- I u čemu je problem?

- Ne znam kako da počnem, kako da je predstavim. Prva poteškoća - neki je red da je, za početak, odredimo žanrovski.

- Pa odredi je.

- Knjiga političkih eseja?

- Ako tako hoćeš.

- Baš i neću, jerbo ima tu sociologije i kulture, u stvari najviše je to publicistika, a ne smijemo odreći ni filozofsku komponentu. Uostalom, filozof ste. Umalo da zaboravim psihoanalizu, prevoditelj ste Freuda, i to se osjeti.

- Eto, problem riješen.

- Kako riješen? Pa tko bi nakon ovih pet rečenica uzeo ovu knjigu u ruke?

- U pravu si. Bori se, mislim, meni je svejedno, ti si se tu upeo da mi osiguraš publiku. Malo čudno..

- Je, malo čudno. Autoru svejedno, a recenzent navalio..A nije lako, da bi Vaše štivo bilo pitko čitatelju mora znati stvarnost, ideje, običaje, ljude i događaje na koje se referirate, a to su, u slučaju Vaše knjige, uglavnom političari, nešto manje pisci i publicisti. Jednom riječju društvo kojeg je našim ljudima pun kua.

- I što ćemo sad?

- Ništa. Idemo ovako, kao prvo, ima indicija da Vam je stvarno svejedno koliko će Vas ljudi čitati. Odrasli ste u Zagrebu, živite i radite u Beču, a knjigu ste objavili u Beogradu. Eseji su uglavnom o hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni, u drugom redu i o ostalim zemljama bivše Jugoslavije, stil i postupak su Vam daleko od ovdašnjih publicističkih i politoloških tradicija i zasada, nemilosrdni ste prema svim političkim opcijama u Hrvatskoj, posebno liberalnoj, vraćate, recimo, Marxa u ovdašnji ideološki opticaj, ali se pritom pozivate na Lacana, Todorovu i Žižeka. Knjige Vam de facto nema u zagrebačkim knjižarama, pa ni u onima na Kaptolu..Svašta sam nadrobio, al sam došao do Kaptola, možda treba pojasniti naslov, taj kolodvor, kaptolski, to je aluzija na Filipa Latinovicza?

- Jasno, što ti misliš, kakva aluzija?

- Nemam što mislit, citiram, Vašu izjavu, po sjećanju; poruka ovog naslova je da se ne treba vraćati, kada se jednom otputuje, nasuprot Krležinom junaku koji se vratio, pa propao na samo dno, poljubio razvrat, licemjerje, loše obiteljsko naslijeđe. Jesam dobro?

- Pa recimo.

- E sad, i vi ste otputovali, figurativno rečeno, kao i Filip, i fakat se niste vratili iz tog Beča i što Vas je zasvrbjelo da ste se navraćali u rodni grad, ipak, pa osnovali , recimo, fanzin antiratne kampanje Hrvatske "Arkzin", u jeku rata?

- Nemoj mislit da bježim od pitanja, ali u knjizi lijepo piše kako i zašto.

- U pravu ste. Idem dalje, nakon "Bljeska" i "Oluje" objavili ste, mislim, '98 "Barikade", žanrovski bliske "Kolodvoru". U to ste pokrenuli časopis "Bastard", izdali jedan ili dva broja. Uglavnom, na osnovi "Barikada" Igor Mandić proglasio Vas je najboljim izdankom hrvatske literature. Koliko god vi poricali da ste dio te literature. Je'l da poričete?

- Poričem, a i o tome sve piše, u poglavlju tom i tom.

- Znači, ovo me zanima, živite u Beču, ali žustro i nabrijano komentirate ovdašnja politička i društvena kretanja, i to dosta ažurno. Nisam od onih koji će Vam nabacati otrcani argument da je to nespojivo iz situacijskih razloga - pa nismo u 19. stoljeću kada je pothvat bio zaviriti iza plota, a i neki ste, što bi rekao Ivica Osim, Hrvat. I drugo, vi ste jednako kritični i prema Austriji, srednjoj Europi i šire, Europskoj uniji. Posebno prema EU. Slobodan sam nazvati vodećim domaćim eurospektikom!

- Hvala.

- Nije to ništa. Vi otvoreno sumnjate i u liberalnu demokraciju. To je nečuveno. Treba dokaza? Da sam Vaš isljednik, Ilija Čvorović, recimo, najradije bih citirao onu rečenicu da je i miloševićeva Srbija bila demokratska država, sa svim svojim manjkavostima, ali ipak demokratska. Pak je i on, Sloba, rezultat liberalne demokracije, doduše u malo dajdžestiranom izdanju.

- Točno navođenje, vidim ja da mene ovdje ne treba..

