Teror optimizma
S prijateljima u Srbiji i BiH godinama igram infantilnu igru tko je prošao gore nakon što se Jugoslavija raspala. U pravilu, nitko od nas nije bio sklon popuštanju i priznanju da je tuđi politički idiot na vlasti bolji i veći idiot, a onda je došao koronavirus. Otkad je dr. Branimir Nestorović rame uz rame s Aleksandrom Vučićem kazao da je SARS-coV-2 „najsmešniji virus na svetu“, da bi poslije nekoliko nemirnih noći predsjednik proglasio izvanredno stanje u zemlji i počeo maltretirati stanovništvo, neslužbena je Hrvatska kapitulirala pred neslužbenom Srbijom.
Vaši su veći i opasniji, priznajem svaki dan bliskim nesretnicima koji su u Beogradu zatvoreni svaki vikend, s pravom izvođenja pasa na 200 metara oko mjesta stanovanja, sve ne bi li vlasti nedisciplinom i nemarom građana opravdale preko 7.000 zaraženih, više od stotinu mrtvih, 165 zaraženih u gerontološkom domu centru u Nišu koji vodi Vučićev kadar, redikulozni dramolet s glavnim epidemiologom i ostale brojne znakove da Srbija nije u stanju ni da glumi iole normalnu državu. Kako mjere popuštaju, pa stariji od 65 godina mogu tri puta tjedno izaći na pola sata, dok se policijski sat nešto skratio, stvari ne izgledaju bolje, nego sve apsurdnije, besmislenije i udaljenije od mozga, o epidemiologiji da ne govorimo.
KRIŽNI STOŽER: Epidemiologija u službi Biblije
SVIJET NAKON KORONAVIRUSA: Ova oluja će proći, ali ćemo živjeti u drugačijem svijetu
KORONAVIRUS I „LISTE ZA ODSTREL“: Proglašeno „ratno stanje“ sa sobom nosi i opasnu „ratnu“ psihozu
Intelektualnu i moralnu uvredljivost mjera u borbi protiv epidemije u toj zemlji, nije mogla nadmašiti ni luđačka reakcija službene Srbije na malobrojne kritičke tekstove iz hrvatskih medija.
Liječnici kažu da je rastrojenoj osobi najgore govoriti da se smiri, jer to samo pogoršava stanje pa zato nema smisla da se Vučiću i Vulinu objašnjava kako kritika protuepidemijskih mjera Srbije u Hrvatskoj dolazi iz malobrojnih antinacionalistički orijentiranih medija (FOTO: HINA/TANJUG/Zoran Žestić)
„Meni to ne smeta. Ja sam valjda jedini protiv koga vode permanentnu kampanju. Prvi put poslije mnogo desetljeća, možda i stoljeća, Srbija brže napreduje od Hrvatske. Možda bih i ja tako reagirao na njihovom mjestu. Ne kažem da je opravdavam, ali mržnju razumijem”, rekao je Aleksandar Vučić.
Aleksandar Vulin je pak optužio hrvatske medije da su "napali Srbiju i Aleksandra Vučića, srpske liječnike, ministre, vojsku i to na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, iznoseći glasno ono što ne smije izgovoriti Vlada Hrvatske". Vulin je napad hrvatskih medija na metode kojima se Srbija borbi protiv covida-19 usporedio s "negiranjem zločina nad Srbima u akciji Oluja i minimiziranjem jasenovačkog genocida".
Liječnici kažu da je rastrojenoj osobi najgore govoriti da se smiri, jer to samo pogoršava stanje. Zato nema smisla da se Vučiću i Vulinu objašnjava kako kritika protuepidemijskih mjera Srbije u Hrvatskoj dolazi iz malobrojnih nezavisnih, antinacionalistički orijentiranih medija, koji samo prate sve što se događa u svijetu Covida. Pogotovo, vjerujem, nema smisla ustrajati na tome da Jasenovac u doslovnom, medicinskom smislu riječi, nije normalno spominjati u takvom kontekstu.
Ali ima smisla konstatirati kolika je šteta da Hrvatska, kao predsjedavajuća Vijećem Europske unije, zbog cijelog niza sramotnih političkih razloga nije u prilici potaknuti raspravu o tome što se trenutno događa u jednoj od zemalja kandidatkinja, ali i u drugim zemljama na tlu Europe.
