Mislite to u svoja četiri zida, ne moramo svi znati da ste budala
“Što imaju paradirati”; “tko im brani da rade što hoće unutar svoja četiri zida”; “ne moraju svi znati”, komentari su na koje u pravilu nailazimo ispod svakog teksta vezanog uz LGBTIQ* tematiku, posebice u vrijeme održavanja prajdova.
Prajdovi, odnosno povorke ponosa proizašle su iz stonvolskih nemira 1969. godine, kada su LGBTIQ* osobe u nizu spontanih akcija pružile otpor policiji. Preciznije, policijskim racijama koje su bile dio sustavnih progona protiv seksualnih manjina, a koje je provodila vlada SAD-a. Naime, u SAD-u tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, dakle prije svega šezdesetak godina LGBTIQ* osobe bile su sustavno javno ponižavane, trpjele su nasilje i diskriminaciju, smještane su u zatvore ili mentalne institucije, osuđivane na obvezne hormonske terapije, gubile su poslove zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. Ulazak u ugostiteljske objekte bio im je često zabranjen, a tamo gdje su mogli ići, primjerice u bar Stonewall Inn po kojem su nemiri dobili ime, redovito su slane policijske racije. FBI i policija pratili su poznate homoseksualce i njihove prijatelje, a pošta je vodila evidenciju adresa na koje su se slali sadržaji vezani uz homoseksualnost.
Iako je danas nezamislivo ono što se događalo tada, LGBTIQ* osobe još uvijek trpe nasilje i diskriminaciju, a stavovi vezani iz LGBTIQ* osobe reflektiraju stavove proizašle iz onih vremena kada se smatralo da je homoseksualnost bolest, da je nenormalna i da bi valjala biti kriminalizirana.
Iz stonvolskih nemira i pobune LGBTIQ* zajednice prema sustavnom ugnjetavanju izrastao je dakle LGBTIQ* pokret i povorke ponosa, prajdovi. Prajd kao prostor izražavanja vidljivost i borbe za prava LGBTIQ* osoba. Još važnije, prajd kao mjesto gdje se LGBTIQ* osobe prihvaća baš takve kakve jesu. Gdje ih se ne smatra bolesnima i nenormalnima. Nenormalnima. Sodomitima. Gdje možda po prvi put u životu pronalaze mjesto pripadanja. Gdje su sigurni šetati ulicom držeći za ruku osobu koju vole. Gdje naprosto mogu biti.
Kažu neka budu unutar svoja četiri zida. A što ako ne mogu?
Što ako ste jedno od mnogobrojne LGBTIQ* djece i mladih koji kod kuće, od roditelja i najbližih slušaju o tome kako su LGBTIQ* osobe bolesne, kako su grešne, nemoralne, neprirodne, poremećene? Što ako svoju mladost provodite u tolikom strahu da ćete biti odbačeni od onih čija je jedina dužnost u životu da vas prihvate i vole, od svojih roditelja, svojih najbližih. Uz to redovito ste izloženi raspravama u javnom prostoru u kojima se vaša seksualna orijentacija smatra slobodnim izborom, vaše postojanje naziva ideologijom i povezuje s pedofilijom, zoofilijom, nekrofilijom i dendrofilijom, a nerijetko vam se želi, ako ne smrt, onda neki Goli otok. Kao da vas kroz povijest i nisu ubijali smo zato što ste gej. Pokušavate promijeniti nepromjenjivo i mrzite sami sebe što promjena ne ide i što ste kako često čujete neprirodna, bolesna, devijantna nakaza.
Misle li na ta četiri zida unutar kojih djeca i mladi promišljaju ili pokušavaju suicid? Samoubojstvo je drugi vodeći uzrok smrti među mladima u dobi između deset i 24 godine, a šansa za pokušaj samoubojstva pet puta je veća kod LGBTIQ* nego kod heteroseksualnih mladih osoba. Na to presudan utjecaj ima upravo neprihvaćanje od strane obitelji, okoline i društva.
Ne moraju svi znati, čujemo u javnom prostoru. Često zbog straha od odbacivanja - ne zna nitko.
Mislite da je homoseksualnost neprirodna, da je bolest, nastranost ili da ima veze s pedofilijom? Mislite to u svoja četiri zida, u sebi. (FOTO: Lupiga.Com)
Zamislite da na upite obitelji o simpatiji ili razgovore vršnjaka o prvoj ljubavi izmišljate u strahu da vas netko ne prozre. Ili da se pripremate, strahujete, strepite, tražite psihološku podršku kako biste uopće mogli smoći snage sjesti i roditeljima, bližnjima i prijateljima reći da vam se, eto, ne sviđa osoba suprotnog već istog spola. Ili nebinarna osoba. Ili trans osoba.