- Pokušat ću sada sam.

Dakle, Boris Buden pojavljuje se u Beogradu pretprošle godine, na nekim okruglim stolovima, gdje je pozvan, pretpostavljam, da publicira glavne naglaske "Barikada". Recimo onaj da Franjo Tuđman i Gojko Šušak nisu bili nikakvi tirani koji su prcali hrvatske građane u mozak s pomoću nasilnih metoda, nego, upravo obratno, izraz tradicionalne hrvatske malograđanštine, uskogrudnosti, manje-više prikrivenog nacionalizma naših sredina, raširenog licemjerja i nepismenosti. Ili onaj da Tuđmanova greška, sa stajališta društvenog i političkog boljitka, nije bila ta što je uspostavio čvrst i autoritaran režim, nego ta što se potrudio da vlast ne funkcionira - u kažnjavanju pljačke, korupcije, ubijanja i premlaćivanja građana, prvenstveno, srpske nacionalnosti. Očekivalo se da Buden ponovi i svoje minuciozne teze o ulozi Europe u ovim balkanskim sranjima. Kritičan je prema ulozi Europe u postjugoslavenskim ratovima, dakako, ali to je svaki bolji analitičar. Bitna je argumentacija. Zašto se Europa, što bi rekao Stjepo Martinović, ponašala kao stara kurva? Na to pitanje Buden daje ovakav odgovor; jest Europa nas prezire zato što smo Balkanci, ali Balkan je samo drugo lice Europe, njezinog društveno-političkog uređenja, s kojim se ova ne želi suočiti. I zato je svesrdno odvraćala pogled. Nije mogla vjerovati da se u novorođenim liberalnim demokracijama proljeva krv. Nije imala odgovor na razdoblje nakon rušenja berlinskog zida, čemu je svesrdno pripomogla. Zato se pozvala na balkanizam naših naroda i narodnosti. A naravno da uzrok ratova ovdašnjih nije u balkanizmu, poentira Buden. U čemu je? Zemite si "Barikade".

S tako, za domaćine, dobrom i uzbudljivom prtljagom Buden je, rekli smo, u postmiloševićevskom, probuđenom, demokratskom Beogradu. I što radi? Govori lokalnim borcima za demokraciju da nikakva specijalno vrijedna, nova sloboda kod njih nije svanula, da su ušli samo u još jednu fazu mutne i virtualne tranzicije s potpuno neizvjesnim ishodom, da nisu mediji i građanska fronta ti koji su srušili Slobu, kao što ni u Hrvatskoj opozicija i "oporbeni tisak" nisu srušili Franju. Ono što je kod nas napravila priroda, veli Buden, to je u Srbiji obavio vanjski faktor - bombardiranja, sankcije, unutarnje slabosti vladajućeg pokreta izazvane izvana itd. Na zasadama polemike koju je odmah izazvao nastao je "Kaptolski kolodvor". Te i druge teze s okruglih stolova on ovdje zaoštrava, uklapa u esejističke cjeline, nadograđuje, kristalizira. Ispada britko, stalno iznenađujuće, elementarno štivo, čisto originalna refleksija na hrvatski i srpski politički govor i klišeje.
Ako je Clausewitz ušao u povijest politike rečenicom da je rat nastavak politike drugim sredstvima onda B.Buden ističe kandidaturu da u istu povijest uđe postavkom da je kultura nastavak politike drugim sredstvima. Za Budena je kultura danas ona točka društvenog i političkog sukoba što je nekad bila klasna ili politička pripadnost. Nakon političkih, izgrađeni su kulturni berlinski zidovi. Tu se dotiče Huntingtona i njegovog "sukoba civilizacija", na koji način, s kakvim obaškama, pročitajte.
Meni najdraži dio je Budenova redefinicija uloge medija u demokraciji, uloge za koju se obično misli da je stožerna u obrani iste od pada u totalitarizam i uloge koja se često opisuje kao oblikovanje javnog mnijenja i političkog izbora. On postavlja tezu da mediji nisu nikakav presudni jamac demokracije te da nemaju manipulativnu ulogu. Ljudi će, veli on, povjerovati medijima kada pozivaju na neku političku akciju i promjenu samo ako su i sami uvjereni da to ima smisla i opravdanja. Kada osjete da to nije vrijedno truda, nema tog medija koji će ih natjerati na akciju. Primjera za tu tezu je na Balkanu koliko hoćeš.
Ako hoćete lagano zagrijavanje za tristotinjak stranica mahnite Budenove reciklaže domaće i svjetske politike i društva, možete još uvijek naći neke manje tekstove na webu Arkzina. Ako želite svoje moždane vijuge napeti kao u teretani, samo naprijed na ovaj ukoričeni prežitak!