Relativno kratki roman Drenje prvo je objavljeno djelo Luke Bekavca, znanstvenog novaka na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Uzimajući u obzir prosjek naše romaneskne produkcije, riječ je o neuobičajenoj knjizi, odnosno suptilnoj – i uspjeloj - žanrovskoj kombinaciji psiho i eko-trilera, mysterya i znanstvene fantastike, kratke - ali vrlo zanimljive - radnje te iznimnoj bogatoj opisima i atmosferom.

Čitava priča svodi se na slijedeće: apsolventica Marta tijekom ljeta 1999. godine, nedavno nakon reintegracije Podunavlja, odlazi na šestotjedni studijski praktikum u zabačeno baranjsko mjesto Drenje. Martu muči njena prošlost, koja se u romanu nikada potpuno ne razjašnjava, no sugerira se da je riječ o fizičkoj bolesti koja je s vremenom rezultirala znatnim psihičkim teškoćama i nestabilnošću. Zapravo, to je i razlog njenom odlasku u Drenje. Naime, s obzirom da je zbog bolesti morala pauzirati sa studijem, nekoć obećavajuća studentica više nema mogućnosti izbora po pitanju odabira praktikuma, nego je prisiljena prihvatiti rad na sumnjivom projektu stanovitog profesora Markovića. Riječ je o nekada, doduše, ekscentričnom, no uglednom i iznimno naprednom stručnjaku, a danas tek zapuštenom i alkoholu sklonom, znanstveno potpuno irelevantnom čudaku, kod kojeg dolaze tek neperspektivni studenti; kako Marta rezonira, riječ je o svojevrsnoj „kažnjeničkoj koloniji“.

Logično, junakinja stoga projektu naziva „Utjecaj Domovinskog rata na bioakustičnu sliku Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema“ pristupa s ovećom dozom podozrivosti, s namjerom da što bezbolnije odradi nužne obveze te željno iščekujući povratak u Osijek. Međutim, kada se na prvim Martinim akustičnim snimkama prirodnog okoliša počinje pojavljivati neobjašnjivi šum, studenticu polagano, uz mnoge skepse i otpore, počinje intrigirati projekt. S vremenom joj Marković otkriva da bi Drenje moglo biti svojevrsni prolaz, mjesto kontakta s arhivom, svojevrsnim (ne)-mjestom koje funkcionira po potpuno drugačijim prostorno-vremenskim pravilima i u odnosu na koji je naš svijet, s njegovom prostorno-vremenskom sukcesivnošću, tek jedna iznimno ograničena derivacija. Nakon isteka nužnih šest tjedana, Marta, polagano opsjednuta rješavanjem zagonetke – baš kao i Marković, koji, pak, čitavo vrijeme varira između naznaka neshvaćene, ali avangardne genijalnosti te potpunog šarlatanstva - odlučuje ostati u Drenju. Međutim, ta najpovršnija narativna razina ni izdaleka ne iscrpljuje svijet Drenja; snaga ovog romana bitno manjim se dijelom nalazi u radnji, a važnijim i upečatljivijim u vještini opisivanja i suptilnoj ekonomiji pripovjedačevog odavanja informacija.

Od prvih stranica Bekavčevo je pismo obilježeno paraznanstvenim diskursom i tehnološkim žargonom te eksplicitnom inzistiranju na artificijelnosti pripovjedačevih opisa. Iznimno su brojna mjesta i postupci kojima se opisivana stvarnost derealizira te joj se pridaju karakteristike snimke: pred Martom su tako „zrnata slika“ ili „statičan kadar“ s „pikselizacijskim“, „kompjuterski generiranim izobličenjima“, prizor „ponovno izgleda kao da je snimljen lošom videovrpcom“, dok je tišina „digitalna“. U jednom trenutku derealizacija napreduje toliko daleko da „krajolik nema više čak ni ontološku uvjerljivost fotografije“. Pripovijedanje jest fokusirano na lik Marte, no pripovjedač je formalno sveznajući. Unatoč tome, čak se i taj pripovjedač ponaša vizualno ograničen vlastitom fizičkom pozicijom, kao da komentira nađenu snimku ili zapis čitave radnje. Opis neke scene tako će započeti riječima „žena se najprije vidi s leđa“, što ima za posljedicu snažno uvlačenje čitatelja u romaneskni svijet.

