Danas postajem Odisej. Napuštam svoju dragu Penelopu upuštajući se u avanturu bez premca –  pravu odiseju po otoku Cresu. Posljedica je to jedne davne želje u nekom drugom vremenu – da na ovom otoku pokušam iznaći odgovore na mladalačka pitanja potaknuta onim varljivim naizmjeničnim samopouzdanjima i sumnjama u samog sebe kojima me život dotad radovao i tištio. Odmah ćete prepoznati da pripadam danas rijetkom soju filozofa, onom bez nužne škole i inih predispozicija koji misli zato što mu je to u krvi i koji će se zadovoljiti i time da poput starogrčkog filozofa Anaksagore samo promatra „zvijezde i ustrojstvo svemira“. Nema više želja nakon ove, rekoh sebi.

Sve vrijedne stvari se čovjeku ili dogode ili ne. Stvar je samo u tome da li čovjek ima potrebe činiti ovakve ludosti ili ne. Meni se, tako, Cres trebao dogoditi mnogo ranije, u jednom drugačijem i slobodnijem vremenu ali nije, zašto nije? Turistički mnogo privlačnija destinacija – susjedni Lošinj – mogao bi Vam o tome puno više reći. Tih godina, iako uvijek s namjerom da posjetim Cres, pjesma čarobnice Kirke pomutila bi moj um i ja bih završavao u Malom Lošinju zarobljenog duha i tijela okružen njenim prekrasnim vilama, postajući nekim drugim nego što jesam, jedan drugi starogrčki filozof Diogen bi rekao „Gorim!“.

Svi smo pomalo Odiseji ako putujemo iz strasti, iz čudnog, drugima kazanog, razloga da posjetimo nešto, vidimo nekog, a za koje se kasnije pokaže da nisu vrjedniji od samog putovanja. Cres sam oduvijek doživljavao mistično. Njegove mitski zračeće obale bile su mi privlačne od najranije mladosti. Pogled na Cres je održavao metafiziku koju sam proučavao, pitanja postanka, slobode i lijepog, stvarao je one lijepe misli koje daju krila sretnom, a neophodnu utjehu nesretnom životu; a u svom životu sam imao prilike biti, kao i svi mi uostalom, i sretan i nesretan. Nisam se stoga začudio kada sam jednom, u nekim novinama, pročitao da je Cres i mjesto susreta hrvatskih i inih filozofa na simpoziju posvećenom rođenom Crešaninu – Frani Petriću. Svi ti oblici rođeni u kamenu kojima je obilovao otok, dakle, morali su na svijet dovesti upravo i jednog filozofa, a taj sam bio i sam.

Današnji Odisej posjeduje vozačku dozvolu i solidan automobil. Stojim tako pored ženinog Pola i namještam fotoaparat u rukama za snimanje kratkog filmića. Pustolov je pet brzina, uskih cesta i specijalist serpentina. Stiskam gumb za snimanje i izgovaram prethodne riječi. Na kraju pitam: „A što danas želi taj Odisej?“ i odmah odgovaram: „Ono isto kao nekad – zlatno runo zlatnog janjeta negdje na Cresu“.

Na prvoj većoj terasi otoka nakon iskrcaja s trajekta snimam vidikovac. Kvarnerski akvatorij oko otoka Krka s nezaobilaznim Velebitom u pozadini. Vrijeme se mršti i uskoro će kiša. I najednom, u tišini prostranstva koje se uokolo pruža, negdje u dubini zelene strmine otoka začujem po prvi put neobično blejanje, pretpostavljam, negdje osamljene ovce. Zvučalo je nestvarno za posjetitelja sa strane. Baš od tamo, gdje čovjek ne bi pomislio da išta živo postoji, u najnepristupačnijoj kosini obrasloj svakojakim raslinjem, baš odatle slušao sam to meni gotovo nestvarno blejanje. Creske padine su morale i pravog Odiseja na muku staviti da je poželio vidjeti životinju koja je proizvodila taj zvuk. To je stvar mita. A ja sam stigao u mit.

