“U ratu postoje pravila, a Izrael kao demokratska država se toga pridržava. Ono što su Hamasovi teroristi učinili prije četiri dana se protivi svim zakonima, a kada su prekršili zakon mi nismo više obavezani tim zakonom i učinit ćemo da Hamas plati visoku cijenu.” - to je u utorak, 10. listopada, za N1 izjavio bivši veleposlanik Izraela u Hrvatskoj Ilan Mor. Još je dodao: “Nemamo ništa protiv Palestinaca koji žive u Gazi. Oni su zarobljenici, oteti od strane Hamasa, ali naši su ljudi puno pretrpjeli od Hamasa i nažalost građani Gaze će ispaštati kao i mi”. To je izjava političara koji najavljuje odustajanje od međunarodnog prava, i svjesno, pred kamerama, otvara put ratnim zločinima i preuzima moralnu odgovornost za njih, pravdajući ih ratnim zločinima druge strane. Takvoj se izjavi treba suprotstaviti – mi u Hrvatskoj naročito, jer dobro znamo što je legitimna obrana, a što nedopustiv ratni zločin.

IZRAELSKI NOVINAR GIDEON LEVY: „Ima li nade u ovome? Ne. Hoće li Izrael naučiti lekciju? Ne.“

YUVAL NOAH HARARI: „Hamasov horor je i lekcija o cijeni populizma“

Ali prije toga, valja ocrtati kontekst koji mora biti nedvosmislen svaki put kad se u Hrvatskoj piše o izraelsko-palestinskom sukobu, toj tragediji koja traje već desetljećima. Dva načela moraju biti neupitna. Prvo, jasno razlikovanje židovstva - naročito židovstva u Hrvatskoj i Europi - od Izraela kao države. I drugo, neupitno pravo Izraela na postojanje, obranu i sigurnost; pravo, dakle, koje ima svaka druga suverena i priznata država. U javnim raspravama u Hrvatskoj, a naročito u njihovu talogu na društvenim mrežama, ta dva načela često se ne podrazumijevaju sama po sebi, pa ono što počne kao naizgled legitimna i demokratska kritika Izraela često završi kao zgoljni proustaški antisemitizam. Takvim neopreznim i opasnim iskliznućima znala su se služiti i ugledna imena ovdašnje književnosti i spisateljstva. 

Toga se Hrvatska mora osloboditi: zemlja koja nosi odgovornost ustaškog genocida nad Židovima, Srbima i Romima u Drugom svjetskom ratu mora naučiti da su židovske zajednice u Europi, pa onda i u Hrvatskoj, jedno, a da je židovska država Izrael sasvim nešto drugo: židovske zajednice u Europi, pa ni ona u Hrvatskoj, nikad se nisu uspjele oporaviti od pogroma nacista i njihovih satelita, među kojima su ustaše bili među najokrutnijima, i zato su europska društva o njima dužna naročito brinuti, što podrazumijeva i da ih se ne smije optuživati za postupke Izraela; židovska država, pak, bez obzira na njezinu naročitu povijest i okolnosti, država je kao i svaka druga, dužna poštovati međunarodni pravni poredak i ljudska prava. Dužna, čak i kad su njezini građani žrtve ovako okrutnog, zločinačkog, masovnog, besmislenog i uzaludnog napada kakav je bio napad Hamasa 7. listopada. Dužna, čak i kada se ono što je učinio Hamas “protivi svakim zakonima”, kako je rekao bivši veleposlanik Mor. 

Jezivo zvuči ta logika “oko za oko, zub za zub”, koja je već desetljećima otrovna hrana sukobu Palestine i Izraela (FOTO: HINA/EPA/Mohammed Saber)

Najmanje su dva razloga za to. Prvi je obveza koju bi sve države morale poštovati, a Izrael ne bi smio biti iznimka: obveza poštovanja međunarodnog prava. Hamasovi zločini su jedno, ali pravo na život i sigurnost palestinskih civila u Gazi sasvim je nešto drugo – i to je pravo neosporivo, kao što je neosporivo i pravo izraelskih civila na život i sigurnost. Bivši veleposlanik Mor, ali i mnogi drugi izraelski dužnosnici ovih dana, otvoreno su najavili da to pravo neće poštovati, pa su se u Izraelu čuli čak i pozivi na korištenje “oružja sudnjeg dana”. Jezivo zvuči ta logika “oko za oko, zub za zub”, koja je već desetljećima otrovna hrana sukobu Palestine i Izraela: u njoj, naizgled, snažniji može pobijediti - ali to nije više od tragične iluzije, kao što pokazuje užasavajuće krvoproliće koje upravo traje. 

