Na pitanje jednog američkog novinara da li se služi autocenzurom, Danilo Kiš odgovorio je kako je - naizgled paradoksalno - riječ o jednoj, s književnog aspekta, vrlo korisnoj instituciji. Naravno, novinar je bio iznenađen, no Kiš je iznio jednostavnu i neumoljivu argumentaciju: kada ne govorite direktno, služite se metaforom, a kad se služite metaforom, vi ste u književnosti. "To je jedan paradoks koji nisam stvorio samo utehe radi (...) Služeći se autocenzurom, mi, mada izlazimo iz direktnih tokova literature, utoliko smo više i dublje u literaturi", kaže pisac Grobnice za Borisa Davidoviča, misleći pod ovim "mi" na istočnoeuropske pisce. 

Navedeni iskaz o metafori kao da je mišljen imajući u vidu Sedam strahova, prvi roman zeničkog autora Selvedina Avdića. Riječ je o kratkom, ali značenjski nabijenom košmaru, u kojem gotovo nijedna rečenica ili riječ nisu suvišne, nego služe stvaranju fantastične atmosfere, svijeta nastanjenog demonima i duhovima, čudesnim bićima i prikazama, svijeta nadnaravnih pojava, uroka, znakova, strepnji i predskazanja. No ovaj roman daleko je od toga da bude tek vješta pisana zabava; u njegovoj srži je, čini se, vrlo težak etički problem. Radi se o čovjekovoj moralnoj odgovornosti: o onome što Zygumunt Bauman definira kao "najosobnije i neotuđivo ljudsko vlasništvo te najdragocjenije ljudsko pravo. Ne može se oduzeti, podijeliti, ustupiti, založiti ili pohraniti na sigurno. Moralna odgovornost je bezuvjetna i beskrajna, a očituje se u neprestanoj strepnji da se nije dovoljno očitovala".

Naime, koliko god nalazili ljubavne, fantastične, alkemijske, egzistencijalističke ili metafizičke interpretacije Avdićevog djela, osnovu ipak čine strah, krivnja i odgovornost, odnosno neispunjavanje vlastite odgovornosti. Previše je roman prešaran rečenicama koje vrlo izravno progovaraju o kobnom promašaju da se izvrši to najbitnije ljudsko pravo prema samome sebi i prema svakom drugom, previše je kodova koji fantastičan svijet mitskih bića povezuju s našim, a da bi se sve to moglo lagodno mimoići u ime čitateljske slobode.

S druge strane, Avdićev genijalan potez je što je tu problematiku - tako potrošenu bljedunjavim obradama - gurnuo prema fantastici, stvarajući tako začudan i nikada u potpunosti odrediv višak značenja koji se neprestano prelijeva natrag i osvježava sivu stvarnosnost. Osim toga, taj strah, krivnja i odgovornost većinu romana nisu prikazani izravno, oni su tek naslućeni i sugerirani, s vremenom se razvijajući kao demoni pušteni iz boce, sve dok doslovce ne dođe do toga da trulež vrije pod nogama, a sa zida vlastite sobe prijeti monstruozna, ogromna i gladna pukotina iz koje prodiru strahovi, kao što se dogodilo junaku našeg djela. Prikazivanje njegovog svojevrsnog buđenja i suočavanja s odgovornošću prikazano je paralelno na vanjskom i unutrašnjem planu, ali na način ispreplitanja unutrašnjeg i vanjskog, pa se miješaju i stupaju u interakciju objekti i bića vanjskog svijeta s mogućim tvorbama junakove podsvijesti, odnosno svijet je usisan u podsvijest, a ona je projicirana u svijet i nije jasno što je istina, a što fantazija.

Tako je etička problematika obrađena kao intrigantan psihološki triler, u stilu Odvratnosti, filma Romana Polanskog iz 1965. godine, ali s bitnijom tematikom. Junakova disocijacija od realnog svijeta naizgled je uzrokovana time što ga je ostavila žena, no taj problem pokazati će se na neki način povezan s njegovim zatvaranjem očiju tijekom rata, očiju koje je čvrsto zatvorio kako ne bi uočio zločine "naših". Možda je, doduše, ta privatna trauma samo omogućila da dođe do suočavanja, možda je junak, da nije pogriješio u bračnom životu, mogao zauvijek sretno živjeti kao da se u njegovom gradu ništa ne događa. Zahvaljujući složenosti motiva, žanrova i tema čitanje Sedam strahova omogućava više interpretacija, koje ipak nisu ravnopravne. Ali važno je da smo u metafori, dakle duboko u književnosti, u kojoj aktualna proza s naših prostora često ne stoji dalje od par koraka.

Priča započinje banalno jednostavno: neimenovani junak i narator žitelj je jednako neimenovanog srednjobosanskog grada. Početna rečenica jasno stavlja na znanje da se radi o svojevrsnoj ispovijesti, a potom kreću atmosferični opisi koji zavodljivo uvlače u priču sve dok ona ne pređe u petu dimenziju. Glavni akter, inače bivši novinar, nakon svog bračnog kraha proveo je razočaran životom ravno devet mjeseci u krevetu, u mračnom i ustajalom stanu koji je, kako kaže, zjapio kao usta diva s pokvarenim zubima. Naglo se odluči vratiti u žive, a u tome ga dodatno ohrabri pojava mlade - i relativno zgodne - prijeratne poznanice Mirne. Mirna, nedavno pristigla iz Švedske, junaku povjerava misiju da pokuša pronaći što se desilo s njenim ocem, cijenjenim radijskim reporterom te imenjakom i prezimenjakom zloglasnog šefa Udbe Aleksandra Rankovića.