Za početak, krenuo sam put Belog, malenog mjestašca na sjeveru otoka u kojem se, prema legendi, sklonio mađarski kralj Bela IV pred najezdom Tatara. Oduvijek sam ga zamišljao kako iz Belog gleda kopno i vatre sela koja su Tatari popalili – siguran i nesretan. Kod skretanja za Beli morate zastati na jednom povećem platou jer tu se nalazi ona osobitost Cresa – posljednje stanište bjeloglavih supova. Na platou puše, nalazite se u pregibu brda odakle možete vidjeti more s obje strane otoka, a iznad Vaše glave te rijetke ptice u ponosnom kružnom letu. Međutim, kada ih pokušam uslikati – čudnovato i zakratko nestaju ... Već tada zamjećujem da sam „stigao kući“, u sebi poznati krajolik, mjesečev kamenjar kroz koji sam potjerao jedan lik u svojoj priči – gospodina Ki. Ako i ne želite upoznati moga Ki.-a – ne morate, vjerojatno mu i nije došlo vrijeme. On zasada ni ne traži da bude upoznat, a kamoli slavljen poput onog svog slavnog pretka iz 20. stoljeća – gospodina K. Ipak, za Odisejevu avanturu nužno je reći da je i taj Ki. nekoć poslan na jedan ovakav otok „trajektom što vozi u zoru“ gotovo poput pravog Odiseja ...

Stižem u Beli prije kiše i zapućujem se jednom kratkom eko-stazicom zaobilazno do samog mjesta. Usput slikam. Neobično bijelo kamenje i križevi na njima, i zamjećujem prve dobro opremljene strane turiste s vjetrovkama, ruksacima i kišobranima. Od Belog vodi nekoliko eko-staza do samog srca Tramuntane, neobično živopisnog kraja Cresa s vodopadima i rijetkim raslinjem do kojeg ovoga puta nisam stigao. Kiša i loša kondicija učinili su da sam većinu vremena provedenog u Belom presjedio uz gemišt u glavnoj gostionici na ulazu u selo. Tu sam naišao na još turista koji su se bez obzira na svoje kišobrane odlučili za moj stil života – lagano ispijanje vina uz osluškivanje sve jačeg dobovanja kiše po limenom krovu gostionice.

Beli nije nikakav srednjovjekovni grad kada gledate njegovu arhitekturu. Prevladava austrougarski stil gradnje što ne čudi. Sve su bacili na činjenicu da se ovdje nekad sklonio kukavni mađarski kralj. Kandelabri koji su se mogli vidjeti i u velikim gradovima austrougarskog carstva, krase i uske uličice i prolaze Belog. Po kiši pretrčavam od jednog do drugog zaklona, od jedne do druge uličice, zakratko stojim pod balkonima, lukovitim kapijama i slikam. Na koncu, po pravom pljusku vraćam se u automobil koji sam parkirao na početku sela primoran da se u potpunosti presvučem. Eko-stazice i tajnovita Tramuntana morati će sačekati do druge prilike. Po povratku, po možda najužoj cestici otoka na kojoj grdnih problema u mimoilaženju imaju i automobili tipa Pola i Clia, ponovno zastajem na platou ispod staništa bjeloglavih supova. Slikam upravo kamenjar i prilaz zaštićenom rezervatu. Kameru morate podići blago uvis slijedeći nagib tla. Ako tako učinite dobiti će te nekoliko upravo fantastičnih slika za desktop pozadine vaših računala.

I onda slijedi put u Cres, zapravo u hotel Kimen, a ako ćemo još zapravije u njegovu depadansu gdje je hrabri Odisej zakupio jednokrevetnu sobu. Kiša je prestala, ali slijedilo je ono muljavo vrijeme bez sunca koje vas stavlja u potpuno bezbojno raspoloženje. Prvi obilazak grada Cresa protiče u sličnom ozračju. Slikate, a nemate šta slikati po takvom vremenu. Stare građevine od bijelog kamena gube svoj sjaj ako nisu osvijetljene suncem. Cresu ću se morati vratiti kasnije. Za kraj dana, ostavio sam pravu poslasticu - Lubenice. Ali ne to loptasto i slasno, djeci drago voće, već posjet malom, za umjetnike uvijek inspirativnom mjestu istog naziva, smještenom na obronku iznad mora na zapadnoj strani otoka. Starost Lubenica se naglašava u gotovo svakoj od turističkih brošura. Sam put do Lubenica predstavlja pravi izazov – vožnju sve užim cesticama koje obiluju serpentinama. Ako vas žena bude korila jer da ste negdje izgrebali auto onda će to biti na putu do ovog osamljenog mjesta.

