Nekoć kad smo bili odrasli
“Bila jednom jedna žena koja je otkrila kako se pretvorila u krivu osobu. Tada je već imala 53 godine – bila je baka. Valja joj odati priznanje: većina ljudi njezine dobi rekla bi kako je prekasno za bilo kakve promjene. Što je tu je, rekli bi. Nema smisla mijenjati stvari u tom kasnom času. Rebecci je doduše palo na pamet da to kaže. Ali nije.”
Navedenim rečenicama započinje roman Nekoć kad smo bili odrasli suvremene američke spisateljice Anne Tyler (najpoznatije nam po romaneskom predlošku na temelju kojeg je Lawrence Kasdan snimio svog izvrsnog Slučajnog turistu.) Sam naslov romana, kao i početna citirana rečenica, sugeriraju bajkovitost, ali iako se ne radi o bajci nego je roman duboko usidren u stvarnost i svakodnevicu jedne 53-godišnje žene, na kraju i ovdje, kao kod svake bajke, moguće je izvući pouku iliti poantu.
Rebecca Davitch žena je koja je već decenijama srce i duša jedne vrlo velike obitelji. Kad ga je upoznala, Joe Davitch je od tadašnje 19-godišnje studentice Rebecce, bio stariji 13 godina, a osim svojim šarmom privukao ju je i ozbiljnošću pri skrbi o svoje 3 kćerke iz prvog braka, tako da je Rebecca, nakon tek par tjedana poznanstva, napustila fakultet i svoga tadašnjeg dečka Willa, i ujedrila u brak sa Joeom. Joe za život zarađuje organiziranjem raznih rođendanskih, svadbenih i sličnih proslava u prizemlju svoje kuće. Rebecca mu se u tome pridružuje, a uskoro mu na svijet donosi plod njihove ljubavi (ponovo kćer!) i tako, dan po dan, sretno žive punih 6 godina ... sve do večeri kada Joe pogiba u saobraćajci, a tada 26-godišnjoj Rebecci na brizi ostaje 4 djece, i posao.
Sve navedeno saznajemo iz brojnih dijaloga, ali i čestih Rebeccinih unutarnjih monologa i introspekcija, danas, 30-ak godina poslije, kada su njezine tri pokćerke i rođena kćer već postale majke, a ona sama – baka. Cijeli roman tako je ustvari intimna Rebeccina “revizija” godina koje su iza nje, a koje ona propitkuje u predasima između čestih obiteljskih okupljanja, brige oko unučadi, ali i oko posla kojeg je naslijedila od supruga, i kojim se i dalje bavi. Upravo to ugošćivanje hordi potpunih stranaca na zabavama (rođendani, svadbe, krštenja i sl.) koje za njih u svojoj kući organizira, bitno je obilježilo Rebeccin karakter. Zbog konstantne izvještačene srdačnosti, glumljene radosti i ushićenja koje iziskuje posao domaćice proslava, kao i zbog neprestane skrbi o drugima (kćerke, unučad, majka itd.) Rebecca je izgubila kontakt sa vlastitom osobnošću. Samoj je sebi ona s godinama postala strancem, pa joj se zbog toga u glavi i budi ono pitanje s početka, a kao traženje odgovora na njega dobili smo cijeli ovaj roman.
Međutim, Anne Tyler pritom ne igra na prvu loptu i ne pomišlja krenuti očekivanim i najlakšim putem, pa tako npr. kada Rebecca ponovo uspostavi kontakt sa Willom, kojega je, sjećate se, u mladosti napustila zbog Joea, taj se odnos ne razvija onako kako su nas holivudske limunade naviknule. To je tako iz razloga što proza Anne Tyler nije “larger than life”, a likovi joj nisu predstavnici određenih tipova, nego su to ljudi od krvi i mesa, krajnje životni i prirodni, pa tako često i antipatični i nemogući, sa brojnim svojim “mušicama” i karakternim specifičnostima, a koji u životu postupaju - ne onako kako bismo od lika iz romana ili filma očekivali, nego onako kako bismo to vi ili ja, u svojim životima učinili.
Rebecca, slično junacima izvrsnog Grimwodova romana Još jednom, propitkuje ono vječno “Što bi bilo ...”, i pritom duboko ponire u svoju nutrinu i otkriva dotad joj skrivene tajne o vlastitoj ličnosti, da bi naposljetku uvidjela kako “ne postoji PRAVI život. Pravi život je onaj kojim na kraju živiš, štogod to bilo. Jednostavno napraviš najbolje što možeš od onoga što imaš”.
Iako se Tyleričin rukopis ne može pohvaliti nekim iznimno dinamičnim i “atraktivnim” događanjima, jer tu nema ni ubojstava niti pucnjave, a ni “cica i guzica”, i iako se sva fabula vrti oko svakodnevne obiteljske rutine malih, običnih ljudi u nimalo neobičnim situacijama - ljudima kojima je odlazak u najbliži supermaket često najveći “događaj dana” - čitatelj ni na trenutak ne osjeća dosadu ili zamor.
U recenzijama Franzenovih Korekcija, Moodyjeve Purpurne Amerike, ili pak Bijelih zubi Zadie Smith, domaći kritičari pretrgli su se ponavljajući kako smo tim djelima napokon dočekali renesansu tzv. “obiteljskih romana”, pritom potpuno gubeći iz vida Anne Tyler, američku 63-godišnju književnicu koja već više od četvrt stoljeća (s 15-tak romana iza sebe) vrlo živim održava upravo taj, navodno donedavno zamrli žanr.
A budući da sam u ovom tekstu uspio niti jednom ne upotrijebiti onu blesavu i ofucanu sintagmu “žensko pismo”, svakako se nakon ovoga moram nečim nagraditi. Kako je Nekoć kad smo bili odrasli prvi Tyleričin roman kojega sam “degustirao”, ali to ujedno (i na sreću), nije i jedini hrvatski prijevod njezinih djela, jasno vam je čime se to namjeravam počastiti. Isto i vama savjetujem.
Počasti se onda onim Raznizanim godinama kad ti se sviđa to. Respect, ali ...