AUTOR: PEDRO JUAN GUTIERREZ
Havanska trilogija
ocjena:
|
godina izdanja: 2003.
| izdavač: Znanje
|
godina izdanja: 2003.
| izdavač: Znanje
Nakon pada željezne zavjese i raspada SSSR-a, Kuba je ostala rijetki bastion komunizma, što je posljedovalo jačanjem izolacije i embarga, a samim time i dodatnim ekonomskim slabljenjem te državice i povećanjem bijede njezinih stanovnika. Havanska trilogija je roman koji nam donosi opori, brutalno naturalistički prikaz života kubanskih ljudi u krajnjoj bijedi i siromaštvu, sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Autor je nekadašnji radijski novinar, Pedro Juan Gutierrez, koji je, nakon što mu se smučio rad u od režima kontroliranim medijima, napustio novinarstvo i “sišao” među ljude, te nam u Havanskoj trilogiji, kroz niz od ukupno 60 labavo povezanih dokumentarističkih pričica, prikazuje Kubu svjetlosnim godinama udaljenu od one sa blještavih turističkih brošura.
Gutierrezova Kuba je zemlja bijede, gladi i neimaštine; njegova je Havana grad izmetom natopljenih ulica s leševima umrlih od gladi na svakom drugom uglu; grad prosjaka, kurvi i pijanaca, zločina, nemorala, beznađa i prljavštine. Najveći je dio rukopisa autobiografskog karaktera, ispripovijedan u prvom licu, od samog autora, koji, nakon što je dao otkaz na radiju, za život zarađuje na svakojake načine – mete ulice, šverca goveđe meso i jastoge i prosi. Jedno je vrijeme čak bio i žigolo vremešnim američkim turistkinjama, a višekratno je boravio i u zatvoru. Kao i većina sugrađana, Pedro se naprosto bori za goli opstanak i živi od danas do sutra, a Havanska trilogija tematizira život sveden na animalne instinkte i puko preživljavanje.
Riječ je o životu obilježenom očajem, beznađem i krajnjom bijedom, od čega je bijeg u kratkotrajan zaborav moguć jedino uz pomoć alkohola, droge ili seksa, pa se tako u Gutierrezovoj Havani kopulira na svakom koraku i na svaki zamislivi način, a stranicu za stranicom redaju se veoma eksplicitno uprizoreni seksualni klinčevi najrazličitijih vrsta. Kod Gutierreza seks je izmjena tekućine, sline, daha i snažnih vonjeva, sjemena, znoja, mikroba i bakterija, jer, u životu koji se svodi na grčevitu i instinktivnu borbu za opstanak, nježan ili eterično produhovljen seks bio bi naprosto – jalova parodija. Gutierreza ne zanima ni lijepo ni dekorativno, ni slatko ni umiljato, njegova je umjetnost bijesna, prostačka, žestoka i gruba, a cilj joj je da uznemiri i pokaže nam drugo lice svijeta, ono pred kojim smo navikli zatvarati oči kako bismo vlastitu savjest poštedjeli neugodnosti.
Kako sam za sebe kaže, Gutierrez je “govnovalj”, jer okrutnu, neuljepšanu, smrdljivu govnjivu stvarnost valja po papiru i gura nam je pod nos, te na taj način, u okolnostima rigidne diktature, dostiže jedini mogući stupanj osobne slobode (iz razumljivih razloga, roman je originalno objavljen u Španjolskoj, a na Kubi ne). Gutierrez dokumentarističkim, reportažnim stilom, kratkih rečenica s tek povremenim nanosima lirskog, bilježi zatečeno stanje i isporučuje nam ga u sirovom, neuljepšanom, oporom obliku, a mi, čitajući, autora vidimo kako sjedi na rubu krovne terase (na kojoj živi u sobici sklepanoj od dasaka i kartona, bez struje, vode i kanalizacije) ili na pločniku, o zid oslonjen, s bocom ruma u jednoj i olovci u drugoj ruci, bilježi sve što mu upada u vidokrug, i što nam potom u knjizi isporučuje bez ikakvih naknadnih prepravki ili glancanja.
Knjiga nam u tri veće cjeline (zato – trilogija) donosi ukupno 60 kratkih pričica, ulančanih ne po slijedu odigravanja nego po kronologiji nastanka i vrlo labavo međusobno povezanih određenim likovima ili događajima, a u njima nam osim svojih, autor donosi i mnoge doživljaje brojnih, neimaštinom obilježenih primjeraka havanskog ljudskog bestijarija, a koje Gutierrez, izbjegavajući profilaciju svjesno lišava individualnosti, baš kao što ih je i okrutna životna realnost lišila dostojanstva.
