„Prosječan čitatelj stripa danas ima 35 godina, visoko je obrazovan, a 48 posto njih su čitateljice“, kaže nam, razbijajući mit o tome kako su čitatelji stripa samo golobradi mladci, Jakov Novak, jedan od organizatora festivala Crtani Romani Šou, koji se danas otvara u zagrebačkom Hrvatskom domu likovnih umjetnika, odnosno u popularnoj Džamiji i potrajat će sve do nedjelje.

S Novakom smo, osim o svemu što nudi ovogodišnje, devetnaesto po redu, izdanje festivala, razgovarali i o prošlosti i budućnosti stripa, gdje nismo mogli zaobići ni legendarni Alan Ford i Nenada Brixyja, čovjeka koji mu je kod nas udahnuo posebnu dušu, a nije moglo proći ni bez Dylan Doga i Martina Misterije.

Upravo ovom zadnjem stripovskom junaku, koji je mnogima služio kao okidač za učestalo listanje enciklopedija, posvećen je poseban program na festivalu, a tom prilikom u Zagreb stižu crtač i scenarist Martina Misterije, ljudi koji su ga osmislili.

"Da imamo nula kuna i dalje bismo radili festival, pa makar se jednom godišnje okupili u nekoj birtiji s crtačima, izdavačima i publikom da popijemo par piva" - Jakov Novak (FOTO: Privatni album)

Što sve nudi ovogodišnji Crtani Romani Šou?

- Kao i svake godine, festival nudi brdo stripova i dovodi one koji ih rade jako, jako dobro. Ove godine imamo posebnu čast ugostiti Giancarla Alessandrinija i Alfreda Castellija, autore koji su stvorili popularnog Martina Misteriju, legendarnog Hermanna Huppena, kreatora popularnog Jeremiaha, te još mnogo drugih stranih, domaćih i regionalnih gostiju koji su u vrhu svoje struke. Kroz izložbe, radionice, kvizove, crtanja za publiku, panel diskusije, predavanja o stripu, maskiranja i ostale sadržaje pokušavamo svake godine napraviti balans u programu koji će biti interesantan čitateljima stripova, ali i djeci, kod koje putem stripa pokušavamo poticati kreativnost i kritičko mišljenje. Jedan od nama dražih dijelova festivala, iako ne i najpopularniji kod čitateljske publike, nagrada je „Mladi Lav“ kojom nagrađujemo najbolje pristigle stripove od školaraca. Inače, koristim priliku i da razbijemo jedan mit i kažemo kako prosječan čitatelj stripa danas ima 35 godina, visoko je obrazovan, a 48 posto njih su čitateljice.

Martinu Misteriji je posvećen poseban program, s obzirom da se ove godine navršava 33 godine otkako je taj strip po prvi puta objavljen kod nas.

- Kako nam dolaze crtač i scenarist, ljudi koji su osmislili Martina, bilo je sasvim logično da tom liku posvetimo veći dio programa, pa i da obilježimo tu netipičnu obljetnicu od 33 godine. Pravdamo se da u svijetu Martina Misterije sigurno postoji neka tajna numerološka odrednica koja tu brojku u tom kontekstu čini važnom. Meni je Martin Misterija uz Dylan Doga jedan od dražih likova proizašlih iz Bonellija, jer ne volim vestern stripove poput Tex Willera, Mister Noa i Zagora, nisam ta generacija. Sam lik nastao je upravo kao odgovor na taj tip stripova u talijanskoj industriji. Mislim da ima dodatnu vrijednost naspram njih jer se bavi povijesnim temama i ličnostima na jedan zanimljiv, opskuran način, često stvarajući bizarne priče bazirane na činjenicama. Kad sam ih čitao kao klinac, imao sam potrebu saznati više o temama kojima se bavio. Tako sam iz Martina Misterije saznao zašto je petak 13. nesretan dan i to me potaknulo da čitam o križarskim ratovima i templarima, a tada još nije bilo interneta. Zato se danas ne brinem što nam se festival i izložba posvećena Martinu Misteriji otvara na baš petak 13., nismo se zamjerili niti jednom kralju. Barem koliko znam. 

Martinu Misteriji i njegovom vjernom Javi posvećen je poseban program (IUSTRACIJA: CRŠ)

Te su osamdesete i inače bile zlatno doba stripa kod nas. Koliko je i kako strip utjecao na formiranje generacija tih vremena, a koliko i kako to čini danas?