Od "najsmešnijeg virusa na svetu" do vojske na ulicama (FOTO: HINA/EPA/Andrej Cukic)
Da susjedi u karanteni drže i ponižavaju „starija lica“, kao da su„starija lica“ isto što i „dementna lica“, koja samo čekaju da izađu i ližu asfalt, pa odmah zatim i prvog prolaznika. Da se puštaju u trgovine jednom tjedno od 4 do 7 ujutro, kako bi svoj neuračunljivi smrtonosni pohod izveli u kontroliranim uvjetima, ugrožavajući jedino sebe i sebi slične. Da se novinarke pritvaraju jer su upozorile da zdravstveni radnici nemaju zaštitnu opremu, riječju, jer istovremeno rade novinarski posao i posao ministra zdravstva. Da su uvedena Skype suđenja osobama koje krše pravila samoizolacije, procedura nezapamćena u povijesti pravosuđa, na što je upozorila i advokatska komora Srbije. Usput, prvu presudu na tri (velikim slovima TRI) godine zatvora donio je 27. ožujka prvostupanjski sud u Dimitrovgradu. Da se Aleksandar Vučić neprekidno prijeti građankama i građanima, pa i 24-satnom karantenom. Da je premijerka Ana Brnabić donijela, pa srećom povukla odluku da se informiranje o Covidu-19 ograniči na krizni stožer. Sve to bez parlamenta, u pravom starom autoritarnom duhu, vođeno strahom od toga da se Covid predsjedniku Srbije može obiti o glavu, umjesto medicinom i ostalim znanostima koje treba uključiti u rješavanje problema koje donosi epidemija.
RAZGOVOR S ANOM LALIĆ: "Kad su me priveli, provalili su mi u mobitel i otkrili izvore"
HRVATSKA I KORONAVIRUS: Krajnje je vrijeme da se spomenu i neki diletantski propusti
TRAJNI ZAPISI: Što se Hrvatske tiče, Edward Snowden je „džaba krečio“
COVID-19 U HRVATSKOJ: U početku „nediscipline“ građana bijaše premlaka riječ
Hrvatska nije u prilici da na to ukaže jer ona općenito nije u prilici u asocijaciji velikih, jer se EU sama nije nešto iskazala u ovoj krizi i jer smo sami pokazali sklonost umivenijim oblicima tehnokratske tiranije. Mađarski parlament je npr. krajem ožujka usvojio zakon o izvanrednom stanju koji premijeru Viktoru Orbanu daje otvorene ruke da vlada uredbama bez vremenskog ograničenja. Zakonom su uvedene i visoke zatvorske kazne za sve koji ometaju provedbu mjera ili šire lažne informacije, na što je predsjednik Europskog parlamenta David Sassoli odmah zatražio od Europske komisije da ispita je li sve skupa u skladu s ugovorima EU. Trinaest zemalja članica je potpisalo upozoravajuću izjavu, ali ne spominjući Mađarsku, no Hrvatska nije među njima. Nadalje, u zdravstvu uvijek vrijedi načelo supsidijarnosti, pa tako očito i onda kada se ono koristi za kršenje univerzalnih načela i ljudskih prava. Na koncu, pošto Hrvatska ni sa svojim mjerama nije sasvim nevina, a ima i dugu povijest toksičnog odnosa prema Srbiji i Srbima, ne može ispasti moralno ispravna ni onda kada za to ipak postoje neki uvjeti.
U Mađarskoj zakon o izvanrednom stanju premijeru Viktoru Orbanu daje otvorene ruke da vlada uredbama bez vremenskog ograničenja (FOTO: HINA/EPA/Zoltan Mathe)
Tek je prije koji dan došla prva kritička reakcija iz institucija Europske unije na Vučićevo tiransko ponašanje u pandemiji. „Situacija u Srbiji je izuzetno uznemirujuća", upozorila je skupina od 21 zastupnika Europskog parlamenta u pismu koje su poslali povjereniku za proširenje Oliveru Varhelyju. „Ove oštre i nesrazmjerne mjere koje su ograničile ljudska prava, očigledno nisu poduzete da bi se spriječilo širenje covida-19, već da se spriječi sloboda izražavanja i slobodno kretanje“, podvlače u pismu eurozastupnici, među kojima je i naš Tonino Picula, izvjestitelj Europskog parlamenta za zapadni Balkan te slovenska eurozastupnica Tanja Fajon, predsjedavajuća delegacije Europskog parlamenta za odnose sa Srbijom.
Reakcija je odlična, ali nije baš impresivna demonstracija sile, pošto ju je potpisalo samo 21 od ukupno 705 zastupnica i zastupnika. Otud, među ostalim razlozima, osjećaj da je u cijeloj ovoj situaciji najgori zaglupljujući teror optimizmom, koji šire mnogi teoretičari i političari. Dok Srbija i još mnoge EU zemlje tretiraju građanke i građane kao veterinarski tor koji treba dezinficirati, ne bi bilo loše da se stalno ukazuje na mogućnost da iz ovoga izađemo gori.
