AUTOR: GORDAN NUHANOVIĆ
Bitka za svakog čovjeka
"Azbest" je ime biblioteke nakladničke kuće AGM koja je začeta prije otprilike godinu dana iznimno (kvalitativno i tržišno) uspješnim romanom Vedrane Rudan. Osokoljen tim nenadanim uspjehom Kruno Lokotar, AGM-ov urednik, spomenutu je biblioteku prije dva mjeseca obogatio sa još tri naslova domaćih spisatelja. Jedna od njih je i druga po redu zbirka priča vinkovačkog novinara i prozaika Gordana Nuhanovića, naslovljena "Bitka za svakog čovjeka"...
Kod ovog kritičarskog posla... pardon - hobija, kojim se, eto, već pune dvije godine amaterski bavim, radoznalost i želja za učenjem koji me nagone da pratim kritičarske uratke svojih "kolega", ponekad mi, moram priznati, stvaraju male poteškoće. Naime, čitajući kritike Jagne Pogačnik i Seida Serdarevića o novoj Nuhanovićevoj zbirci priča Bitka za svakog čovjeka uvidjeh da se sa njihovim mišljenjima o toj knjizi u potpunosti slažem. No, umjesto da me to saznanje oraspoloži te da samozadovoljno zaključim kako se, eto, moji kriteriji približavaju kriterijima ovih dvoje iskusnih i eminentnih domaćih kritičara, mene iznenada obli hladan znoj... te se zapitah: kako sada napisati recenziju te zbirčice priča, a da se ona ne pretvori u puko ponavljanje stavova koje su u medijima za koje pišu, ovo dvoje prijespomenutih kritičara već iznijeli?
Eh, baš sam blesav... jer shvatih da skroman kakav jesam, potpuno smetnuh s uma nepobitnu činjenicu da milijunsko čitateljstvo Lupige, kad je o knjigama riječ, ne drži ni do čijeg mišljenja osim mojeg i samo mojeg, a tuđe književne kritike oni niti čitaju niti ih zanimaju!!! Sjetivši se toga, osokoljeno i rasterećeno prionih za tastaturu... i eto, rezultat je pred vama :
Bitka za svakog čovjeka druga je zbirka priča Gordana Nuhanovića, a prvu, naslovljenu Liga za opstanak objavio je prije dvije godine u izdanju nakladničke kuće Pop & Pop. Radilo se o vrlo dobrim pričama koje na momente (budući da je bila riječ o tadašnjem debitantu) čak i iznenađuju odličnim dionicama i efektnim segmentima, iako ipak nisu bez mana. Naravno, u slučaju debitantske zbirke to je za svaku pohvalu i Nuhanović je tada bio zamijećen (pa čak i ovjenčan nekim nagradama za najbolji prvijenac) te su njegovi novi radovi s nestrpljenjem bili iščekivani. Sada ih i dočekasmo, i sve što mogu reći je: ništa lošije, ali ni bolje od prethodnih priča.
