Pročitavši napokon, nakon mnogih odgađanja, Saganov Kontakt nisam mogao zatomiti osjećaj koji me odmah obuzeo: roman je neminovno zastario, kao što je to, uostalom, predvidio i sam njegov autor. Na takav romantizam u pogledu egzobioloških istraživanja danas se doista rijetko može naići. Pa ipak, i u takvu romantično-zastarjelu štivu nekako mi je pošlo za rukom pronaći po(r)uku, aktualnu i vrijednu i za ovo naše doba. Ako to još niste znali, Kontakt je proslavljeni roman autora koji je potpisao i briljantno popularno-znanstveno djelo Kozmos, dotad najveću apologizaciju svemirskih istraživanja ikad; 1990-ih Kontakt je doživio i svoju ekranizaciju (s izvrsnom Jodie Foster u glavnoj ulozi) i, sve u svemu, bavi se zamišljanjem prvog kontakta naše civilizacije s izvanzemaljskom.

Zanimljivo, ali ako danas još ozbiljno razmišljamo o vanzemaljcima, zamišljamo ih, u najmanju ruku, vrlo slične nama; kao sebičnu i gramzivu vrstu koja će u prvom kontaktu prije pokazati nepovjerenje i neprijateljstvo svake vrste nego dobronamjernost i znatiželju kao što se to dogodilo u romanu (prisjetimo se samo užasnog filma Dan nezavisnosti ili nešto manje užasnog Rata svjetova). Na neki način smo, kažemo to sebi, realniji od Saganovog doba; ili to samo sebi uzimamo za pravo. Ovu postavku zatim ćemo braniti tezom Stanislava Lema, poljskog SF pisca i vizionara, koji je još 60-ih godina prošlog stoljeća ponudio formulu za ostvariv kontakt s vanzemaljcima: jedan od uvjeta za ostvariv kontakt, tvrdio je Lem, jest da (oni i mi) budemo na otprilike sličnom stupnju intelektualnog razvoja. Mudro rečeno, jer, što bi se dogodilo u suprotnom? Pokušajmo to objasniti na primjeru.

Zamislimo kontakt nas i mrava. Na što se on može svesti? Mravu pred nosom pobjegne slamčica koju je mislio utrt sebi na leđa i odnijeti ju u svoj mravinjak, a koju smo mu svjesno izmakli. Kako on to sebi uopće može objasniti? Bitno osjećanje stvarnosti jedinki na nižem stupnju razvoja u susretu s jedinkama na daleko višem stupnju istog jest – čudo. Čudo je mravu, prema njegovom „mišljenju“ izmaklo slamku. To znači, kad bismo se i susreli s vanzemaljskom civilizacijom čiji intelektualni kapaciteti daleko premašuju naše mogli bi ih osjećati samo kao čudo. U našu stvarnost nikada ne bi dospjeli jer ne bi bili u stanju išta za nas važno prenijeti. U čemu bi mi mogli pomoći mravu? U ničemu. Istina, mogli bi mu sagraditi nekakav „tehnički mravinjak“, mravinjak prema našem ukusu, koji bi bio sigurniji od opasnosti svake vrste, ali pitanje je koliko bi taj naš napor mrav mogao razumjeti a odatle i „cijeniti“.

A sada krenimo korak dalje te se zapitajmo: koliko je realno očekivati da stupimo u kontakt s civilizacijom na sličnom stupnju intelektualnog razvoja? Ako malo bolje razmislimo, u duhu našeg vremena, koje nam gotovo ne dopušta jedno takvo razmišljanje, kada bismo i u tome uspjeli – dakle, ostvarili kontakt s nekakvom izvanzemaljskom civilizacijom - to bi vjerojatno značilo da je svemir upravo prepun takvih civilizacija. Ali i ne samo to. To bi značilo da na tom stupnju negdje i prestaje njihov intelektualni razvoj, a možda i nastupa krah civilizacije, odnosno da dolazi do njenog uništenja. To je zato jer u svemiru, kao što to vrlo dobro znamo, izostaju čuda, a upravo njih smo maloprije doveli u vezu s pretpostavkom o postojanju daleko naprednijih civilizacija od naše. Zbog toga, pomalo zabrinuto gledam na izvrstan SF o vanzemaljcima District 9 u kojem se prikazuju vanzemaljci gotovo potpunoma ljudske prirode, samo egzotična izgleda. District 9, osim što nam vraća cijelu priču o vanzemaljcima na našu adresu, upozorava nas i na kritičnu točku razvoja čovječanstva kao vrste.