I zaista, u Lubenicama čovjek osjeća onu iskonsku osamljenost, onu kojom je uostalom obavijeno i ovo moje putovanje, čak i među turistima kojima vječito obiluje mjesto, osamljenost tipa da se rađamo sami i umiremo sami. Dok poput King Konga u Jacksenovoj verziji filma promatram zalazak sunca, pokraj mene prolaze dvoje turista, otac vodi svoju kći da se negdje, iza nekog kamena nedaleko od mene, na miru popiški. I kada sunce „za kose“ Istre napokon zađe i čarobni smiraj nastupi, a poveća skupina turista nestane s uzvisine ponad mene - ostajem istinski sam. I u tom trenutku ponovno začujem taj jezivi zvuk, niz obronke, iz šume, nevidljivo od koga, tiho, pa sve jače - blejanje. I znam, zlatno janje je blizu, njegovo zlatno runo nadohvat mi je ruke, ali gdje da ga potražim još nisam siguran. Otok je živ na način tihog, upornog blejanja koji čovjeku u ovakvom sutonu pomalo ledi krv u žilama. Upozorava vas da je stigao čas spoznaje - ne njega - već samog sebe.

U dubokoj prožetosti doživljenog odlazim na kulturni događaj – u mjesnoj crkvi se držao koncert u sklopu Lubeničkih večeri. Na repertoaru su bila klasična djela za muški bas i ženski sopran uz pratnju klavira. Ta neugledna gospođa za klavirom koju pozivaju pjevači da nakon svake izvedbe dođe i s njima zajedno pokloni se publici, upravo ona mi nekako ima najviše veze s mojim doživljajem i ovim mjestom. Turisti plješću, za trajanja koncerta pretvorili su se u svoje osobnosti u kojima su i inače kod svoje kuće pokazujući svoj dobar i loš ukus. Ja sam neobičan, veliki sivi ruksak unosim i u crkvu, sumnjaju da nisam jedan od onih umjetnika-probisvijeta kojima vrvi svijet. Da imam odoru svećenika ne bih odolio a da na početku koncerta ne iziđem pred njih i kažem: „Pomolimo se!“ te započnem redovnu misu promatrajući njihove reakcije.

Sutradan, prvo kupanje u moru, niže hotela, na plaži sa sitnim šljunkom i odličnim prilazima vodi. Naravno, da se tu onda moralo nakupiti baba koje su mi sada ometale pristup, da po prvi put za vrijeme ovog putovanja, okupam svoje tijelo u čarobnoj vodi. Nekako između njih provučem se do vode i ugazim. Pogled na drugu stranu otoka uz zaron i nekoliko snažnih zamaha. Jutarnje kupanje uvijek ima onu dozu posvećenja, svetosti, čišćenja od grijeha u ovom svijetu počinjenih.

Sada me čekala potraga za Ki.-em, ako se sjećate, likom iz jedne moje priče  koji je isto tako na početku pristigao na jedan ovakav otok, ali uslijed nesnalažljivosti ili moje neinspirativnosti, završio ležati onesviješten u nekoj guduri otoka. Shvaćate, ne znam kako nastaviti priču i došao sam po ideju čak ovdje. Nespreman i neintuitivan nailazio sam samo na zatvorene kapije privatnih posjeda kud god bih krenuo, kojom god stazom. I kada je bilo naoko dvoumljenja oko dva puta kojim krenuti, svaki je bio pogrešan. Ozlojeđen, vratio sam se u grad i nastavio bezumno slikati.

