Svoje ekvadorske dojmove pišemo iz kolumbijskog autobusa koji već tri sata stoji u koloni nedaleko od granice jer je domorodačko stanovništvo blokiralo cestu. Kako su nam rekli, traže pravdu za smrt jedne djevojčice, a dokad će prosvjed trajati ne zna nitko. Posljednji se razvukao kroz gotovo 48 sati... 

Pogled svisoka na jednu od najstarijih naseobina Europljana u J. Americi (FOTO: Vedran Buble)

A nakon dva tjedna na vrelom ekvatorskom suncu mogu s pravom reći kako se radi o jednoj od najpodcjenjenijih turističkih destinacija svijeta. Godišnje ovu zemlju posjeti tek nešto više od milijun turista, što je u usporedbi s Francuskom (82 milijuna), Tajlandom (25 milijuna), Marokom (10 milijuna) pa čak i Hrvatskom (9 milijuna), Iranom (5 milijuna) ili Čileom (4 milijuna), uistinu mizerno.

Ekvador je relativno nevelika zemlja, ipak u tih 283.000 kvadratnih kilometara, pet površina Hrvatske, smještena je nevjerojatna klimatska i biološka raznolikost. Najveći svjetski proizvođač banana ima sve, od nepreglednih amazonskih džungli na istoku, preko nezamislivih vulkanskih klanaca Andi u središtu zemlje do bajkovite pješčane obale i slavnog Galapagosa na zapadu.

Pitoreskne ulice grada čiji je centar proglašen svjetskom kulturnom baštinom (FOTO: Vedran Buble)

Naša avantura započela je u glavnom gradu ove zemlje, Quitu, jednom od najstarijih europskih naseobina u Južnoj Americi i prvom mjestu u svijetu čiji je centar proglašen UNESCO-vom baštinom davne 1978. godine. Smještaj smo pronašli na couch surfingu, a naš domaćin Eddy, koji u stanu živi s tri cimera i dva psa, ustupio nam je svoju skromnu studentsku sobicu, a on se preselio na polovni madrac, koji je uglavio među kuhinjske elemente. Rijetko viđena gostoljubivost nastavila se voćnim doručkom sljedeće jutro i cjelodnevnim razgledavanjem grada u društvu njegove izazovne rođakinje Angie. City tour po Quitu nije nimalo jednostavan, prvenstveno zbog toga jer se radi od drugom najvišem glavnom gradu globusa, na 2.900 metara nadmorske visine, gdje svaki korak zahtjeva odmor veličine sna, a potom i jer najsjeverniju i najjužniju točku grada dijeli impresivnih 70 kilometara.

Interesantno je kako Eddy, penjući se i stoti put tornjevima impresivnih crkava, ne gubi ritam ponosnog izraza lica. I shvaćam ga, prizori su upravo nevjerojatni, a duh raskošnih kolonijalnih vremena osjeća se na svakom koraku. Posebno zanimljiva mješavina je tradicije i moderne pa se tako u nacionalnom muzeju među eminentnim sakralnim umjetninama nalazi i slika nazvana "Isus, Amy Winehouse i džanki". Riječ je o najpoznatijem narkomanu Ekvadora.

Isus, Amy Winehouse i džanki (FOTO: Vedran Buble)

"Znaš što je ironično", odjednom je progovorio Eddy, pogleda hipnotiziranog u šarene kućice na obroncima grada. "U Boga ne vjerujem, crkvu prezirem, a doći na ovaj zvonik jedna mi je od najdražih stvari u životu. Znaš, i dan danas se sjećam svog 15. rođendana, kada sam konzervativnoj seoskoj zajednici u kojoj sam odgojen, svečano objavio kako Bog ne postoji. Možeš li zamisliti kakav je to bio šok za moje roditelje koji su me od sedme godine usmjeravali da postanem svećenik. Prezir susjeda bio je toliki da sam prvom prilikom pobjegao. U Quitu sam upisao srednju školu, a kasnije i medicinski fakultet."

Domala smo se spustili u unutrašnjost crkve, gdje je prstom uperio u skupocjenu slikarsku baštinu Isusa i Marije poviše čijih glava je bio ocrtan dobro poznati znak Iluminata. Zaprepaštenje je prekinuo novi izljev emocija.

"Znaš što me najviše boli? Moja 18-godišnja sestra je prije nekoliko dana odlučila sama proputovati Južnu Ameriku. Majka me nazvala isti dan i poručila mi kako je sve rezultat moje kretenske liberalnosti i kako ću samo ja biti kriv ukoliko joj se što dogodi. Zamisli budale. Reći takvo što svom sinu...", govori.