Kada se već rečenom dodaju minimalni dijalozi – koji, kada su i prisutni, ne sadržavaju klasične indikatore tipa tko je što rekao, nego se više pretapaju jedan u drugi – iskustvo čitanja Drenja asocira na gledanje filma izuzetno dugih i sporih kadrova, dojam koji je pojačan izuzetno dugim rečenicama te iscrpnim i detaljističkim opisivanjem kratkih vremenskih trenutaka. U svijetu djela sve je teško, zasićeno, muljevito, kao naslikano pastelnim bojama; u jednom se trenutku naselje doslovce označava kao „tableau – Drenje“, sve dok se s tog „živog platna punog pastoznih ulja“ ne počne „cijediti boja iz prizora“. Osim toga, od samog početka sve u Drenju – teži odumiranju, raspadanju. Predmeti i bića nalaze se u stanju entropije. Naselje se razotkriva kao ne-mjesto, zapušteno, zaboravljeno i izgubljeno, čiji su stanovnici nekakvi hillbillies, nasilne i groteskne kreature koje još jedva izdaleka podsjećaju na ljudska bića; sličniji su stvarima ili „komadima namještaja“, s licima “nalik na zgrade“; Marković – koji pri prvom susretu Martu i sam podsjeća na „predmet“ – njihovo će stanje opisati pojmom „poluživot“. Sve je podložno nespecificiranom brisanju žive tvari, inerciji, svojevrsnom povratku u bezvremenost smrti.

Formalno, Marković sumnja da je tijekom rata došlo do poremećaja ukupnog bioakustičnog sustava, nekakve katastrofe, svojevrsnog otvaranja prolaza do nekog drugog sloja postojanja, iz kojeg sada dolaze signali, koje, pak, nitko zdrav ne bi trebao moći registrirati – osim Marte, koja doživljava vizualne halucinacije praćene mučninama i egzistencijalnom tjeskobom. Kao da „određene ultrazvučne frekvencije nadziru stanovništvo“, ili, kako Marković opisuje, „kao da jedan sustav preuzima drugi“. S vremenom sam se krajolik otkriva kao „potencijalno smrtonosan“ te je u stanju utjecati na raspoloženje. Entropija zahvaća i Martu, koja se stalno gubi prilikom prividno vrlo jednostavne šetnje. Kako će ona to sumirati, Drenje je jednostavno „bolesno“, gotovo zaposjednuto nepoznatim silama; međutim ne radi se o sveprisutnim posljedicama ratne devastacije uslijed koje čitav predio podsjeća na postapokaliptične prizore. Ovdje je riječ o nečem mnogo zlokobnijem.

U isto vrijeme, Marković je odlučan u tvrdnji da je nemoguće uspostaviti izravan kontakt s „arhivom“; za tako nešto, ljudima jednostavno „nedostaje odgovarajuća mentalna aparatura“. Unatoč tome, uporno pokušava registrirati te potom na sve moguće načine interpretirati prodore tog šuma; kao što će objasniti svojoj asistentici, „stratifikacija postojanja u arhivu posve je drugačija od one u našem življenom iskustvu: ovdje je svaki trenutak unikatan, i prolazimo kroz njega kao silom, pravocrtno, bez mogućnosti povratka (...) dok je 'tamo', ako hoćete, slikovito govoreći, svakom trenutku doista moguće pristupiti iz više smjerova, jer se on ne događa jednom, nego stalno; zapravo ne događa se uopće, nego jednostavno postoji...“; uz to „cijeli [je] arhiv ionako sadržan u bilo kojoj milisekundi šuma (...) taj arhiv nije nekakvo mjesto, to je nešto poput koda“.

Upravo citiran pasus ključno je mjesto Bekavčevog romana. Naime, Drenje karakterizira zaista samosvjesno pripovijedanje te napetost pravog trilera, pri čemu se, kako smo spomenuli, Bekavac vrlo vješto igra s onim što će odati čitatelju. Ta prigušenost diskursa, zajedno s izraženom melankolijom – onim što se na engleskom zove minor key mood – daleko više zavodi i intrigira nego li otkriva, zahvaljujući čemu tekst postiže impresivnu napetost. No. osim kao triler ili mystery, njegov roman – kao što su kritičari sasvim ispravno primijetili – doslovce zaziva iščitavanje i kao priča o samoj književnosti. Naime, što je drugo apostrofirani arhiv nego metafora funkcioniranja savršeno mnogoznačnog teksta prema poststrukturalističkoj filozofiji – kao beskonačnog spremnika značenja, čije je svako čitanje tek jedno ostvarenje beskonačnog niza različitih mogućnosti. Ta višeslojnost teksta, odnosno mogućnost da se Drenje, ustvari Markovićeva opsesija tumačenjem šuma, čita i na metafikcionalnoj razini, djelu daje rijetku snagu.

Zahvaljujući intrigantnom konceptu te superiornoj tehničkoj izvedbi, prvi roman Luke Bekavca sigurno je jedno od najzanimljivijih i najosebujnijih ostvarenja u duže vremena. Od njega, ipak, ne treba očekivati previše: gotovo da je riječ više o iznimno uspjeloj, razrađenoj i dotjeranoj minijaturi nego li djelu većeg idejnog i sadržajnog zamaha. Naravno, glupo mu je to prigovoriti, jer ono veće ambicije od toga i nema. Ta činjenica, ipak, ograničava njegov konačni doseg.

Lupiga.Com