*** Lupiga je u crowdfunding kampanji. Možete joj pomoći i uplatom izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku.

Olga Slavnikova, ruska spisateljica nedavno je gostovala na pulskome Sajmu knjiga i promovirala hrvatski prijevod svog, svojevrsnim „ruskim Bookerom“ nagrađenog romana „2017.“ (Sandorf, Zagreb), objavljenog prije desetak godina u Rusiji. Pomalo distopijskog okvira, roman demonstrira autoričinu bogatu pripovjednu imaginaciju, slikovitost jezika koji kroz neobičnu, simboličnu ljubavnu priču i impresivne okvire prirode spontano podastire slike i stanja suvremene ruske stvarnosti, prizore koji posjeduju i slike krvavih nereda nekih novih „Crvenih“ i novih „Bijelih“… S Olgom Slavnikovom razgovarali smo o romanu „2017.“, i o životu u današnjoj Rusiji.

Kako biste vi približili čitatelju vaš roman „2017.“?

- Roman „2017.“ je prije svega roman o Uralu. Na Ural jako rijetko dolaze Europljani, a Ural je najljepše mjesto na svijetu. Vidjela sam puno planinskih lanaca iste starosti kao i Ural, ali niti jedan nije bio tako obrađen prirodom kao što je to slučaj sa Uralom. Ural je, možemo tako kazati, jedna ogromna prirodna skulptura. Kao što su ispod božićne jelke sakupljeni pokloni, tako ispod Urala leže dragocjeni minerali i kamenje. Odrasla sam na Uralu, u Jekaterinburgu, tijekom školovanja odlazila sam na različite ekskurzije čiji je cilj bio sakupljanje dragocjenog kamenja. Takav je način života uralskog čovjeka, on je tijekom cijeloga života u međusobnoj ovisnosti sa kamenjem. Ural je mjesto na kojemu je razvijena bogata planinska mitologija. U nekoj riznici planinskih mitologija najčešće su nekakva strašna bića, dok je ova uralska planinska mitologija bogata lijepim bićima. 

Također sam vaš roman doživjela kao roman koji želi pokazati veličanstvenost prirodnog okružja u kojemu ste odrasli. Ali mislim da je i moment ljubavi i senzualnosti važan za taj roman.

- Glavni junak Krilov je kamenorezac, i jedan talentirani čovjek, i on prvo doživljava jednu zemaljsku ljubav. No ta zemaljska ljubav kod njega ne uspijeva, događa mu se ljubav sa tajanstvenom Tatjanom... Krilov živi u svijetu u kojemu su ljudska osjećanja izgubila svoju vrijednost – mi svi živimo u takvom svijetu. Krilov i Tatjana više ne vjeruju u ljubav, pa onda ispituju, testiraju sudbinu… Roman je i o tome što ljudi danas ne vjeruju u sebe, i zbog toga daju prednost lakšim, privremenijim odnosima, kratkotrajnim. Ljubav je rijedak fenomen.

Da li se ljudi danas po predjelima Urala upućuju u traganje za dragim kamenjem, koliko je to nekakva osnova bogaćenja, ili moguće kriminala, zloupotrebe koja je vezana uz to?

- Potraga za dragim kamenjem je način bogaćenja, ali to nije način stjecanja bogatstva. Ljudi odlaze tragati za dragim kamenjem pored redovnog posla kojega obavljaju. Tržište dragocjenosti tako je organizirano da zaraditi može samo krupni kapital, veliki biznis, i sirovine koje su se sakupljale na Uralu izvozile su se u Izrael, gdje su se vjerojatno neki ljudi njihovom preprodajom i bogatili. 

Kada je u pitanju nasljeđe, velika tradicija ruske epske pripovjedne proze, ima li prethodnika koji su za vas naročito značajni?

- Prije svega Bulgakov. Kada sam kao vrlo mlada pročitala „Majstora i Margaritu“, Bulgakova, tada sam bila zapanjena kako se može dobro pisati. Tada sam po prvi puta osjetila potrebu da postanem pisac. Potom Ivan Bunjin, prvi ruski nobelovac, njegov iznimno bogat stil, zatim Vladimir Nabokov, Valentin Rasputin, prelijepi ruski pisac, i naravno Andrej Platonov, sa svojim čudnovatim stilom i jezikom, dosta surovim jezikom i načinom na koji on barata njime. 

