Spektakl... kaže samo da "ono što se vidi dobro je,
 a ono što je dobro, vidi se". Stav koji on traži jest
to pasivno prihvaćanje koje je već postigao svojim
načinom predstavljanja bez odgovora, svojim
monopolom na privid.

Guy Debord, "Društvo spektakla", 12. teza

Knjiga Deana Dude naslovljena "Hrvatski književni bajkomat" odjekuje u praznini hrvatske medijske i književne praznine poput praska revolverske cijevi, nakon se kojeg u gromoglasnoj tišini čuje tek eho netom ispaljenog metka, ali nipošto i uzvratni hitac ili ma kakva reakcija, tek povratak u stabilnu i ugodnu šutnju koja je tim udobnija jer je ničim ne remetimo. Riječ je o ukoričenim kolumnama koje je ovaj profesor na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta objavljivao tijekom proteklog desetljeća u ugaslom Feral Tribuneu, a u kojima je problematizirao temeljitu rekonfiguraciju nacionalne književne, kulturne, ali i općedruštvene situacije koja se odvila - i još uvijek se odvija - tijekom sablasnog, beskonačnog marša nacije prema navodnom eshatonu Europske unije, marša koji se naziva tranzicija. Riječ je, dakle, o jednom pregledu tektonskih poremećaja koji su se dogodili u javnoj sferi tijekom prethodne dekade, u koju je ova zemlja ušla kao nacionalna država hrvatskog naroda, a na kraju koje bi, da nije bilo nesretne krize, bila pretvorena u Disneyland napučen eutanaziranim, zatupljenim i savršeno bezbrižnim potrošačima koji, zavaljeni u fotelje, na plasma-ekranima kupljenim jednim od tisuću mogućih kredita uživaju u najnovijem realityu.
 
Pri tom se ne radi o nekom sveobuhvatnom pristupu, nego o pitkim, zanimljivim i lako pisanim analizama te bespoštednim kritikama niza fenomena koji su žuljali autora - od nove književne malograđanštine okupljene oko sajmova i nagrada, koja si tepa da je hoch zato jer je liberalna i deklarativno antinacionalistička, pri tom upregnuta u kapitalistički pogon i kolonijalni kič, a ipak uvijek spremna podati se nacionalnoj promociji, od lektire, kulturalne politike, aljkavog izdavanja Krležinih sabranih dijela, kiosk izdavaštva, ili, kako Duda posprdno piše, "doktrine o narodu naoružanom knjigom koji kupuje kao da će sutra izbiti rat, a čita kao da će vječno biti mir", preko analiziranja kapitalističke tekstualnosti doslovnim kopanjem po smeću i iščitavanjem odbačenih promotivnih letaka trgovačkih lanaca, preko znalački pisanih tekstova o nogometu, do seciranja politike visokog obrazovanja te studenskog otpora komercijalnom uništavanju i tog sektora hrvatskog društva, za koji je sigurno barem to da neće šaptom pasti -  Duda problematizira odnos političke moći, dominantne ideologije i kulture. A ta naša kultura je - kako autor kaže - "činovnička kultura bez muda, upregnuta u tehnologiju vladanja", dok je "kulturni pogon koji živi na ugodnom rubu" zabavljen "proizvodnjom kulturne nevažnosti". Ovo djelo, pak, zastupa ideju kulture i općenito javne sfere kao borbe oko značenja u kojoj se raščlanjuju forme i sadržaj ideologija te ogoljuju interesi njihovih nosilaca. Kod nas, pak, postoji tek "beskonfliktno područje interesnog primirja" u kojem svi znaju svih, a uz to svakog dopadne poneka dotacija pod toplim suncem vladajuće ideologije, protiv koje se i tako nema smisla boriti, čak i da hrabro pretpostavimo da za tako nešto postoji želja.
 
