U pokrajini Saskoj i diljem Njemačke prisutan je desnoradikalni, anti-imigrantski i anti-islamski pokret Pegida (Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada) čiji pripadnici demonstriraju u Dresdenu svakog ponedjeljka još od listopada 2014. godine. O uzrocima nastanka tog pokreta te njegovom karakteru razgovarali smo s Frankom Richterom, teologom i ravnateljem tamošnjeg javnog think-thanka Saski pokrajinski centar za političko obrazovanje, koji će nam za početak odgovoriti na pitanje zašto baš u Saskoj, baš u Dresdenu. 

- Strahovi od stranaca naročito lako nastaju tamo gdje tih stranaca nema. Ako nemate nikakvih iskustava sa strancima, lako razvijate određene fobije, koje je također jednostavno politički instrumentalizirati. Zbog toga me uopće ne čudi da je upravo ovdje u Saskoj – gdje stranaca ima izuzetno malo – stvoren taj strah. Čak su i loša iskustva bolja, nego li apsolutno nikakva. Nadalje, Saska već dugo ima problem s desnim ekstremizmom. Nacional-demokratska partija (NPD) dva put zaredom je ostvarila ulazak u Landtag (pokrajinski parlament, op. a.). NPD ovdje vodi vrlo inteligentnu kadrovsku politiku. Nisu se gurali naprijed s klišeiziranim nacistima u čizmama, nego su ciljano u seoskim područjima djelovali preko ljudi koji tu predstavljaju autoritet, znači – recimo to tako – VIP osobá u selima. Dakle preko obrtnika, ponekad učitelja i ljekarnika, ili recimo instruktora auto-škole, kao što je to primjerice bio Uwe Leichensring koji je devedesetih igrao veliku ulogu u ovdašnjem NPD-u. Bilježili su političke uspjehe u seoskim općinama, i potom su to prenosili na pokrajinsku razinu. Prisutna su i Freie Kameradschaften (otprilike „Slobodna udruženja“, nezavisne ali povezane neonacističke grupacije, op.a.) – to su labave grupe s visokim potencijalom za nasilje, često su u vezi s huliganima. NPD je vrlo ciljano investirao u Sasku, recimo preselili su ovdje iz Bavarske svoju izdavačku kuću Deutsche Stimme (Njemački glas). Također su ovdje preselili i pojedini političari. Nadalje, postoji i koncertna djelatnost – desnoekstremistička muzika je prva stepenica za mlade ljude. Dakle, taj desnoekstremistički potencijal postoji petnaestak godina, i sada to dolazi do izražaja.

Položaj Saske na karti Njemačke (IZVOR: Wikimedia)

Koliko je izraženo preklapanje između te ekstremističke desne scene i ljudi koji odlaze na Pegidine skupove?

- Jasno je da na njihove skupove odlaze NPD-ovi funkcioneri i članovi. Koliko ih je – to ne mogu reći, nemam takve statistika. Većina demonstranata bi rekla da su politički orijentirani prema AfD-u. Dakle imamo spektar – desni ekstremizam, desni populizam, ali koliki je udio čega, ne znam. Također, ne zaboravimo huligane. Pegida je fenomen u kojem dominiraju muškarci. Osamdeset posto čine mladi muškarci iz seoskih područja, koji se često pronalaze upravo na huliganskoj sceni, imaju visok potencijal za nasilno ponašanje i vrlo malo znanja o ideologiji.

Pegida se od svog nastanka bitno promijenila, u smislu da je došlo do radikalizacije.

- Moguće je izdvojiti tri faze. U prvoj, fazi politizacije, vrlo je mnogo ljudi izašlo na ulice i to je bila vrlo heterogena grupa, govorimo o studenom i prosincu 2015. godine. Na prosvjedima je bilo i po 25.000 ljudi. To se događalo još i prije izbjegličkog vala, mada se on mogao naslutiti. Bila je to mješavina ljudi koji su prosvjedovali protiv različitih političkih problema i nije bilo pregledno o čemu se radi. U fazi diferencijacije, kada je objavljeno da je vođa Pegide Lutz Bachmann pozirao kao Hitler, a Kathrin Oertel otišla (nekadašnja glasnogovornica Pegide op.a.), došlo je do pada na 1.500 ljudi. No, kako je tijekom ljeta rastao broj izbjeglica, rastao je i broj prosvjednika. Sada se njihov broj stabilizirao na 3.000-4.000, a retorika se radikalizirala. Postoje dvije teme: protiv politike azila i protiv islama. To je gotovo zajednica ljudi koji su se zakleli na vjernost, pričaju o osjećaju pripadnosti. Gotovo kao sekta koja ima zatvoreni svjetonazor i jednom tjedno se ritualno sastaje i maršira gradom.

"Strahovi od stranaca najlakše nastaju tamo gdje tih stranaca nema" - Frank Richter (FOTO: slpb.de)

Koliko je jačanju radikalizma na istoku pripomogla činjenica da se brojni ljudi ovdje nisu mogli snaći nakon pada komunističkog režima, da je došlo ne samo do svjetonazorske dezorijentacije, nego i ogromnih ekonomskih problema?

