Pod egidom brige za djecu digla se neviđena hajka na osmero hrvatskih državljana koji su pokušali posvojiti djecu iz Konga i pritom, optuženi za trgovanje djecom, završili u zatvoru u Zambiji. Naši državljani oslobođeni su optužbi i vratili su se u Hrvatsku s posvojenom djecom. Pred njima je zahtijevan put prilagodbe i integracije, put koji ne bi bio lak i da nije popločan mjesecima uzgajanom mržnjom i huškanjem. Bez dokaza, bez uvida u dokumente i spise, dio hrvatske javnosti mjesecima ih je razvlačio kao najgore kriminalce - trgovce djecom. Dežurni komentatori preko noći su postali stručnjaci za kongoanski i zambijski pravni okvir i međunarodno posvajanje djece. 

Huškači i sijači mržnje nisu se bavili sustavnim problemima vezanim uz međunarodno posvajanje djece, oni su posvajatelje djece iz Konga etiketirali kao zločince te zagorčali živote i ranije posvojenoj djeci iz Konga u Hrvatskoj. Nismo ih čuli da pitaju za djecu koju su naši, u Zambiji zatvoreni, sugrađani posvojili, niti su digli galamu oko toga da se sazna gdje su i kako su ta djeca. Bili su preokupirani, tvrdnjama kako roditelji u Kongu prodaju djecu zbog neimaštine u potpunosti ignorirajući informacije o tome da roditelji djecu nisu prodali, već dali na posvajanje i to ne samo zbog neimaštine već same situacije u Kongu, gdje prosječno dijete živi u ozbiljnom riziku da bude oteto, silovano ili regrutirano u paravojne jedinice. Ali ni to ne zanima naše širitelje mržnje. Zabole ih za djecu, njima su djeca tek instrument za ideološke obračune i agende. 

Razmjeri ove hajke nemaju, dakle, puno veze s brigom za djecu, već s time što je jedan od posvojitelja trans osoba. Ili ćemo se praviti da je slučajnost što su ljudi i prije i poslije ovog slučaja, istim kanalima, bez problema i hajke posvajali djecu iz Konga. Pernarov odlazak u Zambiju nije podržavan kako bi on išao pomoći djeci i njihovim roditeljima, kako bi pomogao doći do pravde, već kako bi kao ničim pozvan svjedok na sudu u Zambiji prokazao svog zagrebačkog susjeda kao trans osobu.

Transfobija, jedan kroz jedan. Mržnja, jedan kroz jedan.

Naši LGBTIQ* sugrađani_ke žive u sredini u kojoj se homofobija i transfobija pomno uzgajaju i u trenutku pretvaraju u mržnju. To je surova realnost njihovih života i naše društveno-političke stvarnosti s kojima se moramo suočiti ako želimo graditi društvo koje će biti bolje za svu djecu. Sigurnije za svu djecu.

Huškačima i sijačima mržnje djeca su tek instrument za ideološke obračune i agende (SCREENSHOT: YouTube)

Konglomerat ekstremne desnice, ultrakonzervativaca i religijskih fundamentalista godinama pažljivo na strahu i neznanju diže moralnu paniku oko pitanja seksualnosti i roda te demonizira LGBTIQ* osobe i zajednicu. Ista ekipa koja je digla hajku u ovom konkretnom slučaju, pod krinkom brige i zaštite djece, ekipa je koja uslijed još jednog skandala seksualnog zlostavljanja djece u Crkvi u najboljem slučaju šuti, a u najgorem će raskrinkavanje zlostavljanja u Crkvi pripisati tobožnjim orkestriranim napadima i pokušajima rušenja Crkve, pritom će gaziti preko iskustava zlostavljane djece. 

Takvi će bez ikakve brige za zlostavljanu djecu tvrditi da je laž kada se prijavljuju zlostavljanja od prije pet, deset ili 20 godina. Pravit će se da ne znaju kako žrtvama zbog proživljene traume, kao i slabe podrške okoline, trebaju godine i godine da se suoče s onim što im se dogodilo i progovore, ako ikad i progovore. U tome ih sigurno ne ohrabruju optužbe da lažu, sustavna zataškavanja i zaštita njihovih predatora.

Najveće dno ipak dotiču oni kojima se kontrola štete ugleda crkvene hijerarhije svodi na daljnje raspirivanje ideološke mržnje tako da odgovornost predatora i zataškivača zlostavljanja djece u Crkvi prebacuju na nekog drugog. Na koga? Na dežurne krivce za „raspad čovjeka, društva i obitelji“ - LGBTIQ* osobe, naravno. Kada skandal zlostavljanja ne mogu više ignorirati ni najveći zataškivači s vrha crkvene hijerarhije, takvi predatorstvo i zlostavljanje vezuju uz, kako smo više puta slušali u javnom prostoru, homoseksualnu orijentaciju.Tako se, dame i gospodo, goji mržnja prema LGBTIQ* osobama i zajednici. 

