Stephen i Keith britanski su dječaci od jedanaest godina. Godina je 1942.i rat bijesni Europom, što izvrsno pogoduje začetku njihove avanture života koja počinje onim danom kada Keith svom najboljem prijatelju Stephenu saopćava da mu je majka njemačka špijunka. Njih se dvojica odlučuju na domoljubnu zadaću uhođenja navodne špijunke, te prateći je u stopu, zavirujući u njezin dnevnik i kopajući po njenim stvarima i sami postaju tajni špijuni. Svojom istragom oni otkrivaju duboko skrivene tajne svijeta odraslih, koje uvelike počinju nagrizati bezbrižnost i naivnost njihovog dječaštva...

Priča je ispričana u flashbackovima, iz ustiju šezdesetogodišnjeg Stephena koji se pri posjeti kraju u kojem je odrastao prisjeća te najdramatičnije epizode svog života. 
Kratkotrajna šetnja krajolikom svog odrastanja kojega je prije pola stoljeća napustio priziva u sjećanje davno prohujale, ali nikad zaboravljene događaje, još dovoljno žive u sjećanju, ali ipak načete staračkom zaboravnošću. Budući da se prepričani događaji temelje  na nesavršenostima pamćenja ostarjelog Stephena, to autoru omogućava da čitatelju koji sumnja u  vjerodostojnost starčeve memorije, prepusti da samostalno, paralelno sa dječacima, pokrene svoju vlastitu istragu. Tako Frayn postiže da čitatelja duboko uvuče u samu radnju pretvarajući ga u aktivna sudionika koji se preispitujući svoje deduktivne sposobnosti upušta u razrješavanje misterije i predviđanje budućih događanja.
Međutim Frayn veoma umješno gradi vrlo napetu priču i uspijeva izbjeći predvidljivost, a čestim obratima fabule iznenađuje i najpromućurnije čitatelje. 
Čitatelj tako također samostalno stvara sliku o odnosima između likova, odnosno mještana britanskog gradića Close u kojem se radnja odigrava. Tako otkrivamo sve karakterne, psihološke ali i klasne razlike između dva dječačića, razlike na kojima se njihovo samo naizgled čvrsto prijateljstvo temelji (a u stvari dobrano ljulja). Keith je poduzetniji i odlučniji te se na njegov nagovor Stephen ustvari u rečenu avanturu i upušta. Keith preuzima lidersku ulogu i prilično se nadmoćno i pokroviteljski odnosi prema prijatelju, koji je plah i povodljiv, a bez Keithova društva ustvari prilično usamljen. No, vremenom otkrivamo kako je karakter njihovog vođa-sljedbenik odnosa utemeljen na klasnoj različitosti između njihovih obitelji, pa tako srednjoklasni Keith preuzima lidersku ulogu nad socijalno inferiornim Stephenom.  Psihološka karakterizacija likova pokazuje se ustvari i najkvalitetnijim sastojkom romana.  Stephena konstantno muči hladan i pomalo netrpeljiv odnos Keithovih roditelja prema njemu, razloge čemu on još ne može dokučiti, a koji se kriju u toj socijalnoj i klasnoj raslojenosti njihovih obitelji. U ledenoj eleganciji Keithove majke i ispod njezine brižno njegovane vanjštine naziru se proplamsaji unutarnje emotivne nestabilnosti uzroci čega nam se razotkrivaju tek finalnim razrješenjem čitave "špijunske afere". Tek povremena ukazanja Keithova oca koji neprestano nešto radi u garaži obavijaju roman atmosferom prijetnje, dok se u karakteru Keitha prepoznaje očeva replika što naknadna krvava epizoda samo potvrđuje. Lik djevojčice Barbare izvrsno je odabran da upotpuni mozaik motiva kojima autor naznačuje postepeno Stephenovo zakoračenje iz stadija dječaštva u predadolescentsko razdoblje, dok lik tete Dee personalizira svijet odraslih prepun desetogodišnjim dječacima potpuno nedokučivih misterija,  odnosno "tajni" one vrste na koje od roditelja djeca dobivaju odgovore u stilu "kad odrasteš kazat će ti se samo". Upravo u tome krije se i izvor mnogobrojnih duhovitosti kojima je i ovaj roman, baš poput svojih brojnih parnjaka u kojima svijet promatramo očima djeteta, nafilan (tako  npr. jedna od najurnebesnijih duhovitosti proizlazi iz dječakovih pogrešnih tumačenja datuma koje majka na svom kalendaru označava malenim slovom x).
Naivnost i dječja zaigranost iskorišteni su za  tematsko  propitkivanje čvrstoće morala svijeta odraslih, ali i problematizaciju krhkosti dječjeg prijateljstva, dva pojma koja se u slučaju ovog romana, pod pritiskom ratnog vihora pokazuju prilično fragilnima.
Jedina manjkavost romana otkriva se u nepotrebnoj finalnoj elaboraciji prethodno prepričanih događanja, čime autor poništava uspješno postignuto postepeno raspletavanje tajne i razotkriva svoju sumnju u inteligenciju čitatelja. Također sasvim nepotrebnim smatram i kratko prepričavanje naknadnih životnih priča svih protagonista Stephenove avanture života. Prigovoriti bi se moglo i pomalo zapostavljenoj ulozi Stephenova starijeg brata, no to bi već bilo cjepidlačenje ili traženje dlake u jajetu kod romana koji je svoju svrhu potpuno ispunio vješto ispričanom napetom pričom koja se ne zadovoljava isključivo svojom fabularnom atraktivnošću i atmosferom suspensa nego čitatelju daje dublji uvid u dječje poimanje svijeta, pritom naglašavajući da smo, zauzeti svojim svakodnevnim brigama nerijetko potpuno nesvjesni traumatičnosti koje dječji svijet u sebi krije. Autor nas također i bolno podsjeća da smo previše zapostavili ono vječno dijete koje zauvijek skriveno u svima nama čuči, a kojemu nažalost, prerijetko dopuštamo da na svjetlo dana promoli svoju maštovitu glavicu ...
Špijuni prizivaju u sjećanje izvrstan film Stand by me ekraniziran prema kvalitativno mnogo inferiornijoj noveli Stephena Kinga (koju možete naći u knjizi naslovljenoj Godišnja doba, izdanje Mozaik knjiga, Zagreb, 2000.), a to je film koji (da malo skrenem s teme) predstavlja iznimku u pravilu po kojem književni predlošci  kvalitetom uvijek nadilaze svoje filmske ekranizacije.
Špijuni je roman također veoma podesan za prenošenje na filmsko platno i nadam se da će se to uskoro i desiti, a idealnu osobu za redateljsku stolicu vidim u Johnu Boormanu koji je već u svom filmu Hope and glory iznimno dojmljivo prikazao svoje djetinjstvo proživljeno tokom Drugog svjetskog rata.