Glavni protagonisti: Lina, Maky, Sašo, Mido, plus slučajni prolaznici i prolaznice
Vrijeme radnje: April/Maj godine i neke ...
Opis radnje: Lutanje po najzapadnijoj EU članici, i traženje svetog grala, da možemo iz njega piti čuveni vin(h)o porto.
Tema i ideja: i do dan danas neriješena zagonetka - možda vam poslije čitanja i sine pravi odgovor, pa ga šaljite Ivoru-Caru i punite mu inbox.
Napomena: imena, cijene, tračevi, uzvici, kuknjave, zbunjole u potpunosti su bazirani na istinitim dogodovštinama.

DAN 1 I DAN 2

DAN 3, DAN 4, DAN 5 i DAN 6

DAN 7, DAN 8, DAN 9 i DAN 10

DAN 11

Mosteiro dos Jerónimos

Lisabon, "na tebe je (opet) red"! Turisti zapadne provenijencije si nabavljaju kartu za dvokatne specijalizirane busove, sa otvorenim krovovima (15€), koji neprestano turiraju gradom (prolazeći mimo najpoznatijih turističkih točki), a mi Balkanci se zadovoljavamo dnevnom kartom za gradski prijevoz (metro, tramvaj, bus), koja dođe 2€. Danas svoju rutu započinjemo u lisabonskom okrugu, koji je najnačičkaniji atrakcijama - Belemu. Ogromni manastir Mosteiro dos Jerónimos, manuelskog stila, sa svojim beskonačno isprepletanim ukrasima je logičan početni izbor. Njegovo dvorište pretvoreno je u džinovski parking, gdje turistički busevi bljuju rijeke penzića i Japanaca, potpuno narušavajući mir, na kojeg asocira riječ manastir, pa možda ne bi bilo zgorega, da si nabavite čepove za uši, prilikom vaše posjete.

Padrão dos Descobrimentos

Eksterijer je toliko detaljan, da nam se od njegovog promatranja polako manta u glavi, tek proljetni pljusak uspijeva nas prenuti i utjerati u unutrašnje odaje. Arabeskno-drangulijska eskapada se ovdje nastavlja i vidno prezasićeni svom tom nakićenošću, kao zombiji hodamo neko vrijeme obalom rijeke, približavajući se zdanju Padrao dos Descobrimentos (spomenik otkrićima). Spomenik se, poput karavele, pramcem nadviruje nad rijeku Tejo, čekajući neke nove istraživače, koji bi je poveli u nepoznato. Pored poznatih faca (Gama, Magellan, princ Henry), prikazane su tu i "bezlične" figure, koje su odigrale važniju uloge u doba portugalskog procvata - križari, navigatori, misionari, kartografi, kozmografi.

Mosteiro dos Jerónimos + stadion Sportinga

Vrh zauzima starinski portugalski grb, a prostor ispred samog spomenika popločan je sitnim obojenim mramorom prikazujući kartu "otkrivenog" svijeta s odgovarajućim datumima otkrića. Penjači na vrh spomenika, bit će nagrađeni prijatnim pogledom, a moći će i skužirati stadion našeg najkluba - Sportinga. Obilazak Belema, zaključujemo na belemskom tornju - Torre de Belém.

Torre de Belém

Podignut je tamo negdje oko 1515. godine, opet u čast hrabrih moreplovaca, a danas uživa status portugalske najfotografiranije zgrade i neizbježan je motiv na kolažnim razglednicama. Ukrasne motive birao mu je arhitekt Francisco de Arruda, miješajući gotske i murske elemente, čineći tako njegovu fasadu izvanrednom. Ulaskom unutar tornja, ljepota će izblijedjeti, sve dok ne stignete do vrha i pogled vam zaokupi živi riječni promet, te brežuljci načičkani vilama. Preko puta tornja nalazi se spomenik Gago Coutinhou, prvom Portugalcu, koji je, preletio Atlantik, pilotirajući od Lisabona do Rija. Nekoliko metara dalje, nalazi se Fonte Luminosa (svjetlucava fontana), koja svake večeri izbacuje mlazove na 70 različitih načina, pa 'ko hoće ubiti koji satić, može sačekati akšam i diviti se tim vodenih uzorcima.