Gospa, Isus i Iluminati (FOTO: Vedran Buble)

Nakon što se Eddy doslovno ugasio, vodstvo je preuzela Angie. Kako su njoj pune čaše nedvojbeno zanimljivije od antiknih građevina, odvela nas je na poznatu placu Foch, nešto nalik četvrti Lapa u Rio de Janeiru, gdje se u nekoliko stotina metara nalazi najmanje stotinu barova i klubova.

Nekoliko slanih koktela s Tabascom bilo je dovoljno da nam ispriča kako je već pola godine u tajnoj vezi s jednim od najpoznatijih pjevača Ekvadora Luisom Villamarinom. Njegova grupa "Esto es eso" već cijelo desetljeće pali i žari radijskim prostorom, a Luis je u međuvremenu otvorio i klub "Taita rock" gdje priliku pod svjetlima reflektora dobivaju malo poznati underground bendovi. Odlazak u ovaj ekvadorski pandan zagrebačkom Spunku, začaš je skratio nostalgiju za noge.

Kušanje voća u Quitu (FOTO: Sanja Cicvara)

Sljedećeg jutra posjetili smo "Mitad de mundo" iliti centar svijeta, koji je od Quita udaljen sat i pol vremena. Nekoliko sati zabavljali smo se neuvjerljivim pokusima ravnoteže i postavljanja jajeta na čavao, nakon čega su nas upoznali s notornom tradicijom pravljenja "tsantsa", slavnih smanjenih glava.

Nakon što bi u prošlosti odrubili glavu neprijatelja, pripadnici plemena Jivaro, kožu bi skinuli s lubanje i kuhali je u tajnom pripravku desetak autohtonih trava. Na kraju bi zašili usne da duša zauvijek ostane zarobljena te je napunili vrućim pijeskom. Smanjenu na veličinu šake, glavu bi objesili oko vrata. Kako bilo, kolekciju tsantsi ni u kom slučaju nije dobro promatrati prije spavanja. 

Jeziva tsantsa (FOTO: Vedran Buble)

Nakon nelagodne noći, novi oblačni dan odlučili smo provesti lutajući pitoresknim ulicama Quita, koje su krcate prostitutkama. Možda su puleni Željke Markić uistinu bili u pravu kada su rekli da su tajice đavolje oružje. Naime, upravo sve dame noći uniformirano su zarobile svoja privlačna bedra u ovaj odjevni predmet.

Suludo odobravanje inicijative "U ime obitelji" ugušili smo u 60 postotnom Aguardienteu, ekvadorskoj obradi biljke anis. Pritom smo probali empanade de morocho i još jednu južnoameričku delikatesu - pečenog hrčka s krumpirima. Teško je reći nešto pametno o ovom jelu. Jedino da se radi o vrlo zanimljivom iskustvu.

Cici uživa u pogledu na djelo Oswalda Guayasamina (FOTO: Vedran Buble)

Posljednjeg dana boravka u Quitu, prije odlaska na četverodnevni safari amazonskom džunglom, obišli smo muzej zasigurno najpoznatijeg Ekvadorca Oswalda Guayasamina. Riječ je o drugom najcjenjenijem slikaru kubizma nakon Pabla Picassa, čija su inspiracija bili životi južnoameričkih domorodaca.

Shvativši u poznim godinama života, kako je uslijed stvaranja u Sjedinjenim Američkim Državama većina njegovih umjetnina ostala razasuta po svijetu, Guayasamin se vratio u rodni Quito gdje je osnovao fundaciju i sagradio fantastičnu Capillu de hombre, okupivši veliki broj svojih slavnih dijela. Guayasamin je umro 1999. godine, taman nakon što si je u svom Ekvadoru stigao napraviti vječni spomenik. 

Domorodačka pljuca (FOTO: Sanja Cicvara)

Nakon cjelonoćne vožnje od Quita do Lago Agria, omaleni autobusić ispljunuo nas je zgužvane na samom rubu nacionalnog parka Cuyabeno, odakle smo dvosatnom vožnjom motoriziranim kanuom kroz misteriozne riječne kanale stigli u Guacamayo lodge.

Ovo turističko utočište u srcu džungle bilo je polazište svih daljnjih trekkinga u prašumu. Još prvi dan susreli smo se sa šestmetarskim anakondama, desecima vrsta majmuna i ptica, a u noćnim vožnjama kanuom po žbunju smo tražili svjetlucave oči kajmana, bratića slavnih aligatora. Iako su nam u agenciji obećali pecanje zubatih pirana, isto je zbog pretjeranog izlova još prošle godine zabranjeno pa smo se morali zadovoljiti kupanjem u laguni Grande, gdje je svaki dodir po nogama u mutnoj vodi za nas značio samo jedno.

