Sigurno ste čuli priču o dvojici dječaka koje je othranila vučica; priču koja se odvija na sedam brežuljaka između kojih vrluda mutna rijeka Tiber i na kojima će kasnije niknuti grad – možda najslavniji od svih – grad Sunca - Rim. A koliko ste tek priča čuli o njegovim povijesnim likovima i njihovom neimaru u izgradnji čuvenih građevina? Pa tako, svakako su nezaobilazne, priča o velikom imperatoru Juliju Cezaru ili, pak, ona sladunjava - o Kleopatri i Marku Antoniju; da ne spominjemo one o poludjelom piromanu Neronu, surovom graditelju Herodu ili priznavatelju kršćanstva Konstantinu? Nekima vjerojatno nije nepoznata ni priča o Marku Aureliju, autoru znamenite filozofske knjižice „Samome sebi“ čiji lik na konju danas krasi rimski Kapitolski trg (Piazza del Campidoglio). Ali ni to ne bi bilo sve. Kad bismo zašli u noviju povijest ovih prostora nikako ne bi mogli mimoići središnju crkvu kršćanstva – raskošno Vatikansko carstvo - te osobito slavne renesansne majstore koji su u njegovu slavu čovječanstvu podarili najveća svjetska umjetnička djela - Michelangela, Raffaella i Botticellija. Mogli bismo tako redom i čini nam se da nikada ne bi završili s nabrajanjem asocijacija koje vežemo uz grad o kojem je ovdje riječ.

Međutim, ovo nije i neće biti sat povijesti. Ovo je samo uvod u memorijsku jedinicu prosječnog putnika koji se zatekao u Rimu po prvi put i koji se istom čudom čudi da ona mitska rijeka Tiber, koju je prizivao u sjećanje sa sati povijesti, još uvijek ovdje teče i da ipak nije, kako je mislio, davno presušila. Svi mitovi te povijesne ličnosti i činjenice koje se u vezi grada Rima ovdje spominju posljedica su jedne te iste energije – energije Sunca. Rim je, odmah će to postati jasno svakome tko u nj kroči, prije svega grad Sunca. Rimsko sunce uvijek se čini sjajnije od, recimo, sjajnosti sunca u vašem ili bilo kojem drugom gradu; bliže je, posvećenije je, nadahnjujuće za umjetnike - jednostavno drugačije. Trebate se zateći u Rimu u ranim jutarnjim satima kad se to sunce kao objava rađa iza starih građevina i zamisliti Michelangela kako hita k Sikstinskoj kapeli, čila i inspirativna duha.

Za razliku od pobrojanih povijesnih ličnosti, danas će možda spomenutu energiju sunca na stadionu Olimpico ispoljiti igrači dvaju uglednih nogometnih klubova, Rome i Lazia, a malo zatim i njihovi navijači, poznati Ultrasi, u međusobno dogovorenom tajnom okršaju daleko od policijskih očiju.

Međutim, baš danas, kad smo u Rimu, to i takvo sunce tek na momente proviri iza niskih oblaka. Zbog toga je ovo priča o gradu Sunca bez sunca, odnosno kako je to Rim posjetiti u veljači, kad se bezbrojne grupe turista svedu tek na jednu, onu najuporniju – Japanaca, a niski tmurni oblaci postanu kao težak uteg uzvišenim građevinama. Odsjeli smo u hotelu otmjenog naziva tik uz glavnu željezničku postaju, no, otmjenog samo po imenu, jer na što mogu sličiti hoteli smješteni u blizini velegradskih željezničkih terminala osim na preuređena svratišta u kojima je prostor zbog utrška što veće zarade tako pomno raspodijeljen da se ne može dogoditi da uživate i jedan kvadratni metar više od dovoljnog. Labirint hodnika kroz koji se probijam do svoje sobe u  to me samo još više uvjerava. Uzgred, prozor sobe gleda u neugledno dvorište kroz koji dopire neugodan miris hotelske kuhinje. Ovdje ću provesti tri noći, svaku s početnom klaustrofobičnom mišlju pred spavanje.

Kad se prvi put nađete na ulicama Rima prvo što na vas ostavlja upečatljiv dojam jest tipična rimska kaldrma. Zar ju još nisu asfaltirali? Pa u jednom Bosanskom Brodu još 1980. jesu, zdravoseljački zborite, ali ovdje, zaista, još ne. Kaldrma je bit današnjeg Rima. Automobili i autobusi po njoj se truckaju i drndaju, dok je brojnim motociklistima sigurno još teže. Međutim, nitko se na nju ne žali. Tipična scena koju ćete ponijeti u sjećanju iz ovog grada ogleda se upravo u jurećem motociklistu s kacigom na glavi po neravnoj kaldrmi. Prijelaz preko pješačkog prijelaza u centru grada posebno je dramatičan. Ovdje vas savjetuju da se pješačkim prijelazom jednostavno na povjerenje otisnete jer u suprotnom, zbog gustoće prometa, cestu nikada nećete uspjeti prijeći. Dok vas u velikoj brzini i u daljini uočavaju, vozači automatski u mislima proračunavaju brzinu kojom se krećete i hoće li, u svojim vozilima, biti brži ili sporiji od vas. Napokon se uz škripu kočnica pred vama kao pred čudom zaustavljaju, a vama odnekud pada na pamet crtani film u kojem Pink Panther na nezaboravno smiješan način bezuspješno pokušava prijeći jednu ovakvu cestu.

Današnji Rimljani, za razliku od, recimo, današnjih Atenjana, više su povezani sa svojom prošlošću. Život koji poštuje tradiciju lomi ono najbolnije čovjeku – prolaznost. Pa tako, grandiozni spomenik Vittoriu Emanueleu II. – utemeljitelju današnje Italije – u samom centru grada, iako izgrađen tek prije nešto više od jednog stoljeća, podosta preuzima od starih energija negdašnjeg Rimskog carstva. Živjeti s tradicijom odražava se i na najniže društvene norme, recimo, ukus. Pa tako, ovdje Beatlesi ne zastarijevaju tako lako, a nadaleko razvikana talijanska moda ponavlja se u krojevima iz godina prošlog stoljeća. Pored spomenika ujedinjenja Italiji, u restauratorskom stanju uzdiže se i slavni Trajanov stup.

Po stupu išarani su događaji porobljavanja i masakriranja Dačana u Panoniji od istoimenog cara, koji danas nikome ne bi bili na ponos i diku, ali u to vrijeme slavili su se kao izraz silne imperatorove snage. Stupova poput Trajanovog Rim je prepun. Očigledno da je grad navikao na pobjede, ali i na samoljublje pobjednika.

Gledam tipičnog rimskog zanatliju ispred svoje radnje, uređene bradice i urođene izvanredne ljubaznosti. Takav je, jer posao nasljeđuje po obiteljskom stablu. Riječ je o businessu koji se prenosi s koljena na koljeno, koji je kroz godine postao stilom života i koji je napokon prevladao onu početnu podređenost utršku viška vrijednosti. Zbog svoje upadljive profinjenosti van svakog ukusa ga je usporediti s našim „prvokapitalacima“ koje danas ne zanima doista ništa drugo doli gola zarada. Na Fontani di Trevi bacam iza leđa jedan euro kako bi mi se po starom vjerovanju ispunila želja. Zapravo, u slučaju Fontane di Trevi, ukoliko se to učini, zagarantirano je ispunjenje samo jedne želje - one da ćete ponovno doći u Rim. Fontana je tipičan primjer grandioznog spomenika na koji kao slučajno nabasate banuvši iz uskih uličica. Stisnuta između zgrada uči da je ovdje grandiozno - obično.

