AUTOR: DAN BROWN
Da Vincijev kod
ocjena:
|
godina izdanja: 2004.
| izdavač: V.B.Z.
|
godina izdanja: 2004.
| izdavač: V.B.Z.
Glasoviti kustos muzeja Louvre Jacques Sauniere nađen je ubijen u muzeju. Prije svoje smrti on je ostavio šifriranu poruku koja, kako policija vjeruje, upućuje na ubojicu – harvardskog profesora religije i simbologije Roberta Langdona s kojim se Sauniere trebao naći dan kasnije. Sophie Neveu, policijska stručnjakinja za dešifriranje tajnih kodova (a koja je ujedno i unuka ubijenog Saunierea) pomaže Langdonu u bijegu od policije te se njih dvoje zajedno upuštaju u potragu za pravim ubojicom njezinog djeda. Ta će ih potraga naposljetku dovesti do Svetog Grala, koji je u ovom romanu nešto sasvim drugo od onoga što se dosad pod tim terminom podrazumijevalo ...
Da Vincijev kod u prvih je 6 mjeseci prodan u više od 4 milijuna primjeraka (što, naravno, nije nikakav jamac kvalitete što će uostalom i ovaj tekst pokazati), a Danu Brownu to je uspjelo isključivo zbog provokacije, karte na koju je planirano igrao. Njegov triler osim napete radnje pune akcije i neočekivanih obrata, nudi i alternativnu verziju priče o Svetom Gralu, nova intrigantna gledanja na mnoga Da Vincijeva slikarska djela, ali i navodno stoljećima od javnosti skrivane kontroverzne pojedinosti iz života Isusa i Marije Magdalene, a koje su uvelike uzburkale crkvene duhove i time romanu priskrbile dodatnu propagandu i porast prodaje.
Dan Brown u romanu niže zanimljivosti kao na tekućoj vrpci – od božanskog broja PHI i legende o Ružinoj liniji (prvotni nulti meridijan) do mnogobrojnih skrivenih simbola na Da Vincijevim slikama (pa čak i objašnjenja tajne Mona Lisinog osmijeha) da bismo pri sredini romana saznali čak i kako je biblijska verzija priče o Isusu neistinita, odnosno, najveća priča u povijesti čovječanstva je naprosto – laž! Dan Brown ruši autoritet katoličke crkve, ali i vjerodostojnost same Biblije a sve u cilju izazivanja kontroverzi i povećanja broja prodanih primjeraka, što mu u potpunosti i uspijeva.
Da Vincijev kod ustvari kompilira mnoge dosad manje poznate i vrlo upitne teze iz povijesti, umjetnosti, religije i iz života Isusa i Marije Magdalene, ali pri tome Dan Brown nije didaktičan i uopće nije razvidno (niti važno) vjeruje li on sam u sve to što baca na papir. Međutim, na žalost ljubitelja kriminalističkog žanra, autor je zato previše didaktičan kad je u pitanju razrješenje mnogobrojnih zagonetki kojima roman napučuje, i koje nadugo-i-naširoko objašnjava ne dopuštajući čitatelju da testira vlastite deduktivne sposobnosti.
Osim što od početka ne postoji ni minimalna dvojba oko sretnog okončanja cijele priče po naše glavne protagoniste zbog čega se postepeno javlja i gubitak recipijentova interesa, također je i čitateljeva identifikacija sa njima onemogućena potpunim izostankom karakterizacije Roberta i Sophie, dok su pak neki drugi likovi na korak od karikature (Silas i Teabing). Da bismo uopće marili za sudbinu glavnih likova mi ih moramo dobro upoznati i simpatizirati, a u Da Vincijevom kodu oni ostaju potpuno plošni i papirnati, depersonalizirani pijuni koje autor voda po fabularnoj šahovskoj ploči, te o njima ne saznajemo ništa osim kratkog fizičkog opisa, starosne dobi i profesije. Zapravo se od samog početka stječe dojam da je autor pisao s nakanom buduće filmske ekranizacije (koja je, vidi vraga, upravo pred realizacijom sa Ron Howardom u redateljskom stolcu i Russellom Croweom u glavnoj ulozi), pa je tako valjda i računao kako su glumci ti koji će udahnuti osobnost njegovim likovima (pa se on oko toga ne mora truditi), ali je usput isto tako zanemario i razliku između gledateljeve percepcije filma i čitateljeve percepcije knjige (nauštrb potonje, nažalost).
Svoj roman Dan Brown temelji na paralelnoj montaži četiriju usporednih i međusobno uvjetovanih i prepletenih narativnih linija koje nam razlaže kroz kratka, ali vrlo brojna poglavlja (njih ukupno 105, na 450 stranica) prelazeći s jednog ogranka fabule na drugi u trenutku kad je prethodni pred kulminacijom, što je inače, u cilju gradiranja napetosti, vrlo učinkovito u filmskom mediju, ali kod književnog teksta postiže kontraproduktivan efekt, razbijajući suspense. Kod Dana Browna “povjetarac miriše na jasmin”, a ”policijski Citroen jezdi kroz prometni kaos autoritativno, a njegova disonantna dvotonska sirena razdvaja promet kao nož” , dok “tamne oči koje izgledaju kao da spaljuju tlo pred sobom isijavaju vatrenu bistrinu i nagovještavaju reputaciju besprijekorne strogosti po pitanju svega”, no njemu ionako cilj nije vrhunska umjetnost, nego visok plasman na bestseller top listama.
No, i unatoč svim spomenutim manjkavostima, osim što je one manje zahtjevne čitatelje uspio zabaviti, Da Vincijev kod je ipak i onima koje ne može zadovoljiti isključivo zaplet, priskrbio priličan broj kontroverznih, ali po vjerodostojnosti ipak veoma upitnih pojedinosti iz povijesti, umjetnosti i religije. Time je zadao posla i povjesničarima i teolozima, kojima ostavljam da o tom aspektu ovog djela sude, dok je presuda gorepotpisanog književnokritičarskog suca: skromna 2 perca.
E knjiga je jeko dobra, samo je treba procitati, i onda cete sve shvatiti. A morat priznati da je toliko toga u katolicizmu prikriveno, da ne bi cudilo i a je to iz knjige istina.