- Autori stripa u sedamdesetima nisu imali puno posla kod nas jer je izdavačima bilo isplativije kupiti jeftine i loše stripove izvana, nego platiti nekom da crta i piše scenarije. To je urušilo scenu i gurnulo domaći strip na margine, u studentske časopise, a tamo su mladi autori mogli stvarati drugačiji, nekomercijalan strip na jednoj puno višoj razini. Novi Kvadrat se formirao u trenutku neke liberalizacije društva i bio je u oku oluje tadašnje pop kulture s Novim Valom, a autori koji su bili u njemu imali su skoro pa status rock zvijezda. Taj zamah doveo je i velik broj novih stripova na tržište koje je publika htjela konzumirati jer su stripovi bili cool medij. Veliku zaslugu za tadašnju popularnost stripa ima i Nenad Brixy čiji je genijalni prijevod Alan Forda pretvorio iz jednog relativno ok talijanskog stripa u postulat pop kulture na ovim prostorima. Koliko je njegov erudizam i smisao za jezik taj strip uzdigao govori i činjenica da su se ljudi u Srbiji devedesetih bunili kada je Alan Ford počeo izlaziti sa srpskim prijevodom. To nije bio isti strip. Brixy je oblikovao jedan strip u skladu s našim zeitgeistom, a na koji se i dan danas ljudi referiraju. Upravo se ovih dana u medijima često spominje Superhik i kolektivno odmah znamo o čemu se priča. Ne znam je li ijedan strip toliko utjecao na formiranje socijalne svijesti jednog društva. Takav utjecaj na formiranje generacija u današnjem fragmentiranom medijskom okruženju ne možemo očekivati. Kod nas strip više nije masovan medij već se izdaju samo provjereno odlični stripovi i pokoje izdanje koje jaše na valu nostalgije, no sve su to bogato opremljena i vrhunska izdanja koja hvale svuda po svijetu, ali to u konačnici strip odvaja od mlađih generacija koje si ne mogu priuštiti takav trošak. Na svu sreću država otkupljuje određen broj primjeraka pa su dostupni svima u knjižnicama. 

Događa li se onda ponovni rast popularnosti stripa?

- Mislim da je ipak strip danas u globalu popularniji nego osamdesetih. Srednjostrujaški američki strip je doslovno alfa i omega industrije zabave, nezavisni, umjetnički i eksperimentalni strip lakše dolaze do globalne publike, strip je sve češće medij koji autori koriste kako bi ispričali kompleksne i intimne priče za koje ne bi dobili prostora u drugim medijima, digitalno izdavaštvo demokratiziralo je proces objavljivanja radova, uspješni akademski obrazovani umjetnici sve češće posežu za stripom kao sredstvom izražavanja, dok je to prije bila „sramota“ u očima elitista. Danas je strip bolji, uzbudljiviji i kompleksniji medij nego je to bio osamdesetih i kao takav je popularniji, ali sumnjam da će se kod nas ikada više dogoditi da jedan strip, poput Alan Forda, ima toliki utjecaj na formiranje cijelih generacija. Drago mi je zbog te fragmentacije jer treba biti izložen raznim utjecajima, pogledima i idejama, koliko god mislio da bi Alan Ford trebao biti obvezna literatura u školama. Strip kao medij, kao ideja, sve je popularniji i priznatiji. Studira se na fakultetima, čita kao lektira u školama, gleda na velikom ekranu, koristi kao medij marginaliziranih skupina, biva predmetom eksperimentiranja s digitalnim formama naracije. Strip dozrijeva u trenutku kada svijet sve više teži konvergenciji medija te vizualnoj i serijaliziranoj komunikaciji u svim segmentima. To je njegovo igralište i bit će sve relevantniji i popularniji.

Koliko je teško na ovakav festival s malim budžetom dovesti svjetski poznate autore, kao što su scenarist Martina Misterije, Zagora i Mister Noa, Alfredo Castelli ili crtač Jeremiaha, Hermann Hoppen ili glavni urednik serijala Dylan Dog Roberto Recchioni? Festival je prepun velikih imena.