Drugi razlog za obvezu Izraela da poštuje međunarodne obveze jest to što se napad Hamasa, dakako, ne može opravdati – ali se može razumjeti. Mnogi veliki umovi Izraela – ratni veteran, aktivist i veliki mirotvorac Ury Avnery, pisci David Grossman i Amos Oz, dirigent Daniel Barenboim, povjesničar i intelektualna zvijezda Yuval Noah Harari, novinar Gideon Levy, da nabrojimo samo najpoznatije – godinama već upozoravaju da politika kakvu prema Palestini vodi Izrael, naročito posljednjih desetljeća, zemlju pretvara u državu aparthejda, koja se prema stanovnicima Gaze i Zapadne obale služi barbarskim metodama administrativnog i sigurnosnog terora, izolacije, ucjene, osiromašenja i nasilja. 

Mnogo je proteklih dana rečeno o tome kako se živi u Gazi, tom najvećem zatvoru na svijetu, u kojemu je oko dva milijuna ljudi stiješnjeno na teritorij manji od otoka Krka, okruženo žicom, izloženo čestim razornim granatiranjima, i ostavljeno na milost i nemilost administrativnoj samovolji izraelske vlade, koja u svakom trenutku – kao što je učinila ovih dana – može isključiti vodu, struju, dostavu hrane i financijske transakcije; jednom riječju – obustaviti život. Ni na Zapadnoj obali život nije mnogo ugodniji: opasani 700 kilometara dugim zidom, stanovnici Zapadne obale pod neprestanim su nadzorom uvijek sumnjičavih i nerijetko nasilnih izraelskih sigurnosnih službi. Imaju li se, pritom, na umu još i uzroci takvog stanja, koji sežu desetljećima unatrag niz spiralu uzajamnog nasilja – u kojemu već odavna nije moguće utvrditi tko je prvi počeo, a tko je samo uzvratio, ali je izvjesno da broj žrtava na palestinskoj strani uvelike nadmašuje broj žrtava na izraelskoj – može se bar nazrijeti odgovor na pitanje zašto nasilnička organizacija poput Hamasa uopće postoji, te zašto je prošlog tjedna počinila sve te užasne i svake osude vrijedne ratne zločine nad civilima. Ukoliko, dakle, uistinu želi mir, Izrael bi morao promisliti o vlastitim metodama – to govore mudri Izraelci – osim ukoliko ne želi protjerati sve Palestince, o čemu se, žalibože, u Izraelu govori sve češće.

A ovdje u Hrvatskoj – politička i moralna konfuzija. Premijer Andrej Plenković, u četvrtak sa sjednice Vlade, podržava Izrael, ali ni riječi ne kaže o stradanjima civila u Gazi: “Vlada je snažno osudila terorističke napade Hamasa na Izrael gdje je poginuo velik broj civila, izražavamo sućut. Reagirali smo i kao predsjedavajuća Međunarodnim savezom sjećanja na Holokaust (IHRA). Podržavamo pravo Izraela u skladu s međunarodnim pravom, zabrinuti smo za daljnju eskalaciju i destabilizaciju Bliskog istoka.” Eto primjera nerazlikovanja Izraela od židovstva: kakve veze ima Međunarodni savez sjećanja na Holokaust s aktualnim ratom u Izraelu? Ne bi li uvjerljivije bilo da je Plenkovićeva vlada svoje predsjedanje IHRA-om iskoristila za javnu raspravu o hrvatskoj odgovornosti za ustaške pokolje nad Židovima u Drugom svjetskom ratu?