Tri su, pri tom, dominante ovih četrdeset i šest eseja. Prva je da autor čvrsto stoji na poziciji u najmanju ruku vrlo bliskoj marksističkoj, no ne radi se o paradnom marksizmu koji je pola stoljeća bio početak i kraj svega da bi propao u zemlju prvom pojavom kapitalizma. Uostalom, Duda je zaslužan i za kakvu-takvu afirmaciju kulturalnih studija u ovoj zemlji, akademskog polja s korijenom u neomarksizmu nadahnutim radovima Antonia Gramscija, pa je između ostalog napisao jedan uvod u to područje te priredio zbornik radova naslovljen Politika teorije. U skladu s poljem interesa kulturalnih studija, druga okosnica je ta da eseji uglavnom problematiziraju onu sferu koju su klasični marksisti smatrali tek odrazom, da bi se na velika vrata vratila s djelom Jeana Baudrillarda. U prvom redu radi se o medijima i reklamama, odnosno proizvodnji, razmjeni i potrošnji znakova i značenja. Čitava knjiga zapravo funkcionira kao bomba postavljena u temelj nacionalnog medijskog totalitarizma proizvodnje istine i iskrivljavanja stvarnosti - što bi se u stara vremena nazvalo nametanjem laži - kojeg najbolje utjelovljuju izdanja EPH, ali od kojeg gotovo nijedan medij nije imun.

Treća specifičnost je njena polemičnost. Naime, Dean Duda nije oklijevao otvoreno napadati te, ne hineći pristojnost, ponekad s dozom sarkazma i ismijavati književni i medijski establišment, odnosno imena kao što su Velimir Visković, Ante Tomić, Magdalena Vodopija, Zdravko Zima, Milana Vuković Runjić, Renato Baretić ili Jurica Pavičić, čime je prekršio spomenuti zakon hrvatske omerte - jedni druge ili hvalimo i draškamo, ili šutimo, ali kritika i rasprava ne stanuju ovdje. Već je zbog same te činjenice, koja je čini priličnim ekscesom, knjiga vrijedna itekakve pažnje. Počevši od naslovnog eseja "Hrvatski književni bajkomat" ili teksta naslovljenog "FAK na konac", Duda sustavno razobličava kulturnoindustrijski boom nove proze kao, u osnovi, medijski neokapitalistički fenomen, odnosno kao, kako kaže "opozicijsku kulturnu priču koja je, logikom stvari, postala dominantna".

Drugim riječima: kapitalizam je pod svoje stavio i književnost, a njena je javna pojava svedena isključivo na ono što se reprezentira putem određenih medija, sve začinjeno dobrom dozom estradizacije, pompe i kiča. Konačan proizvod svega toga sistemski je nadzirana književnost, provokativna i uzbudljiva upravo onoliko koliko joj dopušta pogon u koji se dala upregnuti. Autori i knjige koje nisu prisutni u medijima pri tom kao i da ne postoje, a kad u tu otužnu sliku dodamo opće iščeznuće kvalitetne kritike, prilično inertni akademski pogon i progon kulture iz mainstream medija, konačni rezultat je po književnost porazan. Pripitomljena, službeno slavljena, ali u stvarnosti nevažna i zapostavljena, književnost u službenom životu funkcionira daleko od prijestupa, kršenja zabrane, ako hoćemo i sablazni, kojoj bi trebala težiti.
 
"Literatura nije nevina. Kriva je i treba sebi to priznati", pisao je Georges Bataille, veliki meštar ništavila, eroticizma i ekstaze, drhtanja i grča, strave i kiptenja života, fenomena koji su po njemu par excellance osobina, između ostalog, i književnosti. Umjesto toga, mi imamo lijepo upakirane i još dopadljivije reprezentirane knjige za svakog kupca, prigodu, potrebu i godišnje doba. Odnosno, ono što imamo, u ovom društvenom poretku, kao i sve ostalo, spada pod metastazirajući pojam robe, a poznati i isplativi pisci koji su samozadovoljno zapišali kolumne u novinama, dobit će, kao bonus, i status brenda, odnosno nekakvih celebritya. Ostalima, koji se ne pomiruju s tim preziranjem književnosti, preostaje da pristanu na poziciju hita za jedno ljeto ili vječnih marginalaca, poput Vlade Bulića koji nije niti uvršten u upravo objavljenu Hrvatsku književnu enciklopediju.
 