S druge strane čudna je tišina kada je u pitanju sigurnost djece koje su žrtve predatora na visokim pozicijama moći, a poprilično je glasno kada sigurnost djece možemo instrumentalizirati u ideološkim obračunima? Fascinantna je ta velika briga za djecu koja je najgorljivija dok su u utrobama majki ili dok nam služe za demonizaciju LGBTIQ* osoba i zajednice.

Bili toga svjesni ili ne, radi se o manipulacijama, pomno oblikovanim da prvom prilikom strah i nerazumijevanje pretvore u mržnju. Manipulacijama onih koji svjesno i podlo lažno tvrdeći da brinu za djecu, djecu instrumentaliziraju za promicanje svojih ideologija dok istovremeno ideologijom nazivaju sve oko sebe, posebice živote i iskustva ljudi koji iskaču iz zadanih normi. Razularena rulja na dežurstvu napaja se takvim sadržajem. Neki ljudi nesvjesni svojih strahova i neznanja nasjedaju na te manipulacije.

Čudna je tišina kada je u pitanju sigurnost djece koje su žrtve predatora (FOTO: Lupiva.Com/Denis Lovrović)

Diče se kvazi tolerantnošću kada tvrde da nemaju ništa protiv queer osoba. Neka ih, kažu oni ponosni na svoju otvorenost, u svoja četiri zida, samo neka nam ne nameću svoju “ideologiju”. Ideologijom pritom zovu nečije iskustvo života, nečije postojanje. U tom je diskursu sazdano svo neznanje i strah koji će se prvom prilikom, kako smo vidjeli u ovom slučaju, pretvoriti u čistu i nepatvorenu mržnju. Mržnju koja će nevine ljude i njihovu djecu, pod krinkom brige za djecu, koštati mjeseci patnje i traume.

Većina, čini mi se, šuti. Posebice vjernici i vjernice koje zatvaraju oči pred činjenicom da je dominantna struja u Rimokatoličkoj crkvi u Hrvatskoj ultrakonzervativna i da se apsolutno ništa ne radi protiv suzbijanja vjerskog fundamentalizma. Ma koliko Crkva ne bila homogena zajednica, ma koliko dobra s druge strane činila, između ostalog brinući za nebrojeno najsiromašnijih diljem svijeta, ma koliko među prvima naše zatvorene sugrađane posjetio svećenik na misiji u Zambiji, vrijeme je da si priznamo da uporno zatvaramo oči pred mizoginijom, homofobijom i transfobijom koji su se poput korova proširili Crkvom. 

Diskurs na kojem se napajaju transfobija i homofobija, velikim je dijelom diskurs ultrakonzervativnih struja u kršćanskim crkvama. Homoseksualnost i transrodnost kao, maltene, abominacija roda ljudskog, koji prijete navodnom naravnom poretku. Pa ako ste imali sreće da u vašoj crkvi ne slušate o toj navodnoj abominaciji, grijehu, neprirodnosti, sigurno ste imali prilike slušati o ključnom konceptu, naravnom poretku. Tom slavnom naravnom poretku, koji je suočimo se, tek poprilično šuplje oblikovan ideološki paravan za održavanje pozicija moći.

Strašna agenda feministkinja i slavnog gej lobija, odnosno dekonstrukcija navodnog naravnog poretka koji je heteronormativna matrica stereotipa na steroidima nije, kako vam tvrde, ugroza obitelji, majčinstva, muškosti, tradicije i društva. Nije to pitanje raščovječenja čovjeka. To je ništa drugo nego zamjena teza, instrument manipulacije ovih aktera. Zašto? Zato što je dekonstrukcija navodno naravnog poretka ugroza hijerarhija pozicija moći temeljenih na seksizmu i šovinizmu. Ideologije koje rastaču čovjeka, zajednice i društva, zapravo su ideologije hijerarhijskih struktura moći koje se održavaju na strahu i mržnji od i prema Drugima, onima koji svojim životima ruše pomno izgrađene okvire kontrole.

Većina vjernika i vjernica, rekoh, šuti. Šutjeti znači sudjelovati, a koliko kao vjernica i teologinja o kršćanstvu znam, nismo pozvani sudjelovati u zaštiti kukolja i širenju spirale nasilja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"