Crnac
|
godina izdanja: 2004.
| izdavač: Durieux
Roman Crnac vrlo prepoznatljivo i logično se nadovezuje na prethodni poetski, ali i novinarski rad Tatjane Gromače. Ta danas 33-godišnja Siščanka (koja već stanovito vrijeme obitava u Istri), 2000. godine veliku je pozornost privukla svojom debitantskom zbirkom poezije Nešto nije u redu? čije je glavno obilježje bilo jednostavan, izravan, jezgrovit i nenacifran, narativni poetski izričaj kojim se bavila vlastitom i urbanom svakodnevicom običnih malih ljudi, e da bi nam kratko nakon toga (a što čini redovito još i danas) na stranicama Ferala počela donositi reportaže o sličnim takvim ljudima, istih običnih skromnih, ili čak i vrlo otužnih sudbina – izbjeglice, prosjaci, pijanci, beskućnici... To su reportaže koje redovito odišu Tatjaninim osjetnim simpatiziranjem nesretnih ljudi s druge strane njezina pera, a time ujedno i svjedoče o iznimnoj socijalnoj osjetljivosti te književnice.
Upravo je to ono što Tatjana Gromača sada još dodatno svojim romanom i potvrđuje, jer u Crncu ona ponovo minuciozno secira jednu vrlo depresivnu životnu svakodnevicu, ali ovoga puta - svoju, i svoje obitelji. Međutim, dok su njezine novinske reportaže redovito obilježene i ponekom joie-de-vivre iskricom koja bi frcnula iz pokoje duhovite replike ljudi s ruba kojima se bave (a kojima su i posvećene), ozračje je Crnca neprekidno krajnje pesimistično i depresivno.
Roman je to sastavljen od 138 kratkih poglavlja (od desetak redaka do stranice i pol) koji donose statične fragmente i izdvojene slike iz života junakinje (iskazi u Ja formi), dok tek poneke rijetke, ulančane tvore zaokruženi fabularni niz (pa možda nisu niti trebale biti razdvojene u samostalne cjeline nego su mogle tvoriti jedno poglavlje).
Kao što ni likove ne imenuje nego se ograničava na njihove primarne, uvjetno rečeno, uloge (otac, majka, nana, deda, mladić, ravnatelj ...) tako i opisane događaje autorica ni prostorno niti vremenski ne pozicionira, pa oni - iako vrlo prepoznatljivo naši (posebice oni ratni), i u rasponu od kasnih ‘70-ih do sredine ’90.-ih - na taj način poprimaju i univerzalna obilježja (te bi se lako mogli odnositi i na neke druge prostore i neka ranija (po)ratna vremena).
Određene bi paralele (npr. sumorni i pesimistični ugođaj, fragmentarna naracija) moguće bilo povući sa prozom Daše Drndić, ili pak reminiscencijskom prozom još jednog Siščanina - Miroslava Kirina (u njegovom Albumu), ali Gromači ipak nedostaje nježnosti i nostalgije potonjeg, kao i fajterskog stava i buntovništva Drndićeve. Međutim, jedno je svakako neupitno - dok je Tatjanina već spomenuta debitantska poetska zbirka u naslovu ipak još uvijek sadržavala i znak pitanja, da “nešto nije u redu” Gromača sada više uopće ne dvoji, jer ovim romanom sumornost, tegobnost i ispraznost života ona naprosto – rezignirano konstatira.
kako napisati seminar o lirici gromače? kad ne znam od kud da krenem......