Pogled na grad Cres - lučicu, zgrade i rivu – vodi zamišljanju kako filozofi šetaju njime, ali što to moje uši čuju: iz jednog od lokala dopire obična glazba s Otvorenog radija. Malo kasnije, sjedim u lokalu za moguće noćno pijančevanje leđima okrenut miješanom društvu za stolom koje besramno razotkriva svoje ljubavne jednokratne veze. Jeftino vođenje ljubavi i Cres? Jeftino vođenje ljubavi je uvijek jeftino vođenje ljubavi – gdje god to bilo – sirovo i bezosjećajno, sada to napokon shvaćam - i nikada za mene nije bilo. Biće da su napokon krenule i spoznaje. Samostan na kraju Cresa je možebitno mjesto u kojem ću jednoga dana dovesti svoje staračko tijelo da umre. I sada mi daje snagu svladati malodušnost. Jedan neobičan bunar privlači mi pažnju. Iznad njega oslikan prozor sa slikom sveca i odrazom plavetnog neba i oblaka. Ne znam zašto, odlučujem sve to slikati i s ukomponiranim svojim likom. Iz bunara kao da čujem riječi otkrivenja: „Ne smiješ odustati!“.

Ne smijem odustati, bruji mi glavom. Moram pronaći put za crkvicu San Salvadur, gdje god se skrio, šetnici koja, po kamenjaru i makiji, sebi sam umislio, vodi mome Ki.-u! Napokon, plan grada mi pomaže, uočavam jasnu naznaku šetnice u obliku malog križa. Sve je religiozno ovdje. A i sve ovo, očigledno je stvar vjerovanja, religije. Pronalazim početak puta ali se ne upućujem njime. „Ovuda je gazio moj Ki., ovim putem preko kamenjara i makije, vrijedi li ići za njim?“ pitam se u kratkom poluminutnom filmiću koji snimam. Nemam dovoljno memorije na kartici, ali sam ushićen novom spoznajom. „Penelopo, podsjeti me idući put da Canonov fotoaparat zamijenim Sonijevom kamerom.“

Brzinom munje odlazim još jednom na mjesto skretanja za Beli i snimam isti film s malo drugačijim riječima na uzvisini u pravcu malene domovine bjeloglavih stvorenja. Bjeloglavi supovi su takva rijetkost kao i ovaj iznađeni put kojim ne trebam više poći. Ki.-a definitivno prepustiti sudbini i vratiti se u normalan život svojoj ženi. Aveti mladosti sada su prošlost.

U popodnevnoj ruti još zalazim u Valun, maleno ribarsko naselje i Martinščicu, ali očigledno je da čarolije polako nestaju. Valun, ribarski Valun, slikam ribarsku mrežu na rivi, stolove s priborom za jelo, vinske čaše. Martinščicu gotovo ne bih da spominjem, izbezumljeni putnici s pristiglog katamarana slikaju mene – ja slikam njih. U središtu grada kao dobro čuvana tajna smjestila se poslovnica poznate banke. Predvečer pristižem u Osor, najjužniju točku otoka, dodirnu točku otoka Cresa s otokom Lošinjem.

Još se ne usuđujem preći na drugu stranu i testirati svoje nove moći. Gledam maleni kanal koji dijeli otoke i mostić koji se dva puta dnevno podiže kako bi propustio „visoke“ brodove. I mislim, jednom su bili jedno kao i sve na svijetu. Osor je glazbeni grad, u Osoru se i ovo ljeto održavaju trideset i ne znam koje po redu Osorske glazbene večeri. Na putu do crkve prolazim pored kipova koji, svaki, drže po neko glazbalo u rukama. Na programu za mene dosadni Chopin, pažnju i ushit mi izazivaju samo počeci kompozicija gudačkog trija u pratnji; zvuk violine je možda najbožanskiji zvuk nekog glazbala. Za statistiku ostaje da se ubilježi da sam ove godine vjerojatno bio jedini posjetitelj koji je stigao nazočiti objema creskim glazbenim večerima – i onoj lubeničkoj i ovoj osorskoj.