Ustvari moj je prvotni plan bio (kao i u slučaju tekstova o Johnu Kingu i Jose Saramagu) u sklopu jednog teksta objediniti recenzije obadvije Nuhanovićeve zbirke. No, nedostatak nekog bitnijeg razvojnog pomaka ili veće različitosti između ovih dviju zbirki takav je potez učinio bespredmetnim i nepotrebnim jer sve što ću reći o najnovijoj zbirci u potpunosti se može primijeniti i na Gordanovu prvu zbirku. Uostalom, gotovo da bi se moglo zaključiti da je Nuhanović i prije objavljivanja svoje prve zbirke već imao zgotovljeno svih dvadeset priča i da ih je potom lukavo rasporedio u dvije knjige (prva 11, a nova 9 priča). Tako je mudro izbjegao tzv. zamku drugog albuma... pardon - knjige, i podario nam 20 vrlo dobrih pričica o običnim malim ljudima, Slavoncima, koji se ravničarski (čitaj: polagano, staloženo i bez žurbe) bakću sa svakodnevnim problemima kojima ih život nimalo ne štedi, ali ih upravo zato oni dočekuju bez (kontraproduktivnog) nerviranja i histeriziranja, pokušavajući život progurati sa što manje lomova i okršaja. Tako mi te obične male ljude iz susjedstva ("everymene") pratimo pri njihovim razvodima brakova, žalovanjima za netom umrlima, rehabilitacijama nakon operacija (nova zbirka), kao i odlascima na utakmice ili na satove yoge, skokovima do ćevabdžinice ili pak prostitutke (prva zbirka) - odnosno pri njihovim sasvim običnim svakodnevnim ritualima i zgodama, umnogome nalik onima koje i svi mi svakodnevno obavljamo i doživljavamo. No, Nuhanović svoju prozu blago omata apsurdom i groteskom (kojima su ljudski životi i inače obilato prožeti, ali to većina nas, nažalost prerijetko primjećuje) te tako suptilno i lagano, gotovo neprimjetno oneobičuje situacije u koje svoje everymene ubacuje. Time on, budući da ih uvelike simpatizira, ublažava depresivnost svakodnevlja svojih junaka ali i izmiče recentnoj trendovskoj matrici neorealističke proze, pa pritom ovakve poput mene onemogućava da ga trpaju u unaprijed pripremljene ladice. Uz to Gordan nas navodi i da drukčijim očima osmotrimo vlastite živote, pa ih onda malo manje ozbiljno shvaćajući možda lakše i prebrodimo.
Njegove su priče odlomci života ni po čemu glamurozni niti spektakularni, ali ipak sasvim dostatno zanimljivi, te najčešće i poentirani neočekivanom završnicom koja čitatelja nagrađuje duhovitošću, ali i pobuđuje radoznalost glede nastavka životnih priča likova... koji vjerujem, nažalost, neće biti nimalo lagodni niti bezbrižni (kao i većini nas, uostalom), ali upravo zato Kiselom, Bljuzgi, Binguli i ostalima držim fige i želim malo manje tegobnu budućnost. (Ustvari, ne bih imao ništa protiv da Nuhanović krene stopama Zorana Ferića pa da neka od ovih priča uskoro postane uvodno poglavlje kakvog budućeg romana - vidi recenziju Smrt djevojčice sa žigicama).
Ukupan dojam ovisan je o očekivanju i apetitu čitatelja - ako ste se nadali pričama bitno drukčijima od onih iz prve zbirke onda postoji mogućnost da ostanete nezadovoljni, dok će Bitkom za svakog čovjeka u potpunosti doći na svoje svi oni koji su uživali u prvoj zbirci i kojima je u njoj zastupljenih 11 priča bilo premalo.
Da ja spadam među ove potonje vjerojatno već i sami pogađate...
Eh, baš sam blesav... jer shvatih da skroman kakav jesam, potpuno smetnuh s uma nepobitnu činjenicu da milijunsko čitateljstvo Lupige, kad je o knjigama riječ, ne drži ni do čijeg mišljenja osim mojeg i samo mojeg, a tuđe književne kritike oni niti čitaju niti ih zanimaju!!! Sjetivši se toga, osokoljeno i rasterećeno prionih za tastaturu... i eto, rezultat je pred vama :
Bitka za svakog čovjeka druga je zbirka priča Gordana Nuhanovića, a prvu, naslovljenu Liga za opstanak objavio je prije dvije godine u izdanju nakladničke kuće Pop & Pop. Radilo se o vrlo dobrim pričama koje na momente (budući da je bila riječ o tadašnjem debitantu) čak i iznenađuju odličnim dionicama i efektnim segmentima, iako ipak nisu bez mana. Naravno, u slučaju debitantske zbirke to je za svaku pohvalu i Nuhanović je tada bio zamijećen (pa čak i ovjenčan nekim nagradama za najbolji prvijenac) te su njegovi novi radovi s nestrpljenjem bili iščekivani. Sada ih i dočekasmo, i sve što mogu reći je: ništa lošije, ali ni bolje od prethodnih priča.