Na isti način nailazimo i na slavni Pantheon, izvorno hram posvećen svim bogovima, odakle mu i potječe naziv, a koji je izgradio Agrippa u čast pobjede imperatora Augusta. Pantheon je, na koncu, poklonjen kršćanima. Kršćanske relikvije očuvale su ga do danas i spada među najočuvanije rimske građevine uopće. Ono što izaziva posebno divljenje nije Agrippina graditeljska umješnost niti unutarnje uređenje u kršćanskom stilu već kupola, koju je naknadno dao sagraditi Hadrijan, a koja je, osim svog jedinstvenog oblika, na samom vrhu otvorena. Kroz gotovo devetometarski otvor po noći, kao sad, imate jedinstvenu priliku začuđeni promatrati ravnodušni Mjesec.

Večer završavamo povratkom u sadašnjost na neočekivano ekskluzivan način: prolaskom kroz najglamurozniju ulicu Rima, Via Condotti, prepunu skupih butika zvučnog imena. Prada, Dior, Gucci ovdje su jedni pored drugih, a ispred trgovine Bvlagirija, zamjećujemo, vlada osobita gužva. Lica manekenki sjaje se između lica tjelohranitelja; posebna je svečanost: proslava 125-godišnjice jedne od najpoznatijih juvelirskih kuća u Italiji. Uostalom, Italija je zemlja svega vezanog uz modu. Međutim, život talijanskog jet-seta, kad pogledate njihovu televiziju, ne čini se toliko nametljiv kao u našoj nam državi u kojoj vlada bauk populizma. Pratiti živote slavnih samo je jedna od opcija pored pregršt drugih.

Vraćam se u sobu s mislima o izostalom suncu. Kako tek Rim izgleda pod suncem, ako i u svojoj nesunčanoj verziji izgleda tako velik? Sutradan nas čeka najveći zalogaj u turističkom smislu – posjet Vatikanu. Na putu do njega opet zastajemo, kako na koji trg dospijemo, slikamo ili jednostavno – samo uživamo.

Piazza di Spagna, tako, podsjetit će nas na onaj čuveni "slučajni susret" Gregory Pecka i Audry Hepburn u filmu „Praznik u Rimu“, dok Piazza Navona postaje mjesto našeg predaha prije posjeta Vatikanu. Ne moramo razmišljati u koji restoran zasjesti jer nas ruke konobara, koje su odnekud iskrsle, pravovremeno usmjeravaju.

Sada, dok ugodno zavaljen iščekujem regularnu poslugu da nas posluži, gledam tog konobara-nagovaratelja koji nas je preusmjerio u svoj restoran i kojeg, zbog načina na koji nam je pristupio, nismo mogli odbiti. Uvijek je tu, ispred svog restorana u laganoj šetnji s „doktoriranim“ nenametljivim nagovaranjem da svratimo upravo kod njega na pizzu, slasticu poput tiramisua ili samo čašu bijelog Pinot Grigio vina. Njegova sadašnja i bivša draga ne moraju brinuti, uvijek znaju gdje se on nalazi: na Piazzi Navoni u poslu koji tako dobro radi i u kojem beskrajno uživa.

Pogled na određene ljude nekad nam zna otkriti njihovu bit koja u životu može ostati i neizražena. Mnogi ljudi se, zapravo, ne bave poslovima koji izražavaju njihovu bit. Konobar (a možda i vlasnik restorana) na Piazza Navoni, naprotiv, spada u vrstu ljudi koji živi život uravnotežen sa svojom biti. Sve drugo u životu vjerojatno ne radi tako dobro kao ovaj posao. Pomislim da je i sad, u ovom trenutku, na istom mjestu i da se njegov život zbog toga, što to znamo svi koji smo ga u životu sreli - približio savršenstvu. Možda sam za ovog posjeta Vječnom gradu ostao dužan ostacima Foruma Romanuma. Međutim, ni Coloseum ni ostaci starog rimskog grada nisu u meni pobudili veću pažnju. Možda se razlog može pronaći u suncu koje se zaista uporno krilo iza oblaka i na ovaj način im oduzelo snagu; ne znam. Grandiozno na mene ovoga puta nije djelovalo. Nisam trebao veličinu i raskoš da bih iskazao svoju oduševljenost, možda tek nekakav sitni detalj koji bi mi otkrio nešto, recimo, o načinu življenja pod ovim nebom i koji bi bio u stanju naseliti se u moja sjećanja zauvijek.