U ostatku knjige, posvećenom dobrim dijelom analizi svakodnevnice u dobu u kojem je Kapital, s velikim "K", pružio prste da podjarmi ne samo radno, nego - putem trgovačkih centara - i slobodno vrijeme radnika, Duda također udara i s lijeva i s desna, a u međuvremenu stigne naciljati i pokoji dobar kroše. Bez obzira piše li o kapitalističkom prisvajanju socijalizma kao retro-brenda, pop-kulturi, Hrvatskoj radioteleviziji, Severini koja nastupa u SDP-ovoj predizbornoj kampanji, leksikonu YU-mitologije, dobrim dijelom sastavljenim od "ljigavih malih povijesti" i sladunjavih pričica o zlatnom dobu,  ili o etnografiji svakodnevnog konzumerizma te djeci kao neiscrpnom tržištu za nezajažljive korporacije, autor dosljedno razara sveprisutnu malograđanštinu i mentalni provincijalizam koji su postali naša bit. Ovo je i sizifovska knjiga, jer dominantan mentalitet našeg društva danas je upravo neobrazovanost, odnosno "odricanje od htijenja da se uopće nešto razumije", kako u kultnoj Teoriji neobrazovanosti piše Konrad Paul Liessman - inače knjizi koja je doživjela da je Ivo Josipović u nekoj od idiotskih medijskih anketa tipa "što biste ponijeli na pusti otok" stavi na svoj popis jedne od najdražih knjiga, a potom se mrtav-hladan založi za "besplatno obrazovanje samo najboljima". Duda se, pak, odlučno zalaže za društvo, protiv tržišta, uz snažan kritički odmak prema socijalizmu, bez ikakve idealizacije.
 
Dvijetisućitih je i kod nas stiglo doba koje je Debord nazvao društvom integriranog spektakla, u kojem su gotovo svi društveni odnosi postali posredovani slikama. U tom vremenu, u kojem se - kako je proročki nagovijestio Béla Hamvas - "zabavom čitavi narodi mogu pretvoriti u idiote", Dudinu knjigu  najbolje opisuju riječi koje je navodno izgovorio nitko drugi do Maximilien Robespierre - "Knjige su oružje. Uzmi ih u ruke!". Riječ je o ključnoj knjizi, prosvjetiteljskoj u najboljem značenju te riječi i elementarnom oružju za preživljavanje. To zvuči patetično, ali nama ne samo da kronično nedostaje sociologija književnosti, nego je "Bajkomat" nevjerojatno aktualan - na kraju krajeva, živimo u doba diktature infotainmenta, u kojem čekamo dan kad će Jutarnji list izići s naslovnicom kojom će dominirati natpis "Kill the poor", u doba u kojem Jurica Pavičić ponovno piše iz prvog lica množine, ovaj put pokajničke tekstove o ljubavi prema bivšem premijeru. Duda je, pak, isti medijski mehanizam, zajedno s Pavičićem, dekonstruirao još u prvoj polovici desetljeća. Inače, ova zbirka eseja je, kako i pristoji, prešućena u najvećim nacionalnim medijima, no dobila je nagradu "Zvane Črnja" koju dodjeljuje istarski ogranak DHK.
 
Hrvatskom književnom bajkomatu može se uputiti i nekoliko prigovora. Već je spomenuto da se ne radi o nikakvoj sistematičnoj analizi i/ili metodi, nego je riječ o esejima koje labavo povezuje stil te otprilike ista tema i pristup. Nekom tko bi se prihvatio toga da se ozbiljno bavi sociologijom književnosti, ova knjiga bila bi odlično polazište, ali ništa više od toga. Nadalje, Duda ponegdje zaista mnogo ironizira, što se čitatelju može, ali i ne mora svidjeti. Treće, dio tekstova ima izraženu osobnu notu, naročito kada autor piše o, recimo, The Clashu ili nogometu, a ponegdje je, kao u eseju o Maradoni, prisutna i određena količina patetike. No, jasno je da ove primjedbe gotovo u potpunosti gube na težini ako imamo na umu da riječ o tekstovima pisanim za novine koji nisu ni zamišljeni tako da imaju „višu svrhu“. U svakom slučaju, dok većina naših univerzitetskih profesora uglavnom pametno drži jezik za zubima, barem što se tiče dnevno-političko-kulturnih događaja, ova knjiga – što je dodatno podcrtano beskompromisno opredijeljenim tekstom o studentskoj blokadi nastave - dokaz je intelektualnog poštenja u bljuzgavom i maglovitom vremenu beskonačnog tranzicijskog marša.

Pročitano na Trećem programu hrvatskog radija, emisija "Bibliovizor" te objavljeno u časopisu Zarez