Ipak, koliko god se Saganov Kontakt činio danas romantično zastarjelim, barem nas uči da preko našeg odnosa prema vanzemaljcima možemo mnogo toga naučiti o sebi. Prekrasnim se čini, s tim u vezi, nekoliko ideja u samoj knjizi. Primjerice, ideja zbližavanja čovječanstva; kada se Stroj za kozmička putovanja započeo graditi utrka u naoružanju pala je u sjenu, američki i sovjetski znanstvenici započeli su intenzivnu suradnju, čak je i ostatak svijeta proželo neobično uzbuđenje u skladu s nečim novim. Odnos prema Bogu također je došao pod reviziju. Sagan je možda među prvima pokazao kako se znanost i religija ne isključuju iako je svoga Boga učinio bitno bližim matematici. Skriveni niz jedinica i nula u numinoznom broju „pi“ za znanstvenicu Ellie bio bi dokaz postojanja Boga ali bitno sklonijeg matematici od ljutitog i nikad sitog ljudskih pohvala - „ja sam koji jesam“ – boga židovske tradicije.

Međutim, na ovom mjestu, ipak bih istakao jednu posebnu odliku koja krasi ovaj roman i koja stvari vraća na početak i priču o romantizmu. Upravo, viđenje postojanja i života kao svjesne opijenosti stvarnošću bez straha i agresivnih težnji, predstavlja onaj dio romana koji htjeli-ne-htjeli na kraju zapamtite. Ponovno se vraćamo na priču o Jednom. Moguće je doista tako živjeti. Vjerovati da smo svi mi, uključujući i vanzemaljce, Jedno, i da u tom Jednom na čudnovat način egzistiraju pojedinačne svijesti s jedinom dužnošću diviti se i čuditi se tom Jednom. Ovaj pogled na stvarnost isključuje neprijateljstva i nepovjerenje svake vrste. Zbog toga na kraju pomislite da je Carl Sagan svoju knjigu iskoristio, zapravo, kako bi se mogao narugati onom suprotnom, vojničkom pogledu čovječanstva na svijet prema kojem je sve Drugo neprijatelj, a koji se, nažalost, i danas čini još uvijek dominantnim nad ostalim pogledima.

Pri kraju romana navode se rečenice koje na najbolji način opisuju ulogu Michaela Kitza, ministra obrane u vladi SAD-a, kao zastupnika tog vojničkog pogleda. Na stotine generacija prije njega vladali su puno gori od njega, ali sada kada je došao njegov red, u nezgodan čas, baš sada su se stvari počele mijenjati i život je naglo ponudio i druge poglede na sebe, pored tog njegovog, vojničkog, i zbog kojih se najednom našao u nezavidnoj situaciji. Te rečenice, kao da nam otkrivaju pravu namjeru Sagana pisca. I za njega je kontakt s vanzemaljcima možda samo puka igra. Ono što je romanom htio prenijeti, zapravo je bio napad na tu bezrazložnu tučnjavu u svijetu koju neprestano potiču vojničko orijentirane vlasti. U tome je pohranjena po(r)uka koju sam spomenuo na početku osvrta koja čini knjigu aktualnom i danas i koja, na ovaj način, ukazuje na veličinu Carla Sagana ne samo kao znanstvenika nego i kao romanopisca.