Parque Eduardo VII

Potražili smo malo hlada u parku Estrella, krijući se od luđački zapeklog sunca i usput razgledali portugalski parlament i naklopali se u maloj birtijici, takozvanoj pastelariai. Poslije ručka, slijedio je i popodnevni odmor, u dosta modernijem parku - Parque Eduardo VII, iz kojeg se pruža pogled na lisabonsko pristanište. Vucaranje po hladu, nije spriječilo sunce, da nas izmori, čineći nam noge olovno teškima. Ulijenjeni do kraja, sjeli smo na metro i odvezli se na stanicu Olaisas - dizajniranu u postmodernističkom stilu. Otkačeni dizajn učinio je ovu stanicu još jednom u nizu atrakcija, koju je najbolje promatrati iz njenog naporno sporog lifta ("liftovođa" ga razvlači k'o slinu, čovječe, zaspiš dok se popneš cijela dva kata). Reda radi, provirili smo i iznad zemlje, naletivši na nebodersko naselje i nov novcat stadion za ragbi (e da mi je neko prič'o, kako se Portugalci time bave, ne bi mu ni riječ vjerovao).

Metro stanica - Olaisas

Rastureni od hodanja, vozikanja i neplaniranog sunčanja vratili smo se u YH, gdje smo malo ohanuli i došli sebi, da bi se nastanili u njegovom reggae baru. Runde sangrije i "Super Bocka" ubrzo su nam razvezale jezike, a stigao je i onaj izraelski dezerter, koji nam je prodavao neke humanitarne folove. Doveo je i nekakvog ubij-bože glasnog kanadskog glavonju, pa smo se s njima, oko svjetske politike, natezali, već po ustaljenom običaju, do samog fajrunta, kada nas je rastafarijanac iza šanka sve sikterisao smrtonosnim pogledom. Pušili smo i neke original kubanke ("Upman Coronas"), pa smo bili toliko udareni, da smo jedva našli svoju sobu, i molili boga, da nas sutra poštedi mamurluka.

DAN 12

Ovakvim grješnicima, bog nije oprostio, pa smo jutro započeli kljukajući se aspirinima i naravno Cedevitom. Palo je i tuširanje hladnom vodom, samo-šamaranje (ne, nije riječ o na Lupigi toliko propagirano, šamaranje majmuna), a pala je i pokoja ružna riječ, na račun francuskih srednjoškolaca, koji su vrištali kao sumanuti. Spakirali smo se, kako smo znali i umjeli, platili 17€ za dvodnevni parking i autom se zaputili ka Parque das Naçoes (Park Nacija), lokaciju EXPO-a 98-e. Ulaz su nam naplatili po 14€ ("cartao do parque", koja omogućava ulaz u sve njegove dijelove) i uputili nas ka Oceanarijumu. Kompleks je koncipiran kao "svjetski ocean" i sastoji se od 4 bazena/oceana, koji su međusobno povezani kanalima i izviru iz zajedničkog izvora.

Pingvinče

Sve moguće i nemoguće ribe vas promatraju iza debelih zidova. Tunama, haringama, malim morskim džukelama, morskim mačkama, ražama i još bezbrojnima drugima, kojima niti znam imena, niti porijekla, društvo prave i ptice, koje su direktno vezane za oceane - pelikani, galebovi i kao najjača atrakcija razigrani pingvini. Posebno su nam se dojmila bića zvana "morski zmajevi", koja izgledaju kao križanac korala i morskog konjića, kao i iluminoscentne ribe, koje obitavaju u uvjetima apsolutne tame i za snalaženje u prostoru upotrebljavaju "fenjere" (bakterije, koje proizvode fosfor).

Probijajući se kroz krda razuzdanih klinaca, otišli smo do paviljona za "virtual reality" i stali u red za šou, nazvan "Camoes in another dimension". Camoes je bio avanturista, koji je napisao najpoznatije povijesno-pjesničko djelo Os Lusíadas i time, u Portugalu, stekao besmrtnost. Priča se i da je bio naj lisabonski jebač, te je istraživač/avanturista postao bježeći od gnjevnih muževa. Samo šou iznosi priču o brodolomu izazvanim gusarskim napadom, prilikom njegovog putovanja u Japan. Cijela njegova posada je bila što pobijena, što utopljena, a on, kao jedini preživjeli stekao je nemjerljivu popularnost u domovini. "Virtual reality" dio šoua je upravo bitka između gusara i "naših", koju doživljavamo iz "prve" ruke, pomoću tehnoloških čudesa - sve se oko nas, kao lomi, padaju topovske kugle, samrtnički hropci se ore na sve strane, gusari nam se unose u face, prijeteći naoštrenim sabljama, a onda nas more zaljeva i polako vuče u dubine - nije loše, ali moglo je i bolje.