Riječ je o vrlo strastvenom, brutalnom, oporom i opscenom, za mnoge možda čak i uvredljivom, ali neprestano veoma iskrenom i hrabrom štivu, kojemu upravo zbog specifičnih uvjeta nastanka osjetno nedostaje stroga urednička ruka koja bi selektirala građu, odbacila suvišno (čitaj: 400 stranica dug rukopis skratila bar za četvrtinu) i tako otklonila česte repeticije istih ili sličnih fabularno-motivskih obrazaca, te unijela malo reda u vrlo kaotično nabacan slijed slabo ili nikako povezanih brojnih pripovjednih odsječaka.
Gutierrezova Kuba je zemlja bijede, gladi i neimaštine; njegova je Havana grad izmetom natopljenih ulica s leševima umrlih od gladi na svakom drugom uglu; grad prosjaka, kurvi i pijanaca, zločina, nemorala, beznađa i prljavštine. Najveći je dio rukopisa autobiografskog karaktera, ispripovijedan u prvom licu, od samog autora, koji, nakon što je dao otkaz na radiju, za život zarađuje na svakojake načine – mete ulice, šverca goveđe meso i jastoge i prosi. Jedno je vrijeme čak bio i žigolo vremešnim američkim turistkinjama, a višekratno je boravio i u zatvoru. Kao i većina sugrađana, Pedro se naprosto bori za goli opstanak i živi od danas do sutra, a Havanska trilogija tematizira život sveden na animalne instinkte i puko preživljavanje.
Riječ je o životu obilježenom očajem, beznađem i krajnjom bijedom, od čega je bijeg u kratkotrajan zaborav moguć jedino uz pomoć alkohola, droge ili seksa, pa se tako u Gutierrezovoj Havani kopulira na svakom koraku i na svaki zamislivi način, a stranicu za stranicom redaju se veoma eksplicitno uprizoreni seksualni klinčevi najrazličitijih vrsta. Kod Gutierreza seks je izmjena tekućine, sline, daha i snažnih vonjeva, sjemena, znoja, mikroba i bakterija, jer, u životu koji se svodi na grčevitu i instinktivnu borbu za opstanak, nježan ili eterično produhovljen seks bio bi naprosto – jalova parodija. Gutierreza ne zanima ni lijepo ni dekorativno, ni slatko ni umiljato, njegova je umjetnost bijesna, prostačka, žestoka i gruba, a cilj joj je da uznemiri i pokaže nam drugo lice svijeta, ono pred kojim smo navikli zatvarati oči kako bismo vlastitu savjest poštedjeli neugodnosti.
Kako sam za sebe kaže, Gutierrez je “govnovalj”, jer okrutnu, neuljepšanu, smrdljivu govnjivu stvarnost valja po papiru i gura nam je pod nos, te na taj način, u okolnostima rigidne diktature, dostiže jedini mogući stupanj osobne slobode (iz razumljivih razloga, roman je originalno objavljen u Španjolskoj, a na Kubi ne). Gutierrez dokumentarističkim, reportažnim stilom, kratkih rečenica s tek povremenim nanosima lirskog, bilježi zatečeno stanje i isporučuje nam ga u sirovom, neuljepšanom, oporom obliku, a mi, čitajući, autora vidimo kako sjedi na rubu krovne terase (na kojoj živi u sobici sklepanoj od dasaka i kartona, bez struje, vode i kanalizacije) ili na pločniku, o zid oslonjen, s bocom ruma u jednoj i olovci u drugoj ruci, bilježi sve što mu upada u vidokrug, i što nam potom u knjizi isporučuje bez ikakvih naknadnih prepravki ili glancanja.
Knjiga nam u tri veće cjeline (zato – trilogija) donosi ukupno 60 kratkih pričica, ulančanih ne po slijedu odigravanja nego po kronologiji nastanka i vrlo labavo međusobno povezanih određenim likovima ili događajima, a u njima nam osim svojih, autor donosi i mnoge doživljaje brojnih, neimaštinom obilježenih primjeraka havanskog ljudskog bestijarija, a koje Gutierrez, izbjegavajući profilaciju svjesno lišava individualnosti, baš kao što ih je i okrutna životna realnost lišila dostojanstva.
Riječ je o vrlo strastvenom, brutalnom, oporom i opscenom, za mnoge možda čak i uvredljivom, ali neprestano veoma iskrenom i hrabrom štivu, kojemu upravo zbog specifičnih uvjeta nastanka osjetno nedostaje stroga urednička ruka koja bi selektirala građu, odbacila suvišno (čitaj: 400 stranica dug rukopis skratila bar za četvrtinu) i tako otklonila česte repeticije istih ili sličnih fabularno-motivskih obrazaca, te unijela malo reda u vrlo kaotično nabacan slijed slabo ili nikako povezanih brojnih pripovjednih odsječaka.
E, tu bi mogao računat na mene ...