo sortira, zatim preša, a nastali sok ostavlja se da vrije u nehrđajućim kacetinama (550 litara). Zvuči poznato zar ne, pa tako se prave sva vina, što je onda ovo tako "posebno"? Sljedeći korak je taj koji porto odvaja od ostalih vina - dva dana, poslije berbe i prešanja u kace se sipa 77%-ni "brandy", u omjeru 1:5, koji zaustavlja vrenje i zadržava približno polovinu fruktoze u vinu, dajući mu neodoljivu slatkastu aromu (mljac, mljac), ali i

Malo Porto-a, da-se-nađe

održavajući njegov postotak alkohola na fatalnih 18-22%. Ovako obrađen, porto se sipa u hrastove bačve, i čuva najmanje 3 godine, prije nego ga možemo smatrati pitkim. Poznajemo 4 vrste porta: Branco (pravi se od bijelog grožđa, po gore opisanom postupku), Ruby (punije, tamnije crveno vino, čiji se proces vrenja nastoji usporiti, ili potpuno zaustaviti, veoma je jakog ukusa), Tawny (svjetlije crveno vino, koje se čuva u manjim bačvama i brže oksidira, inače moj favorit među nabrojanim vrstama) i Vintage (jedina vrsta koja se čuva u staklenim bocama, izabrana zbog svoje vrhunske kvalitete i zavisi od vremenskih prilika koje su pratile berbu).

Berem berem grožđe, dok čiča ne dođe, ...

Lekcija iz vinogradarstva ne bi bila potpuna bez besplatne degustacije, gdje srčemo od svega po malo i nabavljamo si "nešto za usput" (ovo nije besplatno, i dođe od 5 do 50, pa i više € po boci, ovisno od starosti vina). Svatko sa svojom bocom porta pod miškom ukrcavamo se opet na gradski autobus, gdje nas u ruke uzima vođa kaskader sa snimanja filma "Speed", barem po njegovoj vožnji sudeći (kasnije ćemo se uvjeriti, da je to samo tipičan vozač busa u Portu). Frajer se postavio na početak nizbrdice (na kojoj bi Portu i Vratnik i Mikulići, skupa, pozavidjeli), nagazio gas "do daske" (srećom bus je toliko ishrdan i star, da ni pod razno ne može ubrzati na više od 60 km/h), svom snagom sjeo na sirenu (nikako je ne puštajući) i pustio da mu se raja, a bogami i druga prijevozna sredstva, sklanjaju po uličicama, koje su mjestimice jedva šire od bob-staze na Trebeviću.

Pitajući se, kako smo, skupa sa našim novopečenim prijateljicama bocama, ostali nepovrijeđeni tijekom opisanog toboganskog spusta, iskačemo iz busa na sljedećoj stanici i odlučujemo, da ćemo dalje nastaviti "tabanića fijakerom" (op.a. za neupućene, to znači pjehe). Pretrpljeni strah, dehidracija i euforija izazvana savršenih ukusom porta izazvali su potpunu dezorijentaciju, pa umjesto na Jardines do Palácio de Cristal, mi nabasasmo na Capela das Almas. Fasada ove kapele je cijela u azulejos-ima (op.a. bijele keramičke pločice, veoma raširene po cijelom Portugalu, donesene na iberijski poluotok s prodorom Mura, tipično oslikane plavom (azul) bojom). Pločice su poredane u formi slagalice i najčešće prikazuju povijesne događaje, a u samom Portu najpoznatije su one koje dočekuju putnike na glavnom željezničkom kolodvoru.

Jardines do Palácio de Cristal

Kormilo naše ekspedicije preuzima Vasco de Maky, i bez kompasa i druge skupe opreme nas nekako dovodi, do toliko traženog parka Jardines do Palácio de Cristal. Izvalili smo se u hladu njegovih krošnji, pozdravili guske, patke, labudove, paunove i druge njegove stalne rezidente, osvježili umorna stopala u njegovim sređenim fontanama i usput žrtvovali prvi litar "porta-da-se-nađe" njegovom veličanstvu "the parku". Vino nas je pravo krenulo, pa smo navalili i na drugu litru, koja je pao na putu u pansion. Soba broj 16, u pansaou Avenida, uz treću bocu porta, postala je poprište žučnih rasprava s neizbježnim balkanskim temama religija/politika/sport/besparica/korupcija ... Galamu i pomalo opasno mahanje rukama, prekidamo tek kada nas, dolazeći sa glavnog trga, nadglasava huronska buka. Gazdarica nam, ne znajući ni riječi engleskog, nešto vrišti li vrišti, pa

Fasada Capela das Almas

nas strefi prpa, da nismo mi šta skrivili, pa sada sve ove tisuće ljudi zahtijevaju linč pijanih balkanera (da da, porto udara polako, ali jako, sladak je i čini vam se da ga možete piti u nedogled, prijateljski savjet - ne prelazite, ako baš ne morate, dozu - litra na životnu jedinku). Ulažemo krajnji napor, za trenutak urazumljujemo gazdaricu, pa nam jadnica konačno uspijeva objasniti, kako je današnjom prvenstvenom pobjedom Sporting, kolo prije kraja, osigurao portugalsku titulu, a sva ova rulja dole na ulici to sad svojski proslavlja. Radi se naravno o nogometu, koji je sport broj nula u Portugalu (ostali sportovi uglavnom nemaju svoje poklonike, npr. jeste li čuli za kakvog portugalskog tenisača, plivača, košarkaša, ma bilo kakvog njihovog sportaša svjetskog renomea, a da ga dotični nije stekao, noseći kopačke). 
 

Sporting šampion

Slavlje na ulicama Porta, povodom Sportingovog uspjeha, za naše prilike predstavlja pravi mali apsurd - naime Sporting je klub iz Lisabona, pa bi to bilo ravno vatrometu i divljanju Torcide na Jelačićevom trgu, kad bi kojim čudom 'Ajduk osvojio prvenstvo (e da mi je i to opet doživjeti) ... svi (na žalost predobro) znamo kako bi završila i sama pomisao na takvo nešto. Svjesni, da prisustvujemo svjetskom čudu na polju nogometnog navijanja, otvaramo zadnji "porto-da-se-nađe", izlijećemo na trg, gdje nekoliko tisuća duša skače, plače, vrišti, puca, turira, veseli se i dernja. Sveukupni đir, plus već opjevani porto, u nama bude skrivene navijačke strasti i iz naših grla se na sav glas ori: "SPORTING ŠAMPION". Navijamo toliko uvjerljivo, da nas grupa talijanskih turista zamjenjuje za domaćine pa nas, na mucavom portugalskom,  zabrinuti za svoju sigurnost, ispituju o novonastalim lokalnim prilikama ('ko im je kriv kad ne navijaju za Sporting, žabari jedni!). Sveopće slavlje nastavlja se do zore, a mi se povlačimo negdje oko dvojčice, savladani umorom i šećernim vinom ...

... zzzzzzzzzzzzzz ... 

Nastavak i sagu o slijedećim danima provedenima u Portugalu očekujte već uskoro.