Parque das Nações

Paviljon znanosti, tu je u neposrednoj blizini, pa na brzinu pijemo kavu i zavirujemo u njega - unutra su raznorazni fizikalni eksperimenti, matematički folovi, čudesne naprave i Internet caffe (jes, konačno tastatura pod rukama). Folovi su ovom paviljonu, uglavnom na dječjem nivou, pa unutra ne morate svraćati, ako ne vodite i pomladak sa sobom. Popeli smo se i na 100 metara visok toranj Vasca de Game, i buljili u maglu, ne bi li ugledali "predivne lisabonske pejzaže". Nismo imali sreće sa vremenom, šta ćeš ... Priča se okolo, kako se bolji pogled pruža prilikom vožnje žičarom, ali ovaj put nismo imali sreće s fotoaparatom, koji nam je otkazao, baš kada se magla za tren razišla ... baksuzi, opet šta ćeš ... Magla nas je pratila i cijelim putem, do Sintrae, nekada elitnog odmarališta lisabonske buržoazije i aristokracije. Smjestili smo se u YH - starinska gostionica, obrasla mahovinom u sred šume, najbolji hostel do sad (8 laganih €ura i odvojene muške i ženske odaje). Slijedi već stalni ritual obilnog večeranja uz porto, pri kojemu nam se pridružuju moji "večerašnji cimeri" Belgijanci, Klaus i Herman (studenti gospodarskog inženjerstva, ili nečeg takvog, koji predahe između ispita ubijaju tako, da odu na aerodrom i ulete u najjeftiniji avion, pa gdje ih odnese, blago njima).
 
Konverzacija sa "zapadnjacima", neizbježno vodi ka ratnim temama (mislim, gdje god da odeš, na zapad, svi te gnjave sa svojim shvaćanjem rata i nekim debilnim pitanjima), pa im dajemo do znanja da se malo suzdrže i probaju reći koju o filmovima ili muzici ili Belgijankama ... Herman se ipak nije dao tako lako i priznao nam je da je već bio u Bosni i Hercegovini, ali nećete nikada pogoditi u kojem gradu - čovjeka su, fanatično religiozni starci, ubacili na neku hodočasničku turu za Međugorje. Mali se odlično uklopio u sakralnost okoline, švercajući cijeli box (50 šteka) Marlbora nazad u Belgiju i preprodavajući ga gore za 10 puta više para, pa vi sad recite, da smo mi Balkanci pokvareni ...

|

DAN 13

Negdje u murskom dvorcu

Baksuzni, trinaesti dan smo, kako i priliči, otpočeli u gustoj magluštini tražeći put ka Sintrainima dvjema najpoznatijim znamenitostima - nacionalnoj palači i murskom dvorcu. Portugalci su se i ovaj put istakli u označavanju putova, pa smo kao muhe bez glava lutali izgubljeni u vremenu i prostoru. Potpuno dezorijentirani, parkirali smo Forda ne neku livadu i okušali sreću pješke. Namjerili smo se ka palači, a nabasali na dvorac - haj, šta je tu je. Murski dvorac je potpuno zarastao u vegetaciju i u ovom maglovitom jutru budi sjećanja na "priče iz davnina", o princezama, zmajevima, kraljevićima. Puštamo maštu s lanca, pravimo pauzu čekajući ne bi li se magla možda razišla te laprdamo o tim drevnim vremenima ...

Magloviti ornament

Magla je neumorna, a dimenzije dvorca su pozamašne, pa smo na njegov obilazak potrošili više od sata i promašili izlaz, našavši se najednom kraj putokaza za palaču - evo sreća nam se polako vraća. Red za karte (5€) je minimalan, a čine ga, moji sinoćnji cimeri, Klaus i Herman. Nagovaramo Hermana, koji je pokazao svoju švercersku žicu, da nam proba nabaviti karte ispod cijene, ali mu izgleda folovi prolaze samo dole kod nas, pa svi plaćamo punu cijenu i obilazimo nekadašnji dom portugalskih kraljeva. Svako krilo palače, izgrađeno je u različitom stilu, i potpuno različito opremljeno, pa sve skupa izgleda malo nakaradno, ili je to zbog magle, koja još jače stiska. Ambijent je dušu dao za snimanje horora, a i ornamenti nad vratima prikazuju neke zvijeri čak i samog Lucifera.

