Stradun nudi dva različita lica. Prvo je gužva, previranje. To je rijeka života, danju. Dnevna rijeka. Čitav je u strujanju, u proticanju života, tu se poslovi sklapaju i raskidaju, vode prvi pregovori, gleda se i osluškuje kako tko diše. To je gradski izlog. Ta dnevna energija i gibanje, traju sve do kasno u noć. Navečer Stradun postane nešto kao mala ljubavna tržnica, izmjenjuju se pogledi, uzdasi, koketni razgovori, čežnje. Sve je u gužvi, u dinamici, u kretanju.

Sjećam se, jednog od prvih puta kad sam bio na Stradunu. Imao sam tri godine i bilo je hladno, na buru. Sve je oko mene bilo blijedo, pastelno sivo. Nosio sam kaputić i kapu, dundo me odveo do Orlandova stupa, gdje se onda mogla kupiti hrana za golubove u kartonskoj kutiji. Čim bi otvorili karton golubovi bi sletjeli s fasade crkve svetog Vlaha, čiji im je barok pružao stotinu zakloništa. Okružili su me, a fotograf me slikao. Sjećam se te hrane, mislim da su to bila žuta zrnca kukuruza ili pšenice, i lepeta golubljih krila posvuda oko mene, zbog čega sam se prepao. Dundo me vodio na Stradun, a ne roditelji, možda zato što je Dubrovnik površinom zaista velik, i roditelji koji su živeli u Lapadu, nekoliko kilometara dalje, to vjerojatno nisu mogli s takvom lakoćom kao on koji je živio stotinjak metara izvan gradskih zidina, kod Buže.

Kasno, noću, oko dva sata pa na dalje, Stradun se konačno isprazni i pruža drugu sliku. Kažu da se u gluho doba može vidjeti velika sova kako leti iznad njega - kolika je to pustoš! - raširenih krila široka oko dva metra, u brišućem letu. Izlizane kamene ploče na tlu hvataju sjaj Mjeseca, i nalikuju na skamenjenu baruštinu. Ta pusta mjesečina titra na njima kao na valovima kakve mitske rijeke. U strahu od sove koja, kako se priča - živi u lanterni katedrale, iznad kupole u okruglom staklenom prostoru, odakle motri na svaki pokret i vreba plijen, ili u rupama, kazamatima i drveću oko Minčete, jadni golubovi navečer bježe pod limene strehe iznad gradske knjižare i apoteke. Svejedno, budu joj hrana.

Stradun blješti na mjesečini, ili uokviren crnim oblacima, mutno sjaji na slaboj svjetlosti ferala. Njegov uglačani kamen pamti stopala raznih stoljeća i teče kao neka davna i zaboravljena mitska rijeka, što vodi u Nedođiju. S jedne strane zvonik, pružio se u nebo, dotiče zvijezde ili se zavlači u oblake, a s druge okrugla Onofrijeva česma i visoki zidovi.

* * *

Stradun, to je Marquez koji u bijelom odijelu, nervozan i namrgođen, sjedi ispred Gradske kavane (ti ljevičari su humani samo u svojim djelima) - tu je vjerojatno dobio inspiraciju za Sahranu Velike Mame - gleda Lužu i dio Straduna oko Orlandova stupa. Možda sam kao dijete trčao oko tog gospodina u bijelom dok je mirno ispijao svoju "ukuhanu kafu". Bio je došao u našu zemlju po tantijeme.

Stradun, bio je sasvim apsurdna ulica u danima nakon Titove smrti. To je bilo zaista nadrealno, ali i prijeteće. U svakom izlogu bila je crnobijela Titova slika s crnim florom. Nevjerojatna, zaglušujuća, mutna, bolna situacija; najava kulture smrti. I to gdje? Nasred Straduna. Na desetke izloga s crnim florom i na desetke crnobijelih Titovih slika.

Kulturu vječne sigurnosti, kulturu privida o vječnom životu, zamjenilo je njezino uvijek prisutno tinjajuće naličje, kultura smrti. Ono stravično "ako" koje je uvijek tinjalo negdje sa strane. Ispod bijele površine nalazio se crni sadržaj.

Stradun, sjećam se i prvih demonstracija koje sam vidio u životu. Bile su to albanske demonstracije i sasvim neobične. Skupilo se nekoliko gradskih slastičara, radnika Čistoće i Sanitata i s nekoliko transparenata, nasmrt preplašeni, zbrčkanih zbunjenih lica. Prešli su preko Straduna, bojažljivo. Parole koje su izvikivali bile su mi nerazumljive: Tito-parti; demokrati. Tito-parti; demokrati.

Ništa nisam razumio, ali sam se na smrt preplašio. Njihova straha. Baš sam se nalazio kod brijača, u staroj brijačnici pored bivšeg kioska Borbe. Na šišanju, naravno. Brico se prepao i ruke su mu se počele tresti. Svi smo se bojali. Ja pogotovo da mi, stari prepadnuti majstor ne otkine škarama komad uha.