Govori, sjećanje! sustavno je povezan kolaž autorovih osobnih reminiscencija na dane djetinjstva i mladosti, koje obuhvaćaju njegovih 37 godina života, od 1903. do 1940. godine.
Knjiga ima vrlo zanimljivu kronologiju nastanka. Naime, sastavljena je od niza autobiografskih eseja koje je Nabokov prethodno objavljivao u raznim američkim časopisima, nakon što je 1940. godine pred nacističkom najezdom iz Europe odselio u SAD. (Prethodno, 1919. sa svojom obitelji spas, bježeći od boljševičke diktature, pronalazi u Europi).
Prva verzija knjige objavljena je na engleskom jeziku 1951. godine. Pri naknadnom prevođenju na materinji ruski jezik Nabokov se hvata u koštac s amnezijskim manama izvornika, te tada mnoge bijele mrlje i zamagljena područja naknadnim prisjećanjem bivaju prekrasno izoštreni, pa Govori, sjećanje! doživljava mnoge ispravke, nadopune i proširenja. Sva ta proširenja i nadopune Nabokova primoravaju da ovu konačnu, bitno proširenu verziju svoje memoarske knjige ponovo sa ruskog prevodi na engleski, radi ponovnog objavljivanja. Ovo opetovano prevođenje na engleski ruske nove verzije teksta koji je i u početku bio prepričavanje ruskih uspomena na engleskom jeziku (!) priznat ćete - prilično je dijabolična zadaća koja u potpunosti oslikava svu težinu pozicije pisca u egzilu. A o traumatičnosti pisanja na gostujućem terenu stranog jezika i smionosti književnika koji se na to odlučuju (i još sa ovako dojmljivim rezultatima!!!) - da i ne govorim.

Sjećanje nije pripovijest koja se može suvislo ispričati. Kod autobiografskog štiva uvijek je riječ o zbirci intimno živih pojedinosti, nekih predmeta koje pogled retrospektivno obuhvaća, nekih pokreta i izraza. Nekih raspoloženja, nekih vremena. Nekih zvukova i boja. Nekih izdvojenih trenutaka. 
 Duboko i bolno svega toga (kao i iščeznuća svijeta u kojem je živio) svjestan Nabokov namjerno izbjegava stvarnosni prikaz svog odrastanja i u potpunosti zaobilazi suhoparnu memoarsku kronologiju ograničenu na iznošenje fakata, datuma i imena, nego, u stilu toka svijesti, lapidarno izlaže nasumce odabrane epizode i fragmente sjećanja koje, rafinmanom iznimnog literarnog estete i vrhunskog stiliste omata aurom začudnosti. Tako je npr. jedna od najupečatljivijih dionica njegovog memoarskog štiva ona gdje obrazlaže svoj slučaj obojenog sluha, te  kompletnu abecedu oslikava bojama, pa je tako npr. slovo "z" boje grmljavinskog oblaka, slovo "s" čudnovata mješavina azurnog i sedefastog, "w" mutnozeleno pomiješano s nešto ljubičastog, dok je "u" mjeden s maslinastozelenim odsjajem. Na kraju duhovito zaključuje kako riječ duga on svojim obojenim sluhom čuje kao jedva izgovorljivo: kzspygv. No, dok slova doživljava kolorističkom maštovitošću glazbu osjeća tek kao proizvoljan slijed manje ili više iritantnih zvukova. Tako samoironično priznaje da "u stanovitim emocionalnim prilikama može podnijeti grčeve neke sočne violine, ali koncertni klavir i svi duhaći instrumenti dosadni su mu u malim količinama, a živoga ga odiru u većima".
Svako od petnaest poglavlja Nabokovljeva prekrasnog memoarskog štiva tematski je zaokruženo, pa tako jedno obrađuje npr. nježno sjećanje na niz dadilja i guvernanti koje su ga (uz dvije sestre i dva brata) tokom djetinjstva njegovale i pazile, dok drugo duhovito secira sve mane i vrline njihovih mnogobrojnih privatnih učitelja. Majka i otac također su zastupljeni samostalnim poglavljima, a jedno od najzanimljivijih je i ono u kojem priziva u sjećanje vrijeme svoje prve ljubavi. Naravno, nije izostalo niti poglavlje posvećeno njegovim prvim poetskim literarnim pokušajima. A kako u svom potomstvu vidi nastavak i produženje vlastitog života Nabokov mudro svoje memoarsko štivo zaključuje završnim poglavljem posvećenim sjećanjem na rano djetinjstvo svoga sina Dmitrija.