Cabo de Roca

Ponestaje nam snage za istraživanja palačinih kutaka i svraćamo do obližnjeg Cabo da Roca, najzapadnije točke kontinentalne stare, dobre Europe (zemljopisna širina, sjeverna -38° 47', zemljopisna dužina, zapadna - 9° 30', a visina 140 m nad morem, bukvalno). Naravno, tu sad srećemo onog Izraelca (frajer je u Mossadu 100%, ne možemo ga se nikako riješit). Provirili smo preko vjetrovitih litica i odlučili, da je krajnje vrijeme da krenemo prema Coimbrai, takozvanom "portugalskom Oxfordu". Veličina grada (oko 100 000 stanovnika), i opća mladalačka vibra (tu je najstariji i najveći portugalski univerzitet) potpuno nam odgovaraju i ne gubeći ni časa, smještamo se u YH, nabavljamo porto i lagano ulazimo u noć.

Coimbra

Glavni trg vrvi rajom, sve pleše, prava fešta, o kako su samo super ovi ljudi, sve su to za nas spremili, zar ne ... jes' al' u žutom ... Naletjeli smo baš na "Queima das Fitas", cijelotjedni dernek, kojim "vrijedni" studenti označavaju kraj akademske godine. Osim obaveznog mortusiranja, svaki student mora obući i posebnu uniformu, kojom označava pripadnost svome fakultetu. Uniforme su uglavnom crne, a pojedini fakulteti, raspoznaju se po šeširima i boji traka, kojima su šeširi obavijeni. Simbolično paljenje traka događa se zadnjeg divljeg dana. Potrebno je još i naglasiti, kako portugalske pivovare, besplatno svojim studentima, budućim akademskim građanima, umjesto stipendija tijekom festivalskog tjedna nude pivo na bazi "all-you-can-drink" - i to džabe!!! (ako netko od čitatelja razmišlja o razmjeni studenata, Coimbra nikako ne može biti pogrešan izbor). Neki se usuđuju tvrditi, da se tu zna popiti piva skoro kao na Oktoberfestu, a najčešći zahvat, kojeg obavljaju na tamošnjoj hitnoj je ispumpavanje želudca. Nikako se nismo smjeli osramotiti, pa smo i mi rundali tu sa rajom i popadali k'o ćuskije tamo negdje debelo iza ponoći. 

DAN 14 + 15

Sneno smo zagazili u pretposljednje nam jutro u ovoj najzapadnijoj EU članici i ostali šokirani scenom na glavnom trgu, gdje se najuporniji studenti u 10 ujutro i dalje neumorno ispijali pive. Istina, bili su mrtvi pijani i više od pola ih uopće nije moglo stajati na nogama (leže ljudi, a lijevaju još u sebe), a preostali "dobrostojeći" su se grčevito držali šanka, balansirajući posljednjim atomima snage da se ne prostru po kaldrmi. Upućujemo im poglede pune nevjerice, ali i zavisti - naši studentski derneci s besplatnim pivom, ne bi mogli tako dugo potrajati, ni u snu. Pazeći, da nekome ne stanemo na glavu ili ekstremitete svratili smo do rijeke Mondego prozvane "rijekom pjesnika" i pratili njeno korito, do samog univerziteta (osnovanog 1537.). Odali smo počast njegovoj akademskoj veličini, zavirili u Religious Art Museum, svratili do kapele "Chapel of St. Michael", divili se njegovoj  "Biblioteca Joaninai" (starinski opremljena biblioteka, iz 18-og stoljeća, koja sadrži više od 300.000 knjiga) i pogledali posljednje počivalište prvih dvaju portugalskih kraljeva, u crkvi Santa Cruz.
 
Napuštamo rodni grad šestorice portugalskih kraljeva i nekadašnju im prijestolnicu (period od 1139. do 1256. godine), krenuvši prema Portu. Gotovo je, krug nam se zatvara i bez obzira što nam već nedostaje "ona zabit od Maribora", obuzima nas žešća melankolija pri pomisli, da ćemo napustiti ovu simpatičnu zemlju. Što bi rek'o/zapjev'o Bebek - "... O, pomalo je tužno, ..."!