Izjava premijera Plenkovića primjer je nerazlikovanja Izraela od židovstva (FOTO: HINA)

I u Zagrebu vladajući Možemo! podlegnuo je sličnoj vrsti zbunjenosti. Dan nakon Hamasova napada, u nedjelju, 9. listopada, na Facebooku su objavili ovu izjavu: “Snažno osuđujemo oružani napad Hamasa na Izrael, ubojstva, zarobljavanje i ponižavanje nedužnih civila. Napad Hamasa na Izrael je korak prema produbljivanju problema i sukoba u regiji. Pozivamo na prekid sukoba kako bi se izbjegla humanitarna katastrofa i daljnji ljudski gubici. Izražavamo duboku sućut obiteljima svih poginulih civila.” Nakon ljutitih komentara čitatelja da izjava nije uravnotežena, u četvrtak, 12. listopada, Možemo! je objavio novi, ovaj put nijansiraniji komentar: “Kao što smo ranije izjavili, najoštrije osuđujemo napade Hamasa na izraelske civile i za to nema i ne može biti opravdanja. Isto tako, kao što je to poručio i visoki predstavnik EU za vanjske poslove Borell, smatramo da je nužno spriječiti kršenje međunarodnog prava i stradanje palestinskih civila jer se ono također ne može opravdati. Potrebno je uložiti sve moguće napore za sprečavanje humanitarne katastrofe te postizanje održivog mira i rješenja s dvije države.”

Najdalje je u neuravnoteženosti otišao predsjednik Hrvatsko-izraelskog poslovnog kluba i bivši ministar obrazovanja Dragan Primorac, koji je u radijskom intervjuu, u utorak, 10. listopada, otvoreno iznio neistine. Govorio je o “dobroj vjeri koju Izrael zadnjih godina želi pokazati prema svojim susjedima”, o tome da je Izrael Palestincima htio “pokazati da računa na njih u budućnosti”, te da je “išao s povjerenjem”. Napad Hamasa, protumačio je Primorac, Izrael je “doživio kao jednu veliku prevaru susjeda s kojima je učinio apsolutno sve da živi u miru, blagostanju”. Jer, tvrdi, “goleme su investicije, ne samo Izraela već i Europske unije i ostatka svijeta, bile usmjerene prema ljudima koji tamo žive, mladima. Dala im se šansa da budu uspješni i da gledaju svijet jednim potpuno drugim očima – očima budućnosti”. 

Takve primjedbe zvuče poput ruganja: pa ozbiljni svjetski mediji već mjesecima najavljuju eskalaciju, pri čemu valja znati da eskalacija raste na nasilju koje desetljećima ne jenjava. Samo prošle godine, koja je bila najsmrtonosnija još od 2005. godine, izraelske snage na Zapadnoj obali i u palestinskim naseljima oko Jeruzalema ubile su 151 Palestinca, dok su u Gazi ubijena 53 Palestinca. Istodobno, palestinske terorističke grupe ubile su 31 Izraelca, a napadi na izraelske sigurnosne snage, prema tvrdnjama Izraelske vojske, više su se nego utrostručili u odnosu na ranije godine. Može li se to nazvati “dobrom vjerom koju Izrael želi pokazati prema svojim susjedima”?

Novi rat u Gazi nastavak je epohalne nesreće što buja na nasilju koje traje desetljećima; on je istodobno tragedija i zločin. U tom nasilju nevini su samo civili, a oni najviše i stradaju – utoliko tragedija; odgovorni za to nasilje ni s jedne strane ne biraju sredstva, i gaze sva pravila međunarodnog prava – utoliko zločin. To u Hrvatskoj ne treba prešućivati ni zbog jednog nacionalnog kompleksa, ma koliko opravdan mogao biti. Židovska zajednica u Hrvatskoj mora biti sigurna i zaštićena, a o izraelskoj reakciji na Hamasov napad samosvjesno i sa suosjećanjem valja jasno reći: i Izrael i Palestina imaju pravo i na sigurnost i na obranu. Uz najvažnije: da je rat najveće zlo. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Atef Safadi

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"