Prvo što pada u oči je da ovaj tren postoji prilika za povezivanje i pomoć onim zemljama koje političke mjere najviše ugrožavaju, ali se iz nekih razloga propušta dok se širi evanđelje o boljem sutra. Drugo, odmaknemo li se od Srbije i svih ostalih zemalja bivše Jugoslavije, na Covidu možemo vidjeti globalno identitetsko ukopavanje u rovove bez presedana u povijesti. Način na koji različite zemlje rješavaju epidemiju doveo je do toga da o nacijama govorimo kao o egzemplarnim budalama; „onim Kinezima“, „onim Talijanima“, „onim Amerikancima“, i tako dalje i tako dalje. Švedska, koja je u Europskoj uniji uvijek bila uzor i primjer uspješne kombinacije individualizma i kolektivizma, danas je točka razdora: uspiju li švedske mjere bazirane na preporukama, to može biti shvaćeno kao pljuska svima koji su išli u suprotnom pravcu, ne uspiju li, mnogi će u tom jezivom trenutku odahnuti. Svijet je realno u stanju općeg geopolitičkog pripetavanja u borbi protiv jednog mikroorganizma i političkih posljedica širenja virusa, a ne u modu suradnje.
ŠVEDSKI ODGOVOR EPIDEMIJI KORONAVIRUSA: Odmjereno odbijanje paničarenja ili skupi promašaj?
COVID-19: Dobrodošli u autoritarnost medicine
Kasno je, smiješno i naivno, da se kaže da države ne bi smjele igrati igru kakvu moji prijatelji u zemljama bivše Jugoslavije i ja vrtimo desetljećima.
Dobra vijest je da ništa od toga nije novo. Jedan od utemeljitelja sociologije medicine Philip Strong, pisao je da sa svakim novim virusom čovječanstvo zahvate tri epidemije: straha, moralizacije (epidemija je presuda nakon ljudske pogreške, tako i traje) i akcije (moramo nešto učiniti, relativno je nebitno ima li to smisla). Koncem Prvog svjetskog rata, kada je buknula tzv. Španjolska gripa i pobila milijune ljudi, nije bilo zemlje na tlu Europe koja nije optuživala drugu zemlju kao izvorište zaraze. Pandemija je na koncu nazvana po jedinoj zemlji koja nije cenzurirala vijesti o gripi, iako je bolest najvjerojatnije krenula iz američkog Kansasa. U epidemiji kuge u 14. stoljeću počinjen je masakr nad europskim Židovima, samo zato što su rjeđe pobolijevali, vjerojatno zbog drugačijih životnih i higijenskih navika, pa su ih druge zajednice optužile da namjerno truju vodu u bunarima. Epidemija AIDS-a osamdesetih godina prošlog stoljeća, ni pored eksplozije biomedicinskih znanosti i napretka u shvaćanju ljudskih prava, nije mogla zaustaviti moralistička tumačenja etiologije bolesti i epidemiju mržnje prema homoseksualcima, a strah i stigmatizacija oboljelih trajale su desetljećima poslije otkrića da se virus ne prenosi svakodnevnim društvenim kontaktima i ritualima.
Na putu za karantenu (FOTO: HINA/Damir Senčar)
Kad se crta podvukla, vidjelo se da nijedna promjena nije predviđena u samom jeku krize: kuga je, na primjer, ohrabrila preživjele seljake na farmama da traže veće nadnice, pa su neke monarhije mijenjale zakone da to spriječe, žene su nakon Španjolske gripe na velika vrata ušle u svijet rada, samo dvije godine prije konačne ratifikacije 19. amandmana američkog Ustava, LGBT pokreti su nakon AIDS-a postali konzervativniji, i tako dalje, a pravo na zdravlje je polako postajalo meta-vrijednost za koju smo spremni podnositi sve veće i veće životne, financijske i političke žrtve. Na koncu, za koje smo spremni organizirati najmasovniju karantenu u povijesti čovječanstva, s nepredvidljivim posljedicama.
Epidemija Kovida je mnogo više ogledalo prošlosti, nego najava radikalno nove budućnosti.
Lupiga.Com
Naslovna ilustracija: HINA/Luis Tejido
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
Izvrstan tekst, samo, odakle zaključak? Znači obrasci raskida s prošlošću uslijed povijesnih pandemija (zahtjevi za pravima kmetova nakon kuge, ženska prava nakon španjolske gripe, konzervativizacija LGBT pokreta nakon AIDS-a) više su "ogledalo prošlosti" nego "najava radikalno nove budućnosti"? Zar sve 3 stvari nisu označile nekakve povijesne prekretnice? Ili tu previše toga upisujemo u ovu karakterizaciju 'radikalno novo'? Čini mi se da je možda riječ o reakciji na hrpu medijskih izvora koji spektakularno očekuju doslovno Novi Kalendar nakon ove pandemije. Promjena ipak neće biti tolika, nikad nije tolika - ali da neće biti u nekom smislu radikalna, kao što su bile i gore navedene promjene nakon povijesnih pandemija, to mi nije tako jasna stvar.