Poznati nam Praça de Liberdade

Portu smo se obradovali, k'o najrođenijem, prvi nam je to "poznati" grad u zadnjih 14 dana, konačno neke poznate fasade, ulice, nešto "već viđeno". Sjetila nas se i "naša" gazdarica s početka priče, pa nam dala slabiju sobu za iste para (opet taj kapitalizam). Oprostili smo se s našim namučenim Fordom, koji nije pokazivao nikakve znake žalosti i krenuli, a kamo drugo nego u Ribierau. Krenulo nas je ovo sa "zatvaranjem kruga" pa sjedamo za isti stol u istom kafiću u kojem smo popili prvu kavu/pivu u Portugalu. Naručujemo "flambirane kobasice" da upotpunimo ugođaj, a najjača fora je i "naš" klošar, koji nas salijeće već poslije 5 minuta. Ničim ne pokazujući da nas se sjeća krene on verglati svoju recitaciju, a mi mu ne ostajemo dužni i podsjećamo ga, na naš prošli susret. Malo zastaje, mršti se i priznaje da nas se sjeća, još jednom nam se zahvaljuje na staroj "donaciji", oprašta se s nama i konstatira da je Portugal divno posjetiti, ali da je problem tu ostati i živjeti!

Ušće rijeke Douro u Atlantik

Podno "našeg" kafića je pristanište za turističke lađice koje smo prilikom prvog posjeta preskočili i koje samo što nisu krenule na sljedeću turu (7,5€). Preturamo po džepovima i ohrabreni financijskom situacijom ukrcavamo se na lađu kako bi doživjeli Porto na još jedan način. Umirena, lagana vožnja polovinu putnika, a bogami i posade, baca u drijemež, pa nam kondukter zaboravlja naplatiti karte što će nas navesti da se iskrcamo na suprotnoj obali (sjećate se tamo su stotine vinskih podruma) i spiskamo "bonus" na tekuće suvenire. Naravno, nismo htjeli ništa kupiti prije nego smo probali, pa smo si priuštili nekoliko omanjih degustacija ...

Para nam polako nestaje, pa smo već u iskušenju da od onog upornog klošara (sreli smo ga opet, na drugoj strani rijeke) pozajmimo nekoliko eura, da imamo za puta ... Pala je večer i mi smo se zaputili ka glavnom trgu gdje se ispostavilo da i u Portu studenti znaju ispraćati "teta-akademsku-godinu" uz pompu i veselje. Malo su kulturniji nego Coimbraši pa to organiziraju izvan grada u Parque de Cidade, u formi koncerta na kojem nastupaju domaći i internacionalni (pop) izvođači. Glavni trg im služi samo kao glavna stanica za autobuse koji voze ka parku, a u koje se i mi promptno ukrcavamo (svi osim Line, koja je zasovila). Gužva nehumana, izvan koncertne ograde ima sigurno 20 000 ljudi, redovi su prave ljudske stonoge, a ulaznica je 10€ pa zaključujemo kako nećemo riskirati i zakasniti na avion, zbog nekih sisatih pjevaljki.

Zadnja portugalska kavica na aerodromu

Fino nam je i s ove strane ograde, raje ima k'o u priči, ali smo mi jedini, koji smo si na obližnjoj pumpi nabavili pive i pijemo "javno". Valjda nije to zabranjeno, šta li, ne bi bilo najelegantnije da nas murija zadnji dan nešto zajebava. Poslije nekoliko piva atmosfera je dosta opuštenije, pa već nudimo ljudima okolo da i oni probaju to portugalsko pivo. Pogledi puni nevjerice nas ne sputavaju i pijemo dalje, sve dok Maky ne počne luđački vrištati i gurati se po gomili - frajer je, oko sokolovo, među svom ovom ruljom, prepoznao jednog od "mariborskih exchange-student Portugalaca" - Renata. Čovjeku se učinilo, da mu se ukazala gospa, i nije mogao sastaviti vilice sljedećih 10 minuta. Izgrlio nas je, pozdravio Maribor i uputio se ka ulazu (k'o biva ima kartu) i nekoliko puta se okretao, misleći da smo priviđenja - što bi nekad Nele rek'o/zapjev'o "... Šokiraš me majke mi! ...".

Raja je polako počela odlaziti ka koncertnoj bini, a mi smo si nabavili taksi i odvezli se u pansion, na posljednji portugalski počinak. Putnička groznica nas je protresla, pa skoro nismo ni oka sklopili, a već smo bili na busu za aerodrom i tako u 10 ujutro napustili ovu predivnu zemlju.

Ovo je stvarno kraj! Obrigado (hvala, na portugalskom, op.a.) na pažnji i do čitanja!