Unatoč mračnom označitelju, naš Ranković je iskren, poštovan i prilično hrabar pojedinac, posvećen uglavnom prilozima o rudarima, herojima bivše države poput Alije Sirotanovića, lika s novčanice od dvije tisuće dinara. Aleksa ima i jednu opsesiju - vjerovanje u specifične duhove, takozvane perkmane koji se spominju u mnogim legendama, a funkcija im je biti na ispomoći rudarima. Radijski reporter je, doznajemo iz zapisa koje je ostavio, perkamana uspio vidjeti pri jednom snimanju duboko u rudniku. S vremenom mu sve više i više nedostaju žena i kćer koje je po izbijanju rata sklonio van države. Stupa u kontakt s dvojicom okrutne braće, estetiziranim, zavodljivim i u svakom pogledu nadmoćnim kriminalcima koji podsjećaju na Je'džudža i Me'džudža, demone iz Kurana. Dijabolična braća Aleksi u zamjenu za novac obećavaju susret i s perkmanom i s obitelji, no tu se bilješke prekidaju, a Aleksi se gubi svaki trag ...

Narator se zatim odvažava na detektivski poduhvat, koji će ga preko niza razgovora, susreta sa sablastima i uznemirujućim predskazivačima sudbine, mračnih snova i raspadanja vlastite ličnosti izručiti ravno u demonsku jazbinu. Putem se sklapaju djelići mozaika: junaka je ostavila žena zato što se, da bi zadovoljio svoju požudu, upustio u opasno rastvaranje realnosti i igranje tuđim identitetima, igru koja ne tolerira početnike. Razotkriva se kao slab i neoprezan autsajder, vlastitim riječima - usamljen i depresivan, nezbrinut muškarac, ispunjen zavišću prema invalidima jer oni nemaju dužnost da se trude. Netko se, kaže narator, mora boriti, da bi drugi imali dovoljno prostora za kukanje i odustajanje. Najvažnije je što doznaje za Muzičku školu, prostor u kojem su tijekom rata mučeni ljudi, što dovodi do kovitlanja u njegovoj lubanji, osjećaja da je još netko u njegovom tijelu i spoznaje da grad više nije nevin niti će ikada biti.

Da budemo jasni, nikada naš junak nije bio nacionalist, štoviše, ismijava vojne ceremonije, no ipak, priznaje, "u stanju sam sve stvari tumačiti kako mi odgovara ... Takva sposobnost opravdano se naziva histeričnim sljepilom". Nije slučajno što je presudna, kobna poruka koju mu žena upućuje upravo "ti si idiot"; naime, u staroj Grčkoj pojam idiotes označavao je one koji se nisu miješali u javne poslove. Iz te vizure, te iz eksplicitnog pozivanja na Junga čini se da rudnici konotiraju podsvijest, a perkmani bi bili patuljci koji se, po švicarskom psihoanalitičaru, u bajkama sreću kao poznavatelji tajni o zemlji i rudnicima te se vide kao "vratari nesvjesnog", svojevrsni dušovođe.

Silaskom u nesvjesno svijest dolazi u opasan položaj, a namjerno ili obijesno izazivanje takvog stanja smatra se svetogrđem koje povlači najteže kazne. Tako se nekažnjeno ne može sići ni u utrobu nacije, pogotovo ako smo se do sada pravili da ne postoji. Unatoč tome, jedini put ozdravljenju vodi kroz suočavanje, jer "možete se povući od patnji sveta i to je nešto što ste slobodni da učinite, samo ako je u skladu sa vašom prirodom, ali možda je upravo ovo povlačenje jedina patnja koju ste mogli izbjeći". Upravo izrečeni Kafkin citat navodi se u knjizi Podijeljeno ja Ronalda D. Lainga, doajena antipsihijatrije, odnoseći se na lažnu ličnost koja se formira kod šizoidnih osoba, što u konačnici rezultira raspadom. Navedeno kao da opisuje srž Avdićevog djela.   

Riječ je o vrlo snažnom djelu koje u konvencionalni pripovjedački okvir uklapa fantastične i potmulo groteskne elemente, čime se postiže svojevrsna nesvodljivost i nerazrješivost kao u filmovima Davida Lyncha, tim veća što je kraj donekle otvoren. Uz to, roman je prepun referenci na egzotično i mistično, te demonološku i alkemičarsku literaturu. Eventualno bi se moglo prigovoriti nepotrebno kićenje redundantnim zapisima i savjetima, no nije riječ o preozbiljnoj zamjerci. Za kraj: Selvedin Avdić radi u kulturnom programu BiH radija, uređuje internetski magazin Žurnal, a do sada je objavio knjigu priča Podstanari i drugi fantomi, knjigu reportaža Zemlja, turistički vodič Jajca, a zanimljivo je da je priredio i knjigu o zeničkom zatvoru.

Pročitano na Trećem programu hrvatskog radija