Kupanje s piranama? (FOTO: Sanja Cicvara)

Drugi dan boravka u džungli tzv. supermarketu domorodaca, proveli smo u jutarnjem trekkingu kroz primarnu prašumu, onu koja je u teoriji od postanka do danas provela bez ikakvog ljudskog utjecaja. Debele Tarzanove lijane i gorostasna stabla punih pet sati okruživali su nas poput golemih tamnih zidina, a čim smo na tren pomislili kako je pohod kroz džunglu zapravo jednostavan, zalutali smo i umalo izgubili grupu. Osjećaj bespomoći u tih nekoliko minuta zaista je teško opisati, a prava je sreća da su naši vriskovi odzvanjali desecima kilometara daleko.

Dok se monstruozni repelent s naše kože širio nepreglednim prostranstvom, u nastavku jutra jeli smo limunske mrave, pušili domorodački duhan i lizali ljekovite kore od drveta. Jedino što nam nisu dozvolili lizati bila je čudesna crvena žaba, čiji je otrov toliko jak da može ubiti stotinu ljudi. Za potpuni doživljaj, posljednji dio puta obzorom se spustila zavjesa guste kiše pa smo se bili prisiljeni vući kroz debele naslage blata, koje su doslovno proždirale noge.

Osmatračnica majmuna i ptica (FOTO: Vedran Buble)

Nakon ručka i zasluženog odmora u lodgeu, oko 18 sati krenuli smo na noćni trekking, a samo osoba koja je osjetila mrak džungle, može pričati o toj stravičnoj tjeskobi. Svaki dodir s listovima, granama i tlom predstavljao je potencijalnu opasnost, a jedina sigurnost bila je malena svjetiljka u ruci.

Proučavali smo brojne vrste zmija i golemih tarantula, a naposljetku utrnuli svjetla i pet minuta uživali u impozantnom orkestru životinjskog svijeta. Kako kolibice u kojima smo spavali nisu imale prozore, po povratku u lodge dugo smo se borili s glasnom muzikom džungle prije no što smo utonuli u san. 

Domorodačka zajednica Samona (FOTO: Vedran Buble)

Za treći dan bila je predviđena posjeta plemenu Samona, u čijem smo kulinarskom i inom kulturnom nasljeđu uživali cijelo jutro. Valja napomenuti kako, iako i dalje dobrim dijelom žive živote svojih predaka, nisu mogli sakriti luksuze modernog svijeta u svojim naseobinama - televizije, mp3 playere i mobitele. U nastavku dana posjetili smo i najvećeg šamana u selu, koji već petnaest godina redovito konzumira pripravke Ayahuascua.

Za one koji ne znaju, Ayahuasca nije biljka već napitak koji se dobiva višesatnim kuhanjem dvije vrste lijana, a šamani ga uzimaju kako bi u halucinogenim vizijama pronašli rješenja za zdravstvene i ine probleme domorodačke zajednice.

Guacamayo lodge (FOTO: Vedran Buble)

U posljednje vrijeme postalo je vrlo pomodno konzumirati ovaj napitak, međutim rezultati uvelike variraju i u zabludi su oni koji misle da će doživjeti halucinacije nakon prvog kušanja. Naime, početnicima se umjesto izrazito snažne paste koju konzumiraju šamani, daje tekući pripravak, koji pak u početnih nekoliko kušanja u pravilu izaziva samo proljev i povraćanje. Kako se tek četvrti put, nakon što se tijelo potpuno očisti, može ući u svijet vizija, posjet šamanu ne bi trebao trajati manje od sedam dana. Također treba znati kako ljudi koji su prošli ovo intenzivno iskustvo vrlo nerado pričaju o tome.

"U prošlosti sam često uzimao Ayahuascu, međutim prestao sam prije tri godine, kada sam imao izrazito snažan trip. Ne mogu vam reći o čemu se radi, te stvari u pravilu su vrlo osobne i rijetko tko govori o njima", riječi su našeg vodiča. 

U džungli (FOTO: Vedran Buble)

Naravno, i mi smo se potrudili okusiti ovaj halucinogen, a oni još hrabriji pristupili su tradicionalnoj šamanskoj ceremoniji izlječenja, koja pretpostavlja opetovano bičevanje otrovnom koprivom. Posljedice koje ostavlja na tijelo zaista su zaprepašćujuće.