- Heeej, baš mi je drago da smo se napokon uspjeli dogovoriti - blebećem ja nakon što sam se napokon našla s frendom s kojim se već duže dogovaram za kavu.
Primjećujem nervozno stiskanje šaka i neugodnost koja strši iz očiju mog inače redovito veselog i šali orijentiranog frenda.
- Jesi dobro, nešto desilo? - pitam ga
- Htio sam razgovarati s tobom o nečem poprilično osobnom. Mislim da je korektno da ti ja to kažem i da saznaš od mene - odgovara ozbiljno.
Sad mi je već lagano panika i pokušavam shvatiti što je moj dobri dragi frend mogao napraviti, nije valjda da je počinio neko krivično djelo, o Bože prijatelj mi ide u zatvor! Moj um brzo preuveličava svaki zamisliv scenarij.
Long story short, frend mi je gej, želi me upoznati sa svojim dečkom.
- Dobro i, čemu ova uvertira? - pitam ga pomalo uvrijeđeno.
Mislim frende, zaboli me, zašto mi to uopće govoriš, jesam li ja ikad sjela s tobom da ti kažem da sam hetero, razmišljam u sebi. Što ne bi bilo normalno da me naprosto upoznaš s dečkom bez pripremnih razgovora?
To bi bilo normalno zar ne? E, ali nije. Normalno je da se ljudi koji ne pripadaju dominantnoj seksualnoj orijentaciji moraju „autati“, sjesti s obitelji, prijateljima i glasom koji skriva strah i nelagodu priznati da su gej. I to je, budimo realni, poprilično nenormalno.
Moja uvrijeđenost počinje se topiti u trenutku shvaćanja vlastite privilegije i brutalnosti nebrojenih iskustva neprihvaćanja i odbacivanja koje LGBTIQ* osobe prolaze tokom života.
- Jedva ga čekam upoznati - ispravljam se brzo i gledam kako ga nervoza, strah i nelagoda napuštaju, kako mu se vraća sjaj u oči, neopterećeni osmijeh i onaj dobri stari smisao za humor, ovog puta zaogrnut sarkazmom.
- Šta ja znam, ti si Dalmatinka, tamo nas pale po karnevalima.
Moj frend i njegov dečko još su uvijek zajedno. Ne žive u Hrvatskoj. Odselili su. Roditelji njegovog dečka nisu mogli prihvatiti da im je sin gej. Ćaća ne razgovara s njim. Mater svakodnevno moli da joj Bog pomogne, da je muž prestane tuć i da joj obrati sina, izbavi ga iz grijeha sodomije.
Jer ljubav je za neke grijeh.
Ili naprosto nije ljubav ako ne dolazi u jasno propisanoj formi. Sve i ako je sadržaj te iste forme nasilje.
U igrama zvanim licemjerje bez granica, ti za koje je ljubav grijeh, u ime djece vode bitke zbog kojih djeca promišljaju suicid.
Mislite da je homoseksualnost neprirodna, da je bolest, nastranost ili da ima veze s pedofilijom? Mislite to u svoja četiri zida, u sebi. Pa ne moramo svi znati da ste budala, posebice zato što za razliku od seksualne orijentacije, biti budala jest izbor. Uostalom vaša na predrasudama utemeljena mišljenja bole, ostavljaju ožiljke, ubijaju.
Mislite malo i na živote djece kad već njihove interese tako besramno instrumentalizirate.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/Damir Senčar
@ kult krivoustog mesije - jebote, jesi ti završio/završila ikakvu školu? Pa ti ni osnovne stvari ne razumiješ, stvari koje su već djeca u šestom razredu savladala. Homoseksualni odnos je odnos između dvoje odraslih ljudi zasnovan obostranom voljom, pedofilija je vršenje seksualnog nasilja nad djecom i ne da nije prihvatljiv već je i kažnjiv čak i slučajevima kada dečko od 21 spava s curom od 16. To nema nikakve veze s time je li tvojoj babi nešto prihvatljivo. Njoj nije prihvatljiva ni duga kosa kod muškaraca, osim isukrsta, pa to ne znači da ćemo zabranjivati muškarcima da imaju dugu kosu. "Pederluk" je s druge strane bio prihvatljiv još u doba skoro svih starih civilizacija, preko Perzije i Egipta, stare Grčke i Rima, do Osmanskog carstva, ali ti o tome ne znaš ništa očito ali te to ne sprječava da lupetaš. Fakat ne mogu vjerovati da je netko naučio pisati a piše takve gluposti i još ne da ga nije stid, nego je ponosan svojim ničim argumentiranim tezama.