Plavi grad
Borivoj Radaković ime je koje je u mnogočemu obilježilo i promijenilo književnu scenu tijekom zadnjih desetak godina u Hrvatskoj. To je čovjek koji, osim što je poprilično zaslužan za rušenje nekih tabua (seksualnih, ali i književno-stilskih i lingvističkih) unutar hrvatske književnosti, najzaslužniji je za otkrivanje brit-lita domaćoj čitateljskoj publici. Prevođenjem mnogobrojnih djela suvremene britanske književnosti i objavljivanjem istih posredstvom nakladničke kuće Celeber, Radaković je kumovao popularizaciji te najživlje suvremene evropske književnosti, što je posredno urodilo i oživljavanjem domaće prozne produkcije autora mlađe generacije, uvelike zaraženih stilom i poetikom britanskih im kolega. Naposlijetku, prije nekoliko godina Radaković pokreće FAK, i istim tim autorima daje priliku da svoju prozu približe publici čitajući je uživo pred auditorijem čime se dotadašnja učmalost domaće književne scene konačno dokida, te književnost postaje najživlji i najplodniji ogranak hrvatske kulture. Šarolika FAK-ovska generacija autora pokrenula je trend neorealističke urbane proze kojoj je svoj obol dao i Radaković trima svojim dramskim djelima.
Radi se o dramama Dobrodošli u plavi pakao (1994.), Miss nebodera za miss svijeta (1998.) i Kaj sad? (2002.), koje su sve redom u režiji Petra Večeka zapaženo igrale na daskama zagrebačkog Kerempuha, a sada su i sakupljene u zbirci, pod naslovom Plavi grad i u izdanju zagrebačkog Hena com-a. U tim dramama Radaković iznimno uvjerljivo na papir prenosi realistične situacije iz zagrebačkih dnevnih boravaka, pružajući nam pravu malu trodijelnu socijološko-kulturološku studiju o stanju u tranzicijskoj Hrvatskoj devedesetih, ali prikazuje i autentične stavove i razmišljanja običnih malih ljudi o svakodnevici u kojoj žive, bremenitoj problemima s kojima se bakću spajajući dan sa danom, bez većeg izgleda za bolje sutra. Stoga se slobodno može reći da ove drame predstavljaju autentičnu kroniku prvih deset godina hrvatskog postkomunizma i tranzicijske realnosti, ali i inventuru mana i slabosti novouspostavljene demokracije.
Radnje drama smještene su u prepoznatljive urbane ambijente stanova novozagrebačkih kvartova napučenih upečatljivim 1likovima, a karakterizira ih urbani kajkavski dijaloški idiom začinjen slengom i kvartovskim žargonizmima. Iako obilno nafilane humorom, on ipak ne predstavlja osnovni žanrovski kvalifikacijski element, pa treba naglasiti da nije riječ o komedijama, već o realističnim dramskim djelima kod kojih komika i humor izviru iz svakodnevnih situacija i dijaloga, a predstavljaju odušak, ispušni ventil i obrambeni mehanizam kojim se likovi bore protiv frustracija izazvanih nezavidnom socijalno-društvenom realnošću. Drame su smještene u obiteljski mikrosvijet u kojem se zrcali stanje šire društvene zajednice, a Radaković osim što izravno ukazuje na sve neuralgične i krizne točke traumatičnih hrvatskih devedesetih, ne preza niti da direktno ukaže na krivce za takvo stanje u društvu. Sve tri drame odlikuju se snažnom emotivnošću, koja nerijetko poprima eruptivne razmjere što je najuočljivije upravo u najkvalitetnijoj, završnoj drami zbirke.
Pa, krenimo redom: prva drama, Dobrodošli u plavi pakao govori o skupini prijatelja koji se pred televizorom okupljaju radi gledanja nogometne utakmice između splitskog Hajduka i tadašnje zagrebačke Croatije. Ovdje autor zorno prikazuje besperspektivnost i dezorijentiranost hrvatske mladeži ranih devedesetih, ali i iskorištava priliku da pruži potporu navijačkom otporu promjeni imena kluba, što je u to vrijeme ustvari bio i prvi kolektivni otpor nedemokratskoj vlasti i njenoj manipulaciji ljudima u sitne i niske dnevno-političke svrhe. Ta je drama istovremeno i posveta navijačkoj skupini Bad Blue Boys, pa je publika na premijeri bila sastavljena isključivo od pripadnika iste te navijačke skupine, a drama je dočekana na nož od tadašnjih vlastodržaca koji su tim dramskim tekstom bili oštro kritizirani.
U drugoj drami Miss nebodera za miss svijeta, tematizirajući u nas iznimno raširen fenomen izbora ljepotica Radaković progovara o urušavanju sustava vrijednosti kod hrvatske mladeži, ali analizira i obitelj kao zajednicu i međusobne odnose između članova tog društvenog nukleusa u uvjetima besparice i socijalne nesigurnosti. Izbor ljepotica autor uzima kao ogledni primjer da prikaže promjene, ali i posljedice koje donosi prodor kapitalističkog načina života i razmišljanja u naše društvo, sa mladeži hedonistički i egoistički nastrojenom i željnom slave i novca bez rada, i u okruženju u kojem moralnost više nije na cijeni.
Kaj sad? završni je, ujedno i najzreliji i najkvalitetniji Borin dramski tekst. Tom dramom on nadograđuje svoju analizu suvremene hrvatske obitelji koja se u ovom slučaju razgrađuje i rasipa prilikom suočenja sa još jednim društvenim zlom devedesetih - narkomanijom. Riječ je o najmračnijoj drami iz ove zagrebačke trilogije koja naturalistički uvjerljivo prikazuje razorni utjecaj droge na pojedinca, ali i na obitelj kao posljednje utočište u kojem on traga za spasom, nažalost - bezuspješno, pri čemu autor kroz problem ovisnosti reflektira i mnogobrojne druge probleme te obitelji, klica kojih je naravno u stanju društva kao cjeline.
U sve tri drame uočljiva je iznimna umješnost Radakovića u dijaloškoj karakterizaciji likova pri čemu mi već nakon nekoliko izgovorenih rečenica dobijamo vjernu sliku psihološkog i karakternog profila osobe koja ih izgovara, što je kod dramskih tekstova od presudne važnosti kako bi likovi oživjeli i kako bi se izbjegla njihova papirnatost.
Ova tri dramska djela najupečatljiviji su komadi neorealističke hrvatske proze devedesetih i njima autor izražava svoje nepristajanje na apatiju i nemirenje sa luzerskom sudbinom, već angažirano, subverzivno, i s punkerskom žestinom ukazuje na probleme, ali i krivce za njih. Nažalost, zbilja koju živimo Bori i dalje pruža dovoljno štofa da na isti način nastavi svoje dramsko stvaralaštvo.
Jeste li skužili kako se Borivoj našao uvrijeđenim što mu "Porno" (čisto sranje od knjige) nije uvršten u uži izbor nagrade Jutarnjeg lista? Umjesto da bude sretan što nije u društvu jalovih piskarala poput Perišića. Međutim, otkaz DHP-u mu je dobar potez, iako povučen u afektu te iz krivih pobuda