Posjet šamanu završio je u kasnim popodnevnim satima, nakon čega smo još jednom u svojim sobama gotovo do zore slušali strašnu buku prašume. Naše posljednje jutro lijanama smo se do iznemoglosti bacali u rijeku, a potom kanuima zaputili natrag u civilizaciju. Otprilike 18 sati, tri autobusa i već sljedećeg dana našli smo se na sunčanoj obali Pacifika. 

Nakon bičevanja otrovnom koprivom (FOTO: Vedran Buble)

Iako se velika većina došljaka zaputi u slavnu Montanitu, surferski-hippy-party raj, mi smo se odlučili smjestiti u zaboravljenom ribarskom mjestašcu Puerto Lopezu, a već nakon nekoliko sati shvatili smo kako je odluka bila puni pogodak. U Puerto Lopezu ulicama haraju tuk-tukovi koji za par kuna voze na sve destinacije ovog kraja pa tako i famozni Los Frailes, jednu od najljepših pješčanih plaža dvaju Amerika.

Prvi dan prošao je u sunčanju i sušenju robe iz vječno vlažne džungle, a već sutradan svjedočili smo nadnaravnom povratku lokalnih ribara. Ako jednu stvar u životu nikada nećemo zaboraviti, onda je to ovo mjesto.

Ulov (FOTO: Vedran Buble)

Svaki dan od 7 do 9 ujutro na plaži se održava gotovo cirkuski sajam svih živućih oceanskih bića. Kao u nekom dokumentarnom filmu prošlih vremena, tone i tone ribe vrijedni lokalci prebacuju iz kaića u kamione, a sve pod budnim okom prepredenih crnih galebova koji iz košara kradu što stignu. Koliko su zapravo veliki govori podatak kako palamide od kilograma progutaju u jednoj sekundi.

Osim škampi, jastoga, tuna i mnoštva nama nepoznatih vrsta, bilo je tu sabljarki, gigantskih raža, morskih pasa, čekića pa i čudovišnih lignjuna. Zaista nevjerojatni prizori. Shvatili smo kako čovjek tu zaista ne može biti gladan, a koliko je riba zapravo bezvrijedna, oslikao je petogodišnji dječarac koji nam je ničim izazvan poklonio dva lijepa primjerka bijele ribe. U Hrvatskoj bi je platiti preko stotinu kuna. 

Fešta od ribe na ekvadorski način - avion u pozadini je zapravo galeb (FOTO: Vedran Buble)

Naravno, ribu smo jeli svakoga dana barem dvaput, što je sasvim razumljivo kada je kilogram debelih škampi 50 kuna, ali ono što baš i nije idilično, ekvadorski su meniji, koji uz ribu neizostavno uključuju rižu i četiri vrste grilanih, prženih i pohanih banana. Uz iste, neiscrpne su zalihe i ostalog egzotičnog voća, a jutarnji svježi sokovi zaista nemaju alternativu. Više od pola litre nektara od maracuye, manga, papaye i kokosa košta svega jedan dolar.

Ukoliko niste znali, Ekvador je američki dolar uveo kao domaću valutu krajem devedesetih godina, nakon rijetko viđene devalvacije sucrea, koja je koštala "glave" i tadašnjeg predsjednika Jamila Mahuada. Tako je 1984. dolar primjerice vrijedio 45 sucrea, a 1999. godine nevjerojatnih 25.000 sucrea. S pedeset dolara mogla se kupiti luksuzna vila. 

Plaža (FOTO: Vedran Buble)

Za kraj posjeta pacifičkoj obali ostavili smo otok Isla de la Plata, kolokvijalno poznat kao Galapagos za siromašne. Sedmodnevni posjet Darwinovom otoku košta najmanje tisuću dolara po osobi, a tura na otočić 40 milja od Puerto Lopeza prema Polineziji svega 30 dolara.

Nakon dvosatne vožnje gliserom, uvjerili smo se kako se na Isla de la Plati zaista može vidjeti praktički sve što i na Galapagosu - od ogromnih kornjača do slavnih ptica s plavim nogama. U finalu posjeta ovom prekrasnom nacionalnom parku, odveli su nas na najzapadniju točku otoka, gdje smo više od sat vremena ronili po koraljnom grebenu uz pripadajućom vojsku raznobojnih Nemo ribica. 

Plavonogi bubi (FOTO: Vedran Buble)

Upravo one predstavljale su oproštaj od Ekvadora, jer smo se već sljedeće jutro prepustili 24-satnom truckanju preko avenije aktivnih vulkana do notorne Kolumbije, gdje se evo upravo završio prosvjed domorodaca. Nastavljamo put prema Caliju, po mnogima trećem najopasnijem gradu na svijetu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Vedran Buble