"Danas više nema takvih autora kao što bi bio Rasputin" - Olga Slavnikova (FOTO: Lupiga.Com)

Roman „2017.“ na nekoliko mjesta izravno progovara o krizi humanizma danas u svijetu. Osjeća se da je to jedna od vaših tema, ali moguće i tema mnogih intelektualca danas…

- Danas je u modi biti ciničan i imati anti humanističke tendencije. Postmodernistička ironija, koja u svijetu više nije toliko popularna, danas je jako moderna u Rusiji. Popularni su pisci koji mogu šokirati, koji svijet objašnjavaju kao simulakrum… Ja ne vjerujem da će se usprkos tome zaboravljati na vrijednosti humanizma. Iako, ono što je u srednjoj klasi pisaca najpopularnije, to su pisci Vladimir Sorokin i Viktor Peljevin. I upravo ti autori pokazuju nam anti humanističke modele. Što se tiče pisaca sentimentalne književnosti, komercijalne žanrovske literature, koja se piše po određenom kanonu, modelima, i ona je posvuda u svijetu ista, danas više nema takvih autora kao što bi bio Rasputin. Rasputin je duboko proživljavao sa svojim junacima, i čitatelj je to osjećao. Danas više na taj način nitko ne želi pisati. Danas postoji i nova seoska proza, na primjer jedan mladić piše o ruskom sjeveru, to su ironične priče.

U vezi teme krize humanizma, što je sa intelektualcima Rusije danas, općenito u vezi tog problema, kako se on doživljava, jesu li ljudi spremni nositi se s njime, žele li pružati otpore prisutnim težnjama utrnuća vrijedne misli, istraživanja, stvaralaštva? Kakvo je stanje na sveučilištima danas u Rusiji?

- Prilično je teška situacija danas s intelektualcima. Profesori na fakultetima dobivaju otkaze, profesorski kadar stalno se smanjuje, to se danas u Rusiji zove „optimizacija“. Preostali profesori nalaze se pred velikim teretom, jer obzirom da je kadar znatno smanjen, oni su prinuđeni preuzimati više obaveza. Osim toga, svaki profesor koji radi na fakultetu mora tražiti, i to je važno za taj fakultet, komercijalnu podršku, projekte gdje će se dobiti novac. Svake se godine ti profesori testiraju, i da bi ostali na fakultetu, moraju sakupiti određeni broj bodova… Sve se to odražava i na kvalitetu nastave, predavanja. I zapravo ono što intelektualac sada vidi jest to da je svijet danas postao puno suroviji, i da je tom svijetu manje stalo do vrijednosti do kojih on drži. Čovjek kao jedna humanistička cjelina više nije svrha sam po sebi, a time i obrazovni proces nije sam sebi cilj, već je to samo jedna intelektualna usluga. Jedini način na koji se možemo suprotstaviti, pružiti otpor tim tendencijama, jest da se sačuvaju humanističke vrijednosti unutar sebe. Svaki je intelektualac odgovoran sam za sebe, koliko će sačuvati te vrijednosti, vlastiti humanistički status. Obzirom da mu društvo te vrijednosti nikako ne potvrđuje, on ih mora sam unutar sebe potvrđivati. Ako je nekada ranije u društvima postojala dimenzija u kojoj se čovjeka cijenilo zbog onoga što on proizvodi, danas je tako da ga se cijeni zbog potrošačke razine, kupovne moći koju posjeduje.

Jedna junakinja vašeg romana kaže da je humanizam pao i da ga više nikada neće biti. Da li vi također tako mislite?

- Po tom pitanju sam pesimistična. Humanizam kao sustav vrijednosti kakav je postojao … Neće ga više biti u doglednoj budućnosti. Moja pretpostavka je da će globalizacija koja danas postoji dovesti do države kao sustava transnacionalnih korporacija. A u humanističkom smislu, to znači odlazak u Srednji vijek. Na primjer, jedna od osnovnih humanističkih vrijednosti, kao što su ljudska prava, uskoro će postati samo obične ljudske riječi, iza kojih će se zapravo kretati privatni biznis interesi. Onda će nastati partizansko humanistički pokret, i taj otpor će sve više i više rasti. Dakle, ipak nije sve tako loše, još ćemo se boriti za humanizam. 

Krilov, junak vašeg romana, govori o uzroku masakra kojemu je svjedočio, a koji se je dogodio tijekom obilježavanja obljetnice Oktobarske revolucije. On kaže da je uzrok tog masakra isti kao i kod Oktobarske socijalističke revolucije. 

- Danas u Rusiji postoji veliki jaz između bogatih i siromašnih, takav jaz je postojao i u vrijeme Oktobarske revolucije, i to su iskoristili boljševici da dođu na vlast, a katalizator je bio rat. Sada je ta razlika između bogatih i siromašnih još veća nego što je bila 1916. odnosno 1917. godine. Tada su boljševici dali parole, ideologiju, ideološke slike putem kojih se moglo razmišljati o tome. Danas nema ideologije, jer se ni komunisti koji danas postoje ne mogu nazivati pravima, autentičnim komunistima. Zbog toga je ta sva slikovitost, odjeća, sve je to uzeto iz 1917. godine. To je zato jer danas ne postoji opozicijska ideologija koja bi to preuzela na sebe. Jer zapravo je čitava ideja današnje opozicije samo negacija onoga što postoji, nema nikakve konstruktivnosti. Sada na izborima koji će biti 2018. godine nema se za koga glasati.

