Ovo je pred Valentinovo? Jest, to su ti dani. Gdje god se okrenem vidim crvenog medu, leteća srca u istoj boji i ruža koliko voliš. Dragi ljudi su izbezumljeni dobrim izborom u gift shopovima; umoreni su praznim džepovima i velikim romancama koje treba malo osvježiti. Smiju se. Dobro je.
 
- Reci mi jesi me ikad stvarno volio?

Srela ga je na svojoj strani ulice Pavla Hatza. U osam sati uvečer, poslije kiše. Pločnik je bio prazan i izdajnički osvijetljen. Njegove korake nekad je mogla prepoznati na udaljenosti od stotinu metara pa i više, ali ovaj put je iskrsnuo na pet, šest metara ispred nje. Jedva se stigla pribrati i izustila «bok». Zastali su. Pokraj ljubavi se ne prolazi bez riječi .  
- Hej, nisam te dugo vidio.
- Tri mjeseca.
- Hoćeš negdje sjesti na pola sata?.
- Nemam  ništa pametnije, pogrešno je odgovorila. Sve drugo bi bilo pametnije.
Sad sjede u polupraznom bircu, ona je naručila čaj a on kavu s mlijekom. Interijer je neinventivan, siv i nezanimljiv da ne vrijedi na njega potrošiti ni rečenicu. Muškarac je visok, pravilnih crta lica i tamna tena. Dalmatinska škola plivanja, tijelo - san mnogih žena. San koji je sanjala i više se neće ponoviti. Iako je prati u stopu; iako zna sve njene putove i skrivene prolaze. Čak joj lebdi nad krevetom prije spavanja kao kakva utvara i stoji uza nj pri buđenju. - Kako si?
- Dobro.
- Drago mi je.
On se na to nasmije i kaže - Mislio sam da me mrziš.
- I ja sam mislila.
- Šta sad misliš?
- Ništa. Ne znam.
- Loša im je kava, pokušava načeti nekakvu temu, a ona mu vrati  «polusmiješkom»
- Milijun puta sam razmišljala o ovom susretu ali nije mi palo na kraj pameti da bi mogli razgovarati o jebenoj kavi. Ja ne pijem kavu, zaboravio si, rekla je povrijeđeno, a oči joj se najednom napune suzama.
Htjela bi mu skočiti u zagrljaj više od ičeg na svijetu, ali ne može. Lakše bi skočila u zagrljaj bilo kojem gostu, negoli njemu koji je «njen», koji je poznaje bolje nego itko.
 - Nisam zaboravio, rekao sam to tek tako.
- Tek tako? Super. Baš sam sretna.
Šutnja traje već cijelu minutu. On nervozno u rukama premeće kutiju cigareta a ona se pravi da puše u čaj. Ali ova igra ne može potrajati dugo, oboje to znaju. Ipak, šutnja se nastavlja i nastavlja. Ona mu mora postaviti stotinu pitanja ali ne može. Želi misliti na nešto drugo ali ne ide. Sva pitanja i sve teme osim zabranjenih sad joj se čine najbesmislenijim i ne želi ih reći da ne bi pomislio da je glupa. Oduvijek se boji da on ne pomisli da je glupa, iako nema zbog čega. Poznajem je. Ako baš hoćete - zove se Emilija; pametna je i uz to lijepa kao blistava uspomena, što nije rijetkost - moram to reći. Jedna od onih koje se ne ostavljaju nego im je, naprotiv, namijenjena ta uloga, isto toliko neugodna i možda tek manje bolna nego ona «mladog Wertera». Nikad je prije njega nisu ostavili. Ali Davor je nešto drugo, znam i njega. Stanovao je na Savi dok sam radio kao portir u sedmom paviljonu. Tamo smo se upoznali. Svakih sedam dana nova «riba». Sve do Emilije. Nju je upoznao preko mene, ali to je iz druge priče. Nju voli već duže od tri godine.
Sad šuti i ne zna što bi rekao. Ono što je naumio - ne smije. Boji se jer zna da ga Ema još uvijek neutješno voli. Želi joj reći da je HIV pozitivan.
Ovo nije  slučajan susret. Pripremio je cijelu zasjedu; znao je da će biti na seminaru i čekao cijeli sat u pokrajnjoj ulici koja izlazi na Hatzovu.
Sad ne može. Mislio je da će to samo izbaciti iz sebe, ali ne može. Cijeli sat je stajao pod balkonom skrivajući se od kiše i uvjeravao se da će reći, a sad iz njega ne bi izvukao riječ ni da je čupaš kliještima. Ako kaže - to će donijeti nove probleme, nepoželjne repove i ružne uspomene. Jer osim virusa treba priznati i pijanu orgiju koja se dogodila godinu dana ranije u kući njegovog najboljeg prijatelja. More piva i kurve iz plavog oglasnika. Kako to već biva kad se dečki razuzdaju nakon iznenadnog dobitka. Novčanog, razumije se. Savjest ga jest grizla, ali ne toliko da joj prizna. To su rijetke, iznimno rijetke savjesti. 
A ne mora joj reći, zna da je čista. Zajedno smo je nagovorili na testiranje. Jednu večer smo ciljano kombinirali dvije teme; prošle ljubavi i spolne bolesti. Ispalo je da samo ona nije bila na testiranju. 
Pristao sam na takvu laž kad mi je rekao da je «skupio zajeb». Isprva sam mislio da je «zajeb» triper pa sam mu pjevao «Pediculus pubis», ali kad mi je rekao o čemu se radi više nije bilo smiješno.
Njegov prijedlog se činio razumnim. Ako je zdrava - ostavit će je bez riječi i riješiti i sebe i nju daljnjih komplikacija, a ako nije…. Nije rekao što će napraviti ali sve mi je bilo jasno. Na sreću, nije se dogodilo. Negativan nalaz je prihvatila kao završetak uzbudljive jednodnevne avanture. Bio sam s njom kad je uzimala rezultate, nosio sam njezin teret i stresao ga uz jedan od najširih osmjeha života. Nije imala pojma koliko mi je bilo stalo, čudila se mojoj sreći. Zbog nje sam proživio mini košmar. U Emiliju su sam i danas zaljubljen preko ušiju, iako joj to nisam rekao, a sumnjam da ću i reći. Ona je «out of my league». Uostalom, danas je sretno zaljubljena u dobrog dečka i možda upravo kupuje jedno od letećih crvenih srca.

- Nisam! Nikad.

Iz očiju su joj briznula dva potočića suza, brzo je skočila, zgrabila kaput i rukavice i uplakana pobjegla iz kafića niz ulicu. Nije je pokušao zaustaviti. Ostao je na stolici slomljen kao iza napornog fizičkog rada.