Marko Škop slovački je filmski redatelj koji već dulje vrijeme živi u Zagrebu sa svojom suprugom, također redateljicom, Marinom Andree Škop, čiji je posljednji film "Moj dida je pao s Marsa" pokupio niz nagrada. Škopov film „Nek bude svjetlost“ premijeru je imao u Karlovym Varyma, u službenoj festivalskoj konkurenciji. I odmah je pokupio dvije nagrade. Glavnom glumcu Škopovog filma, Milanu Ondríku, pripao je Kristalni globus za najboljeg glumca, dok je sam film nagrađen od ekumenskog žirija, što je pomalo neobično s obzirom da se film, između ostalog, kao što smo već na Lupigi pisali, bavi i ulogom Crkve u fašizaciji društva. 

NEK BUDE SVJETLOST: Prvi uradak iz istočne Europe koji se bavi fenomenom militanata i otrova koji oni prosipaju

Prošlog tjedna „Nek bude svjetlost“ doživio je i hrvatsku premijeru, na Motovun Film Festivalu. Tom prigodom dogovorili smo intervju sa Škopom koji, vrijedi spomenuti, vrlo tečno govori hrvatski.

Škop na ovogodišnjem festivalu u Karlovym Varyma (FOTO: KVIFF)

U svom filmu vješto pletete niti obiteljske i šire socijalne priče tako da su obje te priče istovremeno u fokusu. Što je u stvaralačkom procesu došlo prije - priča o gastarbajteru koji na odmoru pokušava nadoknaditi propušteno u smislu uloge oca ili priča o selu nad kojim se nadvijaju tamni oblici?

- U početku je glavna tema bila odgoj. Počeo sam modelirati lika kojeg je otac odgojio strogo i hladno, a on bi htio to promijeniti, izabrati drugačiji pristup i svojoj djeci pružiti sve što može. On u Njemačkoj može zaraditi više novca nego kod kuće u Slovačkoj, a ušteđeno planira investirati u obrazovanje svoje djece. Ali i pored toga, njega uglavnom nema kod kuće, on tu nedostaje. Kada sam počeo pisati scenarij, u slovačkim se medijima počelo intenzivno govoriti o paravojnim formacijama u koje su uključeni mahom mladi ljudi. Taj fenomen me je zaintrigirao - zanimljiv je za analizu i socijalno-politički komentar.

Zašto baš perspektiva gastarbajtera? Kako je moguće da on koji makar povremeno dolazi kući ne primjećuje da se u selu i u kući nešto događa? Paravojne formacije ne nastaju preko noći ...

- Primjećuje on to, ali mu u početku ne smeta, čak odlazi s njima čistiti snijeg u susjednom, zametenom selu. A i on, makar jednim svojim dijelom bića sudjeluje u masovnoj ksenofobiji nipodaštavajući svoje kolege muslimane i misleći da je bolji od njih, a da su oni nelojalna konkurencija koja otima poslove. No, barem je u Njemačkoj stekao neku širu sliku, pa može posumnjati kada se stvari već zakuhaju, a i sposobniji je za empatiju prema svom susjedu.

Sigurno vam je poznat dokumentarac Jana Geberta „Kad dođe rat“, je li Garda u vašem filmu preslika stvarno postojeće formacije Slovensky Branci?

- Jan je napravio sjajan dokumentarac o čežnji za moći i svaka mu čast na tome. Garda, međutim, nije preslika nijedne stvarne paravojne formacije, ali sam bio inspiriran postojećim fenomenom.

Imate iskustva i s dokumentarnim filmom, ali ipak ste se odlučili za igranu formu, a film u konačnici djeluje stvarnije od stvarnosti. Koliko je to svjesna odluka?

- Kada se radi dokumentarni film sa stvarnim ljudima u njemu, u jednom trenutku se pojavljuje etička granica u smislu dokle ići, što prikazati, a što ne. Ljudi žive svoje stvarne živote u svom stvarnom okolišu i nešto od prikazanog može te njihove živote ugroziti. U igranom filmu se kao autor osjećam slobodnije, mogu probati i pokazati više, mogu otići šire i dublje. Recimo moj film je međugeneracijska priča o greškama u odgoju prikazana na rasponu likova od starog djeda do male djece.

Jesu li Branci (Garda) jedina formacija tog tipa u Slovačkoj? Koliko su one zapravo utjecajne? I što je tome razlog?

- Branci su samo najvidljiviji jer vole medijsku pozornost. U fazi scenarija sam imao stručne konsultante koji su mi govorili o drugim, puno, puno skrivenijim formacijama. Mi u parlamentu već duže vrijeme imamo radikalno desnu, nacionalističku političku stranku koja se na početku svog postojanja vrlo rado referirala na Slovačku Republiku iz perioda Drugog svjetskog rata. Oni organiziraju kampove za mlade, jer su mladi ciljna grupa svake političke stranke.

Koliko tu upliva ima prošlost, odnosno sentimenti iz prošlosti, a koliko sadašnjost, bilo na racionalnom, bilo na iracionalnom nivou?

- Postoji određeni resentiman prema Slovačkoj Republici koju sam maloprije spomenuo, a koja je bila marionetska država pod protektoratom nacističke Njemačke. Ima ljudi koji o tom vremenu govore kao o vremenu prosperiteta. U to je vrijeme oko 60.000 slovačkih Židova transportirano u koncentracijske logore, njihova je imovina oteta i razgrabljena, to je činjenica. Ali svejedno ima onih koji tvrde da se Holokaust nije dogodio.

Populizam je, čini se, trenutno u stagnaciji, čak i u povlačenju, naročito ako je suditi po nedavnim europskim izborima, ali i po slovačkim predsjedničkim izborima. Osjeća li se ikakav pomak u stvarnom, svakodnevnom životu?

- Evo, sada je u Slovačkoj na europskim izborima ta desničarska stranka zauzela treće mjesto i po prvi put šalje svoje predstavnike u Europarlament. Naše društvo je polarizirano. Prije godinu i pol dana je ubijen jedan istraživački novinar skupa sa svojom prijateljicom i ispostavilo se da iza svega toga stoji biznismen-oligarh koji ima dobre veze na najvišim mjestima. Ljudi su se pobunili, odnosno počeli su se buniti, pa smo dobili predsjednicu koja reprezentira pristojnost, ali to nije bila glatka pobjeda, i suprotna strana je dobila dosta glasova. Istinitu sliku ćemo dobiti na parlamentarnim izborima sljedeće godine.

Živite u Hrvatskoj. Koliko sličnosti, a koliko razlika vidite sa Slovačkom, kako nekom širem društveno-ekonomskom kontekstu, tako i u kontekstu kinematografije?

- Postoje određene sličnosti, kao i razlike. Slovačku ekonomiju pokreće vrlo razvijena auto-industrija, Hrvatska ima prekrasnu obalu i razvijen turizam. Čini mi se da nam je zajednički kompleks niže vrijednosti - male smo zemlje i stalno tražimo neku potvrdu, neko priznanje. To ponekad ne dobijemo u mjeri u kojoj želimo, to nas dodatno vrijeđa i možda baš ti kompleksi ulijevaju dodatni vjetar u jedra nacionalizma. Što se kinematografije tiče, radi se sličan broj filmova, a Slovački audiovizualni fond se u početku čak inspirirao HAVC-om.

Imate li u planu neki novi projekt? Možda nešto baš u Hrvatskoj?

- Ne, opet je nešto vezano za Slovačku, ali ne bih o tome previše govorio jer sam trenutno u osjetljivoj fazi istraživanja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: KVIFF

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"