Prokleti sat! Zar je već vrijeme za posao, čini mi se da sam spavala tek sat vremena.
Dok nateknuta i zgužvanog lica stavljam kafu da dođem sebi, prebacujem kanal na TV-u da vidim šta nam reporteri donose iz Iraka; isto sranje kao i jučer.
Turčin koji živi ispod mene umjesto sata koristi radio i odvali ga do daske.
Poslije toga ode do kupatila pa ga čujem kroz ventilaciju kako pjeva neke ljubavne pjesme na turskom. Naravno ja uvijek mrzovoljna ujutro uzmem svoju metlu pa počnem udarati po zidovima uz riječi; "kardase može li to ikako tiše"
Našminkana, ispeglana i isfrizirana napuštam stan.
Nisam došla ni do ćoška kada su ćuskije počele da padaju, a ja naravno bez kišobrana.
Sreća, kada sam stigla do semafora svijetlo je naglo preskočilo na zeleno, a na stanici me dočekao ugrijani metro. (to se priroda smilovala)
Na klupi pored mene sjedila je pokisnula baka sa dedom, baš su mi simpa, sa mokrom sijedom kosicom i zamagljenim naočalama.
Podsjećali su me na one starce iz "naših krajeva" i kada sam čula da je deda "na našem" upitao svoju bakicu da mu doda maramicu kako bi obrisao svoje naočale, vidjela sam da sam bila u pravu.
Pomislila sam kako je to interesantno da se mi ovdje na zapadu prepoznajemo međusobno. Valjda nas izdaje nešto u očima.
Tako neki dan kada sam se vraćala s posla, stariji čovjek mi se pridružio na klupi dok smo čekali prijevoz i upitao me na nizozemskom, da li sam slučajno iz bivše Jugoslavije.
Iznenađena, sam ga upitala po čemu je to zaključio, a on mi je odgovorio da imam "našu facu".
Vidim da su "naši" koji su došli na zapad tokom rata ili iz drugih razloga, nostalgični i željni da popričaju na svom jeziku pa čak i sa nepoznatim.
Bilo mi je žao onih staraca koji su se u tim godinama morali snalaziti u tuđini daleko od svega onoga što im je poznato i drago, a nisu imali izbora, jer ih je natjerala veća sila.
Također ima i onaj dio koji se ne treba žaliti, većinom omladina koja je izabrala "lakši" put i upustila se u mutne vode; Versace, Armani, XTC, cocain, dvd, stereo instalacije, sve se može nabaviti jer ovi "šaneri" svoju kintu zarađuju putem obijanja stanova i krađom po trgovinama.
Onda postoje i one djevojke iz siromašnih obitelji kojima su obećani poslovi u gostionama na zapadu da bi na kraju završile iza prozora sa crvenim svijetlima na amsterdamskom "damu". Povratka nema, jer ko će se izvući iz kandža makroa?
I onda zadnja varijanta, oni koji su rođeni na zapadu, jer su im u većini slučajeva starci tu došli kao gastarbajteri. "Oj Frankfurtu *ebem li ti Majnu".
Ja pripadan toj zadnjoj varijanti, nekada mi je drago, a nekada proklinjem ovu zemlju. Sve u svemu, ne mogu reći da mi je loše. Jeste da nas ovaj euro sada oguli, ali zato opet zaradimo. Jeste da je ova vlaga što nam se uvlači u kosti zeznuta, ali zato ljetujemo na Jadranu da bi došli malo k sebi. Jeste da nam je slobodno vrijeme samo vikendom, a da tada obavljamo sve obavezne poslove, ali zato uzimamo bolovanje na pola godine.
Dakle, samo piči filozofiju yin yanga i bez frke.