- Na početku je bilo teže nego sada, iako to ne znači da je danas lako. Kroz godine smo imali niz autora koji su zadovoljni odlazili s festivala i svoja pozitivna iskustva prenijeli drugim kolegama, pa ih je lakše nagovoriti da dođu ovdje. Jako se trudimo da im boravak u Zagrebu bude što ugodniji. Velik dio budžeta, možda najveći, odlazi na dolazak i smještaj njih i njihovih obitelji. Mislim da tu veliku ulogu ima i činjenica da ih Slaven (direktor festivala) svake godine odvede na janjetinu. Dogovaranje gostiju je cjelogodišnji napor. Odlasci u privatnom aranžmanu na europske festivale, redovita kontaktiranja i povlačenje veza, dogovaranja... Nastupi popularnih crtača se inače masno naplaćuju, i stoga da festival nije na dobrom glasu kao mjesto neposrednog druženja s obožavateljima i kolegama, da Zagreb nije ugodan grad, da festival ne rade entuzijasti koje povezuje strip kao ljubav, a ne industrija, ne bismo mogli dovesti toliko jakih imena u Hrvatsku. I oni se žele prisjetiti svako malo tog osjećaja ljubavi prema stripu bez tržišnog cinizma, a kod nas to mogu. To nam je možda najjači adut. 

Dijelić atmosfere s prošlogodišnjeg festivala (FOTO: Facebook/CrtaniRomaniŠou)

A koliko je teško s takvim budžetom uopće održati festival?

- Kada postoji volja, postoji i način. Da imamo nula kuna i dalje bismo radili festival, odnosno neku puno manju inačicu njega, pa makar se jednom godišnje okupili u nekoj birtiji s crtačima, izdavačima i publikom da popijemo par piva. Jako je teško uništiti nešto pozitivno gdje postoje ljudi koji to vole. Hrvatski strip to neprestano dokazuje. Imamo i sreću da svake godine dobijemo sredstva od Ministarstva i Grada Zagreba, da postoje privatne tvrtke i međunarodne institucije koje sponzoriraju festival i koje vide potrebu i korist da Hrvatska ima takav festival. Na tome im stvarno moramo biti zahvalni. 

Koliko ste prostora ostavili domaćim autorima?

- Svaki put odaberemo jednog domaćeg autora koji će nam biti službeni gost, no većina autora ionako dođe na festival kako bi se družili i malo crtali za publiku. Svake godine napravimo izložbu originalnih crteža domaćih autora rađenih za strane izdavačke kuće, kao neki presjek „naše“ produkcije stripa, te odnedavno objavljujemo stripove mladih autora kako bismo ih potaknuli na daljnji rad. Ove nam je godine službeni gost Goran Sudžuka koji trenutno crta Daredevila, a prije je radio na Wonder Woman i Y the Last Man, jednom od kritički najcjenjenijih američkih stripova po kojem se sada snima i serija, inače jedan od mojih najdražih stripova. Osim službenog gosta, sve su generacije crtača prisutne na festivalu, od Julija Radulovića Julesa, preko Gorana Parlova, pa do Frana Strukana, još uvijek relativno nepoznatog mladog crtača kojemu predviđamo dobru karijeru. 

Unatoč evidentnom interesu stripovskih zaljubljenika, festivali stripa u Hrvatskoj umiru. Ovog mjeseca se trebao održati i dobro poznati MaFest, makarski festival stripa, ali on je nedavno otkazan zbog smanjenja proračuna. Kako to komentirate?

- Žao nam je što MaFesta više nema. Koliko znam njihova je organizacija već nekoliko godina imala problema, jednu su godinu, mislim, već bili preskočili, pa se nadam da je i ovo tek pauza. Ideja MaFesta je bila plemenita jer su htjeli decentralizirati strip, dovesti ga u Dalmaciju i stvoriti sadržaj u Makarskoj van turističke sezone, za lokalno stanovništvo. Svake su godine imali i humanitarne aukcije stripa kojima su pokušali pomoći u rješavanju nekog lokalnog problema. Bio je to festival lokalaca koji su htjeli napraviti nešto pozitivno za svoju zajednicu. Iako su nam u nekom tržišnom smislu bili konkurencija, i to dobra za njihove prilike, ne može mi kao ljubitelju stripa ne biti žao što ih nema. U posljednjih nekoliko godina su nestale i druge revije i dani po većim gradovima, što je također velika šteta, ali strip se uvlači u druge pore, pojavljuje se puno raznih geek festivala koji žele kapitalizirati na pop kulturi, pristupajući joj više postmodernistički, anything goes pincipom, tako da će stripa na raznim festivalima biti, a i uvijek će se naći par entuzijasta, neki novi klinci s novom energijom koji će, poput nas ili ekipe s MaFesta, strip gurati dalje, neovisno o financijskim sredstvima. Puno toga jest, ali nije u šoldima baš sve. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: CRŠ