Nabokovljevi su bili predstavnici aristokratskog, najvišeg staleža predrevolucionarne Rusije, živjeli su (do izgnanstva) u St. Peterburgu na raskošnim imanjima okruženi gomilom posluge i svih vrsta osoblja, visoko obrazovani, kultivirani i profinjeni (ali bez snobizma i arogancije), intelektualci progresivnih i liberalnih nazora - a sveukupnošću svega nabrojanog bili su prijetnja i potpuna opreka Lenjinovim boljševicima pred najezdom kojih 1919. g. bivaju primorani na odlazak u emigraciju. Iz tog razloga Govori, sjećanje! može se čitati i kao posveta cijeloj jednoj klasi koja je dolaskom Boljševičke revolucije protjerana, opljačkana i uništena, pa Nabokov, s razlogom, na jednom mjestu domoljubno žali za intelektualnim potencijalom koji je nepovratno izgubljen masovnim protjerivanjem (ali i smaknućima), a što će se negativno odraziti na budućnost Rusije (pogođenost ovog proročanstva izlišno je uopće potvrđivati). No, dosad smo o tom društveno-klasnom segmentu zbog ideoloških razloga bivali nedovoljno (ili pogrešno) informirani, i to isključivo kao o "klasnim neprijateljima" pa knjiga ima i edukativnu i osvješčujuću ulogu. 
Nabokov nerijetko svoja prisjećanja i reminiscencije davnašnjih dana prekida psihoanalitičkim ili filozofskim esejističkim minijaturama (poput npr. meni najdraže u kojoj razlaže filogenetske aspekte strasti koju muška djeca osjećaju prema stvarima na kotačima, posebno automobilima i vlakovima).
No ipak je najveća i neosporna kvaliteta i draž ove knjige u iznimnoj stilskoj raskoši Nabokovljeva rukopisa, bogatstvu njegove imaginacije, rijetko viđenoj erudiciji i kultiviranosti, ali i njegove darovitosti da nam poput sekvenci laterne magice dijapozitive svoga sjećanja literarnom umješnošću projicira na stranice .
On pažljivo osluškuje nježne šapate memorije koje zatim nostalgičnom lirskom blagošću poput leptira u svoju zbirku, (koje je cijelog života lovio i sakupljao, a jedna je vrsta čak po njemu dobila i ime - točnije Eupithecia nabokovi ili Nabokovljeva grbica) spušta i pohranjuje na papir svoga rukopisa, ne zanemarujući niti jedan (auditivni, vizualni, olfaktorni, taktilni...) aspekt njihova intimnog proživljavanja.
Nabokovljevi su autobiografski zapisi živahna prizivanja djelića prošlosti i zapanjuje njegova izoštrenost detaljističke retrospekcije, a dok istovremeno introspektivno se prepuštajući njihovom vraćanju u sadašnjost i oživljavanju, autor nam podastire i svoje ponovno proživljavanje tih davno prohujalih iskustava. On zaviruje u najskrivenije zakutke svoga sjećanja i osvjetljava ih začudnom preciznošću, do najsitnijeg detalja rekonstruirajući duh vremena neprežaljenih i davno proživljenih.
Minuciozno precizna deskriptivnost pomiješana sa bujnom imaginacijom i lirskim doživljavanjem stvarnosti Govori, sjećanje! svrstava, po mom sudu, među najbolja autobiografska štiva uopće.

A kao dokaz svemu tome (ali i poticaj da za knjigom posegnete) za kraj sam odabrao karakterističan odlomak u kojem se zrcale sve spomenute značajke Nabokovljeva profinjenog rukopisa:

"Razmišljajući o svom nizu učitelja, manje sam zaokupljen čudnovatim disonancama koje su oni uveli u moj mladi život nego temeljnom stabilnošću i potpunošću toga života. Uživam u vrhunskom postignuću memorije koje se sastoji u vještoj upotrebi prirođenih harmonija dok zaokuplja zadržane i zalutale tonalitete prošlosti. Volim zamišljati, u okončanju i razrješavanju tih neskladnih akorda nešto tako trajno, u retrospektivi, kao što je onaj dugački stol koji je za ljetnih rođendana i imendana bio prostrt za popodnevnu čokoladu pod vedrim nebom, ondje gdje je aleja breza, lipa i javora izlazila na glatkim pijeskom posutu površinu u vrtu što je dijelio perivoj od kuće. Vidim stolnjak i lica ljudi koji za njim sjede, koji radosno dijele svjetlo i sjenu pod pokretnim, prekrasnim lišćem, preuveličane vjerovatno istom onom sposobnošću strastvena prisjećanja, neprestana povratka, koji me uvijek tjera da se tom stolu za bankete približim izvana, iz dubine parka - ne iz kuće - kao da duh, da bi se vratio, mora prilaziti šutljivim koracima razmetnog sina, malaksao od uzbuđenja. Kroz drhtavu prizmu razabirem crte rođaka i znanaca, nijeme usne koje se ozbiljno pomiču u zaboravljenom govoru. Vidim paru čokolade i tanjure s pitom od kupina. Vidim mali helikopter samare koja se okreće i blago spušta na stolnjak i, položenu preko stola, golu podlakticu jedne mlade djevojke nehajno ispruženu koliko god može doseći, s donjom stranom prošaranom tirkiznim žilama okrenutom prema pahuljastom sunčevom svjetlu, dlana otvorenog u lijenom iščekivanju nečega - možda kliješta za orahe. A onda iznenada, baš kad se boje i obrisi napokon smire na svojim raznolikim  dužnostima - nasmiješenim, frivolnim dužnostima - negdje je pritisnut gumb i bujica zvukova oživljuje: glasovi koji svi govore odjednom, krckanje oraha, škljocaj kliješta koja se nehajno dodaju, trideset ljudskih srdaca koja zaglušuju moje srce svojim pravilnim otkucajima; hujanje i šumor tisuće stabala, domaći sklad glasnih ljetnih ptica, a iza rijeke, iza onih uredno poredanih stabala, zbrkana i oduševljena buka i vika mladih kupača iz sela, poput pozadine nekog bjesomučnog aplauza."

(Vladimir Nabokov, Govori, sjećanje!, Otokar Keršovani, Rijeka, 2003. str. 135.-136.)