Kad je na prvu godišnjicu Tuđmanove smrti Feral Tribune na posljednjoj stranici objavio fotomontažu na kojoj dotični pod rukom nosi primjerak Ferala, uz natpis 'Jel me netko tražio', malo je što moglo parirati tako pogođenoj bazi. Tuđman je, naime, kroz tu godinu dana bio u punom smislu riječi razotkriven, čak i pred onim dijelom javnosti koji je godinama odbijao vidjeti očito. Da je riječ o čovjeku čiji je režim otpočeo proces rehabilitacije NDH, o čovjeku koji je likovao nad masovnim egzodusom vlastitih građana, napominjući kako nisu stigli ponijeti ni prljave gaće na štapu, o čovjeku čiji je represivni aparat pratio i prisluškivao nezavisne novinare, čovjeku pod čijim vodstvom su otvarani logori za Muslimane u Hercegovini i rušene jezgre Mostara i Stoca, među njima i UNESCO-ov spomenik Stari most, o čovjeku koji je kompletnu hrvatsku ekonomiju izručio nekolicini tajkuna koji su je potom uništili, čovjeku čiji je državni aparat imao logore za mučenja, kao npr. u splitskoj Lori i koji je otimao stanove ljudima srpskog porijekla te na koncu čovjeku čije su tajne službe namještale nogometna prvenstva.

Odgovoriti na pitanje kako je jedan ovakav lik, od općeg zaborava i nelagode pri susretu s njegovom baštinom postao u toj mjeri kanoniziran da aktualni SDP-ov ministar Siniša Hajdaš-Dončić može lakonski izjaviti kako će se zagrebačka zračna luka zvati Tuđmanovim imenom i da oko toga nema nikakve javne rasprave, nije toliko komplicirano kao što se naizgled čini. Da ne kompliciramo previše, odmah ćemo odgovoriti kako se čitav proces odigrao u režiji SDP-a.

Za Hajdaš-Dončića tu nema prostora javnoj raspravi (FOTO: Lupiga.Com)

Tako smo nakon čitavog desetljeća otpora brojnih oporbenih stranaka Tuđmanovoj politici došli u situaciju u kojoj se s najviših državnih instanci suspendira javna rasprava o nečijem liku i djelu. Što je činjenica koja nam otkriva puno više o aktualnoj glorifikaciji Franje Tuđmana, no što su agitpropovci njegovog lika i djela spremni priznati, a čega su još manje svjesni. Suspenzija javne rasprave s jedne strane zapravo jasno ukazuje na potpunu neodrživost podržavanog mita o Tuđmanu, kojeg bi bistriji pučkoškolac momentalno demistificirao, ali istovremeno iskazuje očiti strah od javnosti. Da je Tuđman doista takva neupitna veličina koja zaslužuje neskrivene počasti, valjda potrebu za izostankom javne rasprave na tu temu ne bi trebalo dodatno naglašavati. Kako tome naravno nije tako, ovakav diskurs zapravo služi za raspirivanje straha i njegovanje autocenzure kod onih koji bi se eventualno drznuli propitati Tuđmanovu baštinu.

Imajući u vidu sve navedeno, jasno je kako u političkom prostoru svjedočimo borbi između dva koncepta, koja se podjednako zaklinju u Tuđmana. S tim da bi ga jedni do kraja revolucionirali, uz tvrdnju da time dovršavaju procese koje on zbog objektivnih okolnosti nije stigao dovršiti, dok ga drugi brane u njegovoj izvornosti. Time se SDP-ovci iskazuju kao pravovjerniji tuđmanisti od pripadnika njegove bivše stranke nudeći njegovu javnu platformu kao poželjan obrazac političkog djelovanja.

Zašto birati kopiju kad nam se nudi original (FOTO: Lupiga.Com)

Gdje je u svemu tome biračko tijelo, preciznije govoreći onaj dio društva koji je naklonjeniji ljevici, socijaldemokratske ministre evidentno nije briga. I to ne iz prvoloptaškog razloga da je riječ o uvjerenju kako lijeve glasove svakako imaju, pa pokušavaju osvojiti dio glasova u centru pa čak i na umjerenoj desnici. Riječ je naprosto o tome kako aktualna vlast nudi konzumaciju light-verzije hrvatskog nacionalizma i to radi iz dubokog osobnog uvjerenja. Drukčije se ne može objasniti konstantna potreba da se antifašističkoj borbi ponudi Tuđmanov legitimitet, pri čemu je sve ono zbog čega njezino nasljeđe treba braniti proizvedeno upravo od strane njegove politike. Drugim riječima, braniti antifašizam Tuđmanom od posljedica tuđmanizma, otprilike je smisleno kao zgražati se nad svastikom dok smatraš 'Za dom spremni' starim hrvatskim pozdravom. To nas sve naravno dovodi do pitanja zbog čega birati kopiju, kad nam se nudi original, što bi svakako bila zgodna tema za javnu raspravu. Kad bi iste u ovoj zemlji bile poželjne i dopuštene.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Novilist.hr