Tako sam doživio i Vatikan. Grandioznost, također, na svakom koraku 0,44 kvadratna kilometra najmanje države svijeta. Međutim, ovdje moram ustuknuti sa svojim dojmovima. Vatikan je sama povijest, dakle, sve ono skupljeno u duhu čovječanstva u posljednjih dvije tisuće godina; zbog toga, sve ovdje izloženo kao takvo nije dužno polagati račune jednom odveć postmodernističkom ukusu moga oka koje traži povremeno i prazne zidove kako bi se odmorilo od pogleda na silna umjetnička djela. Drugim riječima, suvremena umjetnost nema što tražiti u vatikanskim odajama, iako su joj čak nekoliko podarili. Vatikanski je muzej čista raskoš, mozaik izvanredne gustoće u kojem su umjetnička djela poredana, u prosjeku, na svaki kvadratni metar.

Međutim, nakon izvjesnog vremena, zasićen, još samo nervozno slijedim natpis putokaza za „Sistine Chapel“, ne osvrćući se više po bogato oslikanim zidovima i svodovima. A taj putokaz postavljen je u baš svakoj odaji. Želite li vidjeti još? Samo naprijed: Sistine Chapel lijevo. Možda da sam još zastao u odaji s Raffaellovim slikama, diveći se mladom umjetniku koji ih je naslikao s dvadeset godina života, a onda, nenadano banuh u najposvećeniju od svih odaja Vatikanskog muzeja – čuvenu Sikstinsku kapelu. I što da se tu radi? Zbog umora, gotovo ravnodušno prepoznajete slikarije po stropu, čuvene Michelangelove freske koje prikazuju Stvaranje svijeta i zatim iscrpljeni sjednete na neku klupu, gotovo u iščekivanju kraja istog.

U Bazilici Sv. Petra, raskošnoj po svemu, još jednom Michelangelo privlači moju pažnju neodoljivom skulpturom Pieta, onom koja prikazuje mrtvo tijelo Krista u Majčinu naručju, a koju je ovaj napravio sa samo 23 godine života. Za oko mi zapinje i izvanredno lijepa kupola istog majstora. Zapravo, svoju pažnju sam svjesno jednostrano usmjerio samo na najvećeg umjetnika jer bi se, gledajući i druge, jednostavno izgubio. Michelangelovo vječno nezadovoljstvo vlastitim djelom ostat će upamćeno. Nije riječ ni o kakvoj skromnosti: čovjek jednostavno nije bio zadovoljan izgledom danas, a što ćete, sigurno najvećih umjetničkih djela na svijetu. Umjetnik koji je bio i ostao u vječitom propitivanju na najbolji način pokazuje kako je to nositi vlastiti križ. Ako bih dalje nastavio, ostao bih izgubljen u pisanju. Što je previše, previše je. S radošću dočekujem vijest da ću se uoči svoje posljednje noći u Rimu naći s prijateljem Ircem koji se ovdje slučajno zatekao. Večerali smo u tipičnom talijanskom restoranu, uz uobičajenu priču slistili litru crvenog vina i na kraju se pozdravili s konobarima, na njihovo inzistiranje - pružajući svakome ruku. Arrivederci, Roma! Ne zaboravi da sam te vidio bez sunca. I ne zaboravi da sam ostavio onaj euro na Fontani di Trevi kako bih te jednog dana i obasjanog suncem, nadam se, mogao doživjeti.