- Transformacija istočnonjemačkog društva je nakon 1990. godine bila izuzetno dalekosežna i duboka. Mnogi su morali započeti potpuno od početka – u političkom, kulturalnom, profesionalnom i imovinskom smislu. Dugo vremena mnogi su se građani osjećali kao Nijemci drugog reda, znači proživjeli su određeni osjećaj poniženja. Zapad je uvijek bio mnogo jači. Na istoku je, recimo, prisutan veliki dio elita koje su porijeklom sa zapada. Dakle, mnogi u upravi, politici, pravosuđu, medijima ili privredi su ovdje došli sa zapada. Istočni Nijemci imaju osjećaj da njima upravljaju stranci, što nije istina, jer jesu uključeni u sistem, ali imaju osjećaj da je ovo zapravo zapadni poredak, u kojem oni ne sudjeluju. Što se svjetonazora tiče – u Bibliji se kaže da se ne živi samo od kruha – ovdje se nešto slomilo. Ovo je najsekulariziranija regija u Europi, osamdeset posto ljudi nema nikakve veze s religijom. Zaboravili su čak i da su zaboravili boga, ne mogu uopće uspostaviti odnos prema religiji. Da se razumijemo, niti zapadnonjemačko društvo nije kršćansko, ali ljudi još uvijek imaju nekakvu predodžbu o religiji, za razliku od istoka. I sada dolaze izbjeglice, koje posjeduju čvrst religiozni osjećaj, što stvara dodatnu nelagodu, jer se stanovništvo ne zna postaviti prema tome. Svjetonazor osamdesetak posto ljudi ovdje je bio marksizam – lenjinizam, koji je nestao. U taj je vakum odlično upao nacionalizam, koji ljudima donosi određeno priznanje, u smislu – ponosan sam što sam Nijemac. Pri tom za to ne moram ništa ni uraditi, što je vrlo ugodno. U selima je taj osjećaj još mnogo izraženiji. Saska ima dva velika grada – Dresden i Leipzig – i njima ide dobro. Imaju sveučilišta, razvijaju se, dolaze mladi ljudi, dakle gradovi koji su otvoreni. Međutim, u selima nije tako, i zato tamo jača desni populizam. To je, uostalom, paneuropski fenomen – Front National također uspijeva u regijama koje su isključene od razvoja koji se događa u velikim gradovima. Pokrajina je, također, uvijek bila u nekom smislu politički samosvjesna i različita od ostatka istočne Njemačke. Saska-Anhalt i Mecklenburg-Zapadna Pomeranija su mnogo rjeđe naseljeni, dok je Brandenburg uvijek bio lijevo orijentiran. Saska je, nasuprot tome, konzervativna. Mogli bismo reći da je ovo Bavarska istoka. Kada sve zbrojite, postaje jasno zbog čega se ovo događa u Saskoj.

Kako bi se trebalo postaviti prema Pegidi? Vi ste bili snažno kritizirani zbog pokušaja dijalog s njima. Ne postiže li se time zapravo legitimacija i normalizacija njihovog diskursa?

- Dijalog s vodstvom Pegide je potpuno besmislen, jer to su ekstremisti koji niti ne žele razgovarati. Na početku to nije bilo tako jasno, a tada sam i organizirao tu diskusiju. Međutim, najkasnije nakon dolaska Tatjane Festerling (jedna od vodećih ljudi Pegide op.a.) tako nešto je van pameti. Nešto drugo su ljudi koji dolaze na prosvjede. Nisu svi oni nacisti – neki jesu, ali nisu svi prosvjednici u cjelini. Postavlja se pitanje kako s njima ući u diskusiju. To je teško, ali treba pokušati i ostati u dijalogu s njima. Tvrdu jezgru nikada nećemo doseći, možda pet-šest posto stanovništva ima ekstremne stavove – uključujući i lijevi ekstremizam. Međutim, simpatizerima treba ostaviti mogućnost dijaloga, inače ćemo ih gurnuti prema ekstremistima. Ne treba bagatelizirati činjenicu da s izbjeglicama dolaze određeni problemi, što otvara prostor populistima. Istovremeno, treba povući jasne granice. Rasizam i širenje mržnje su u bilo kakvom razgovoru nedopustivi.

"Istočni Nijemci imaju osjećaj da njima upravljaju stranci" (FOTO: slpb.de)

Zanimljiv je Pegidin pokušaj da uspostavi paralelu između svog pokreta i događanja iz 1989. godine - što je jasna manipulacija?

- Pegida je brend, jasno je da su imali eksperte za marketing. Diljem Europe se priča o Pegidi, kao o marki jogurta. Sama riječ je dobro odabrana, prvo, dobro zvuči, a drugo – „Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada“ – tu postoji ponešto za svakog. U Njemačkoj postajala stranka sa sličnim konceptom – nacionalna, socijalistička, njemačka i radnička. Ne želim uspoređivati Pegidu s nacističkom strankom, ali zgodno je odabran pojam. Također, istina je da se crpljenjem simboličkog kapitala iz 1989. godine istočnim Nijemcima prilazi preko matrice koja im je poznata. To objašnjava dio uspjeha, jer se kod ljudi bude emocionalne asocijacije.

No čini se da postoje jasne paralele između nacističkog antisemitizma i Pegidinog anti-islamskog stava?

- To je mehanizam žrtvenog janjca. Najrazličitije probleme, koji su realni, projicira se na određenu skupinu koja se proglašava krivom za te probleme, pri čemu je ta grupa malobrojna i slaba. Time istovremeno sebe odterećujete i probleme projicirate na druge, čime se, naravno, potiču mržnja i agresija. Riječ je o politički vrlo isprobanom sredstvu koje funkcionira bilo gdje na svijetu, i taj razvoj je vrlo opasan. Ovdje je bilo mnogo napada na tražitelje azila i izbjegličke domove. Ne bih tvrdio da postoji apsolutno preklapanje – u smislu da svatko tko je jednog dana na Pegidinom skupu, narednog dana baca Molotovljeve koktele, međutim verbalna agresija – pri čemu se stalno pomiču granice i testira se koliko se daleko može ići –svakako tome pridonosi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: slpb.de

Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta "Migrantska kriza - Njemačka i Europa" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima