Radnja romana Kuća škorpiona smještena je u nedefiniranu, ali ne odviše daleku budućnost, u vrijeme kada je ljudsko kloniranje postalo realnost. Glavni junak romana mladi je Matteo Alacran, kojega pratimo od rođenja pa do njegove 15-te godine. Matteo je klon, načinjen od DNA stanice El Patronea, 140 godina starog narko bossa, vladara zemlje Opijum smještene između SAD-a i Aztlana (prijašnjeg Meksika). Tek kada prijatelji na njegovom stopalu otkriju tetovažu s natpisom “Vlasništvo imanja Alacran” Matteo saznaje da je klon, te biva izložen preziru okoline, kao biće nimalo vrjednije od životinje.

Do tada je klonovima po rođenju bivala uništena svijest i vegetirali su sve do dana kada bi im se organi dovoljno razvili da budu presađeni u tijelo njihovih “stvoritelja”, od čijih su DNA stanica i kreirani, a kojima se tim postupkom produžava životni vijek. Matteo je El Patronov osmi klon po redu (otud i El Patronova duboka starost od 140 godina), ali je prvi kojemu mozak nije uništen, te on izrasta u vrlo inteligentnog dječaka, nimalo drukčijeg od svojih vršnjaka (osim po odnosu okoline prema njemu). Matteo postupno otkriva istinu o samome sebi, a konačnu spoznaju o svojoj navodnoj “neljudskosti” vrlo bolno prima, s tim da je autorica veliku pažnju pridala Matteovom intimnom preispitivanju vlastitog identiteta.

Kada napokon uvidi kakva mu je sudbina namijenjena, mali klon bježi iz Opijuma i dospijeva u Aztlan, a tamošnja ga policija smješta u dom za siročad. Nancy Farmer je Aztlan zamislila kao svojevrsnu karikiranu futurističku verziju komunizma, gdje je svaki individualizam dokinut, dužnost je svakog građana da radi u cilju zajedničkog, općeg dobra, a privilegije se stječu teškim radom i poslušnošću. Tako Matteo i tamo, sa svojim “aristokratskim nazorima” (koji nisu ništa drugo doli samostalna upotreba mozga i nepristajanje na poslušnost i zatupljivanje) ponovo biva obilježen kao “drukčiji”, a to mu donosi nova šikaniranja (“preodgoj”) , pa mu ne preostaje ništa drugo negoli ponovni bijeg.

Unatoč povremenoj tezičnosti i blagom moralizatorskom tonu koji rukopis na momente poprima, Kuću škorpiona može čitati i odrasla publika, iako je ona prvenstveno ipak namijenjena tinejdžerskom uzrastu. Mladi Matteo, baš poput Pinocchija ili malenog humanoida iz Spielbergove Umjetne inteligencije, žudi “postati čovjekom” a autorica Nancy Farmer od prve stranice vrlo umješno razvija čitateljevu empatiju naspram malenog junaka. Tomu je tako iz razloga što je kod Mattea “ljudskost” izražena u većoj mjeri negoli u mnogih pojedinaca koji ga drže životinjom (a tako i tretiraju). Iako je radnja smještena u budućnost to je razvidno tek iz ponekih tehnikalija (npr. hoverkrafti – automobili letjelice), jer autorica svjesno ne pravi prevelik odmak od naše današnje realnosti, a žanrovski je Kuća škorpiona bliža avanturističkom negoli SF štivu, što je dodatno čini bliskom mlađoj publici.

Međutim, osim što cijelim tokom romana zadržava napetost i dinamizam radnje, a na momente uvodi i elemente detekcije, Nancy Farmer kroz roman propitkuje i mnoga etička pitanja i upozorava kako tehnološki i znanstveni razvitak ne mora nužno značiti i pozitivnu promjenu ljudske svijesti. Pri tome veliku pozornost pridaje ekologiji upozoravajući na razorne posljedice ubrzanog tehnološkog napretka i eksploatacije prirodnih resursa, ali propitkuje i pojam “ljudskosti” kojega u cilju upozorenja često relativizira, ironizira pa čak i izokreće. Kuću škorpiona možemo promatrati i kao osudu totalitarizma i apologiju ljudskoj individualnosti, a u zadnjoj trećini Nancy Farmer upozorava i na pogubnost služenju ideologijama i kolektivitetima, dok u kloniranju prepoznaje savršeni motiv da nas podsjeti na neiskorjenjivost rasizma i onu dobro nam poznatu, a vječnu ljudsku odbojnost prema drugotnosti bilo koje vrste. Jučer crnci, sutra klonovi - rasizam, nažalost, svoje nove žrtve bez problema uvijek nanovo pronalazi.

Autoričina je vizija budućnosti prilično mračna, pa je tako između ostalog i ropstvo (istina, u nešto suptilnijoj varijanti) ponovo na snazi. Na El Patronovim farmama opijuma rade eejiti; to su ljudi isprogramirani na poslušnost, sa u mozak ugrađenim računalnim čipom koji im sasvim dokida samosvijest i čini ih potpuno podložnima manipulaciji - oni rade dok im se ne kaže da stanu, umrijet će od gladi i žeđi ako im ne narediš da jedu ili piju. Eejiti ne osjećaju ni hladnoću ni vrućinu, ni žeđ ni usamljenost – računalni čip u njihovoj glavi uklanja te kao i svake druge osjećaje, a Nancy Farmer se ironično poigrava mišlju kako je to u svojoj biti vrlo humano, jer “što je patnja do svijest o patnji?”, a time do izražaja dolazi i višeznačnost pojedinih rukopisnih dionica i motiva.

Nancy Farmer izbjegava idealizaciju svog nosećeg mladog protagonista pa mu pri karakterizaciji ne zaboravlja umetnuti i pojedine negativne aspekte ličnosti naslijeđene od direktnog pretka El Patronea (vidi epizodu proslave rođendana), a zbrzan i pomalo neuvjerljiv svršetak priče kao i povremena simplifikacija kao rezultat prilagodbe rukopisa ciljanoj tinejdžerskoj publici romanu ipak ne umanjuju sasvim solidnu vrijednost. Kuća škorpiona sa apotekarski precizno odvaganim omjerom edukativnosti i avanturističke napetosti odličan je izbor ljetnog štiva za, kako je Dalibor Cvitan volio reći, “posebno tešku publiku, onu između 12 i 16”.

P.S. Ovaj ali i još gomilu drugih kvalitetnih naslova, uz popust nabaviti možete na www.naklada-ljevak.hr