I sutra ujutro sam na putu za Lošinj. Sada, kao već iskusan poznavatelj creskih cesta, pretičem druge automobile; još prije dva dana oni su pretjecali mene. I uskoro je Odisej ponovno na otoku čarobnice Kirke. Ovoga puta zalazim u Ćunski po planiranu dozu religioznog osjećaja, ali stižem samo do crkve; kapelicu doma duhovnih vježbi Betaniju zaobilazim jer me blaga nervoza i opet, kao nekad, počela obuzimati. Kirka je blizu, religiozni osjećaj se ponovno pretvara u vinski osjećaj. Međutim, sada s iskustvom Cresa – iskustvom Belog, Lubenica i Osora – drugačije gledam na Lošinj. I mislim se, sada bi mi bilo lako svladati čarobnicu Kirku, sada, kada to više nije bitno. Obišao sam kuću u kojoj smo moji prijatelji i ja stanovali, kafić u kojem smo jutarnju kavu pili, kafić u kojem smo se oblokavali, doživio gotovo isti ushićeni osjećaj kao nekad, ali opet drugačiji.

Gledam turiste kako bezbrižno promiču gradom, kako na plaži leže i sunčaju se i o ničemu ne misle, ali oni ne shvaćaju, da se ovdje može i potonuti, tu mislim na potonuće u umu, na ono zaboravljanje samog sebe uslijed sveprožete požude. Lošinj je za nekoga sunce i odmor, a za mene, danas velikog moralistu i filozofa, i o tome ne bih više, poprište teškog iskušenja.

Netko obavi sveto kupanje u Gangesu, a ja na Čikatu! Za razliku od Cresa ovdje imate priliku, dok plivate, gledati u horizont otvorenog mora, između stjenovitih obala koje zatvaraju zaljev. Tu se zaklinjem Bogu na nebesima na vjernost od ovoga trenutka. Religija je moć čovjeka, a ne njegova zabluda. Znanost ne donosi potrebno smirenje. Način na koji gledam i doživljavam svijet u cjelini u osnovi je religiozan. „Osjećaj svijeta kao ograničene cjeline je mistični osjećaj“, kaže Wittgenstein. I dalje “Nije mistično kako je svijet, nego da on jest“. Ako hoćemo biti znanstvenici pošteni do kraja onda moramo priznati postojanje ovog sveukupnog religioznog pogleda. Tek na pojedinostima se, onda, troši znanost.

Čikat je prepun prekrasnih vila koje su nekad pripadale časnicima vojske bivše države. Zavojite šetnice slijede zanimljivu obalu zaljeva. Idealno za bebe, djecu i starije. Razmišljam ovdje na godinu doći sa svojom ženom. Na Sunčanoj uvali je linija otvorenog mora nesputana, ne postoje rtovi i zaljevi, pržite se na bijelom kamenu bez hlada i kupate u moru punom grebena. Ali to je za neki drugi soj poluljudi-poluživotinja! Recimo, za Kirkine vile, lijepe, preplanule poluživotinje, namašćene uljem oko kojih i danas treperi dah požude. Gledam kamen na kojem smo ostavljali svoje ručnike i prepuštali se pogledu na njih. Izdignut iznad ostalih bliže je suncu nego ijedan kamen na plaži.

Ali isti snovi i danas su u opasnosti na isti način. Sada shvaćam da na svojim putovanjima Odisej vječno za svojom Penelopom snatri! Imao ju, kao što ju ja imam sada ili ne, kao što je nisam imao onda, Kirka je tu da ga od nje, bila java ili samo san, udalji udaljujući ga od samog sebe. Napuštam otoke čarolija, otoke rana. Sve što se nije trebalo dogoditi, što je bila rana, završiti će po pričama. Sve što je bilo lijepo, ostalo je lijepo i osim na ovom mjestu, nema potrebu da se ponovno ispriča. Trajekt je prepun francuskih turista s kojima ne vrijedi započinjati razgovor o tome. Već mi nedostaje laptop. Konačno, odlazim na palubu trajekta bez ljudi i snimam posljednji kratki film s mojom glavom u prvom planu. U pozadini je more i odbljesci sunca od njegove površine; izgovaram vrlo kratko: „Poput pravog Odiseja, zar ne?“ i ostajem zagledan preko palube.