Moj Michael romaneskni je prvijenac Amosa Oza, originalno objavljen još daleke 1968. godine. U romanu pratimo dnevnik jedne ljubavi, odnosno iz usta Hannah Gonnen slušamo ispovijest o njezinom životu provedenom uz supruga joj Michaela. Hannah Michaela, studenta geologije,  upoznaje na drugoj godini svog studija književnosti. Nakon kraćeg druženja oni se vjenčaju i zasnuju dom u siromašnom kvartu Jerusalema gdje žive okruženi neimućnim i iznimno religioznim ljudima. Vremenom dobiju sina Yaira i žive svoj život samozatajno i tiho. Priča nalik stotinama drugih, ni po čemu posebna i ne baš pretjerano zanimljiva, zar ne? Da, ovako ispričano to zaista tako i zvuči, no draž i kvaliteta romana krije se u pedantno i minuciozno predočenoj psihološkoj iznijansiranosti Hannahine osobnosti. Cijelu kronologiju njenog bračnog života sa Michaelom mi pratimo retrospektivno ispričanu iz njenog kuta gledanja, postepeno svjedočeći gašenju njezine ljubavi, ali i otkrivajući uzroke toga. Michael je dobrodušni no izrazito introvertirani pojedinac posve usredotočen na svoju karijeru. To je čovjek intelekta,  bez strasti, ali ipak pun razumijevanja i brige za svog sina i suprugu koja vremenom postepeno i vrlo bolno otkriva da je njegovu brižnost zamijenila za ljubav. Michael se prema njoj nikada ne odnosi grubo, bahato ili hladno no oni su jednostavno dva oprečna svijeta, čiji se svemiri vremenom sve rjeđe dotiču i prožimaju. Hannah žudi za strastvenošću i ljubavnom impulzivnošću čega u dobrodušnom i analitičkom Michaelovu karakteru jednostavno nema. On je izrazito racionalan, uvijek staložen i miran, bez imalo nepromišljenosti u sebi, a što Hannahinu izrazitu maštovitost i strastvenost guši te ona izlaz i kompenzaciju nalazi u paralelnoj stvarnosti koju njezin živahni duh konstruira i u koju se ona sve češće seli i u njoj pronalazi utočište. Izmaštani svijet u koji Hannah bježi od svakodnevne rutine i monotonije bračnog života ukorijenjen je duboko u izraelsku stvarnost neprestanih sukoba, gerilskih konflikata i rata za nezavisnost. U toj imaginarnoj realnosti u kojoj spas od ispraznosti svog stvarnog života pronalazi, Hannah naizmjence mijenja dvije uloge - onu okrutne princeze, ali i seksualno iskorištene žrtve, a par blizanaca Arapa sa kojima je proživjela svoje djetinjstvo u njezinom izmaštanom životu i imaginarnim avanturama također dobivaju ambivalentne uloge, ponekad prijetećih, a češće uloge onih podčinjenih. Motiv arapskih blizanaca Oz naravno iskorištava za simbolično oslikavanje arapsko-židovskih odnosa koje karakteriziraju neprestani sukobi i netrpeljivost, ali arapski blizanci iskaz su i Hannahine seksualne gladi, nezadovoljenosti i žudnje za muževnom grubošću kao opreci Michaelovoj blagosti. Postepenu gradaciju Hannahine rastuće nervne rastrojenosti autor  vješto dočarava povećavajući psihodeličnost prikaza njenih mentalnih eskapada koje svoj vrhunac dosežu u Hannahinom konačnom nervnom slomu koji je uslijed svega nažalost bio neizbježan.
Roman je praktički bez fabule i vrlo oskudan u dijalozima, a manjak izvanjskih događanja zamijenjen je bogatstvom onih unutarnjih, psiholoških. No i unatoč toj uvjetno kazano neatraktivnosti čitatelj ni u jednom trenutku ne gubi interes za priču jer je voajerski  naprosto transferiran u junakinjinu psihu čime je postignut najviši stupanj identifikacije sa likom. Čitanjem romana Moj Michael  Hannahin se lik  duboko upisuje u emotivnu memoriju recipijenta koji u svim njenim dvojbama, nedoumicama, strahovima i žudnjama prepoznaje sebe sama dok se njezino iskustvo transponira u univerzalno, ljudsko i opće, ali se također u romanu iščitava i nimalo optimistična poruka o porazu i neopstojnosti ljubavi u okruženju rata, prijetnji, sukoba i straha.