Ustvari moj je prvotni plan bio (kao i u slučaju tekstova o Johnu Kingu i Jose Saramagu) u sklopu jednog teksta objediniti recenzije obadvije Nuhanovićeve zbirke. No, nedostatak nekog bitnijeg razvojnog pomaka ili veće različitosti između ovih dviju zbirki takav je potez učinio bespredmetnim i nepotrebnim jer sve što ću reći o najnovijoj zbirci u potpunosti se može primijeniti i na Gordanovu prvu zbirku. Uostalom, gotovo da bi se moglo zaključiti da je Nuhanović i prije objavljivanja svoje prve zbirke već imao zgotovljeno svih dvadeset priča i da ih je potom lukavo rasporedio u dvije knjige (prva 11, a nova 9 priča). Tako je mudro izbjegao tzv. zamku drugog albuma... pardon - knjige, i podario nam 20 vrlo dobrih pričica o običnim malim ljudima, Slavoncima, koji se ravničarski (čitaj: polagano, staloženo i bez žurbe) bakću sa svakodnevnim problemima kojima ih život nimalo ne štedi, ali ih upravo zato oni dočekuju bez (kontraproduktivnog) nerviranja i histeriziranja, pokušavajući život progurati sa što manje lomova i okršaja. Tako mi te obične male ljude iz susjedstva ("everymene") pratimo pri njihovim razvodima brakova, žalovanjima za netom umrlima, rehabilitacijama nakon operacija (nova zbirka), kao i odlascima na utakmice ili na satove yoge, skokovima do ćevabdžinice ili pak prostitutke (prva zbirka) - odnosno pri njihovim sasvim običnim svakodnevnim ritualima i zgodama, umnogome nalik onima koje i svi mi svakodnevno obavljamo i doživljavamo. No, Nuhanović svoju prozu blago omata apsurdom i groteskom (kojima su ljudski životi i inače obilato prožeti, ali to većina nas, nažalost prerijetko primjećuje) te tako suptilno i lagano, gotovo neprimjetno oneobičuje situacije u koje svoje everymene ubacuje. Time on, budući da ih uvelike simpatizira, ublažava depresivnost svakodnevlja svojih junaka ali i izmiče recentnoj trendovskoj matrici neorealističke proze, pa pritom ovakve poput mene onemogućava da ga trpaju u unaprijed pripremljene ladice. Uz to Gordan nas navodi i da drukčijim očima osmotrimo vlastite živote, pa ih onda malo manje ozbiljno shvaćajući možda lakše i prebrodimo.
Njegove su priče odlomci života ni po čemu glamurozni niti spektakularni, ali ipak sasvim dostatno zanimljivi, te najčešće i poentirani neočekivanom završnicom koja čitatelja nagrađuje duhovitošću, ali i pobuđuje radoznalost glede nastavka životnih priča likova... koji vjerujem, nažalost, neće biti nimalo lagodni niti bezbrižni (kao i većini nas, uostalom), ali upravo zato Kiselom, Bljuzgi, Binguli i ostalima držim fige i želim malo manje tegobnu budućnost. (Ustvari, ne bih imao ništa protiv da Nuhanović krene stopama Zorana Ferića pa da neka od ovih priča uskoro postane uvodno poglavlje kakvog budućeg romana - vidi recenziju Smrt djevojčice sa žigicama).
Ukupan dojam ovisan je o očekivanju i apetitu čitatelja - ako ste se nadali pričama bitno drukčijima od onih iz prve zbirke onda postoji mogućnost da ostanete nezadovoljni, dok će Bitkom za svakog čovjeka u potpunosti doći na svoje svi oni koji su uživali u prvoj zbirci i kojima je u njoj zastupljenih 11 priča bilo premalo.
Da ja spadam među ove potonje vjerojatno već i sami pogađate...
huso, pa đe si ti pobogu ??? zaželismo se malo dobrih knjiž.kritika, za razliku od ovih mojih. Ajde, navali !!!!