"Vlast u Rusiji se oslanja na pravoslavlje, na velike povijesne događaje, pobjede, a nema nikakve slike niti ideje o budućnosti" (FOTO: Lupiga.Com)

To se može povezati s onime što ste jednom kazali kako ljudi u Rusiji danas žive u stanju „antiutopije“, u potpunom odsustvu ideja i ideala. Ljudi su prepušteni sami sebi i tu se rađa osjećaj izgubljenosti, podložnost manipulaciji…

- Prije svega ne postoji filozofski i ekonomski temelj za novu ideologiju. Odnosno postoje različite ekonomske teorije, ali one nisu u stanju objasniti događaje koji tako brzo prolaze u svijetu. Ne postoji aktivna publicistika koja bi brzo reagirala na te promjene i čija publika ne bi bili intelektualci, nego običan narod. Možete ljude pitati koliko god želite o korupciji, međutim o korupciji već svi sve znaju. No, dati novu ideologiju, odgovoriti na pitanje „što nam je činiti, raditi?“, to nitko ne može. Službena vlast u Rusiji se ne pokušava okrenuti budućnosti, već prošlosti. To je vlast koja se oslanja na pravoslavlje, na velike povijesne događaje, pobjede, a nema nikakve slike niti ideje o budućnosti. Mi možemo promijeniti ljude na položajima, ali već je unaprijed jasno da će ti ljudi raditi isto kao i njihovi prethodnici. 

Jednom ste prigodom govorili o tome kako se danas niti jedan veliki politički potres ne događa zbog utjecaja vanjskih sila, i kako će se svaki pokušaj čovjeka da promjeni svoj život i svijet oko sebe okrenuti protiv njega. 

- Kada sam pisala svoj roman „2017.“, uopće nisam uzimala u obzir vanjski kontekst, vanjsku politiku Rusije. U romanu nema nikakvih ostalih država osim Rusije, niti ima ikakvih vijesti iz drugih država. No zapravo se pokazalo da je sve to povezano među sobom više nego što sam mislila. I ako se unutar nekakve države pokažu obilježja toga da će se dogoditi nekakva promjena, ostale države odmah reagiraju na to. Upravo kao što je praksa ovih „obojanih revolucija“. Ono što je najbitnije za nas u Rusiji, to je da mi ne želimo nikakvo upravljanje koje bi dolazilo izvana. To je veliki problem, jer kako s jedne strane riješiti tu veliku korumpiranu vlast u Rusiji, a da pri tome sačuvate svoju neovisnost, to jest da nema velikog utjecaja vanjskih sila na vas. A to je ono da što je veći vanjski pritisak na državu, manje je demokracije u unutarnjoj situaciji države. To je taj problem i ne možemo riješiti tu situaciju.

Molila bih vas za kraj da kažete nešto o stanju, kako ga vi zovete, „postistine“, povezano s time da ljudi danas nemaju vlastiti doživljaj stvari uokolo njih, već sve stavove i mišljenja primaju obrađene, plasirane kroz medije. To dolazi odatle jer se ljudi ne usuđuju tragati za istinom, jer ne vjeruju u vlastiti doživljaj stvari, na jedan su način digli ruke od sebe… Vi ste jednom kazali da smatrate da 90 posto ljudske svijesti danas čini ono što dobivamo izvana.

- Da, neposredno, osobno, lično iskustvo je sasvim maleno. Ono što je novo u Rusiji jest to da ne postoji samo podjela na bogate i siromašne, nego na bogate i na jako siromašne. Tko su ti ljudi, još siromašniji? To su ljudi koji jako puno gledaju TV program, zato jer je svaka druga zabava za njih preskupa. I upravo oni upijaju tu prljavu politiku i TV reklame. Njima serviraju nekakav ideološki talk show i reklame. Dok siromašni ne moraju gledati TV, zato jer imaju laptop, iPhone, i oni danas gotovo i da ne gledaju televizor. I oni recimo pišu svoje komentare na internetu, mogu skidati filmove s interneta koji nisu propagandni, imaju izbora, manje su žrtve propagande. Iako je danas jako teško ne postati žrtva propagande. Takozvana „postistina“, ako bi se ona definirala kao „ne ono što je istina, nego ono što je servirano kao istina“, ona i dalje pronalazi svoje načine kako će privlačiti te ljude do svojih, hajdemo to tako reći – „prozora“. Dakle, nemoguće je biti na strani istine kao takve, već samo na strani određenog društvenog mnijenja. Siromašni ljudi, koji ne gledaju TV program, oni su ipak nešto slobodniji od ovih jako siromašnih, i oni sebi mogu postaviti pitanje – što ćemo dalje, što ćemo napraviti? I oni u najmanju ruku žele dobiti odgovor. No, nema toga koji će nam pružiti taj odgovor. 

Znači da na koncu trebamo postaviti pitanje, kao nekada davno Nikolaj Gavrilovič Černiševski , „Što da se radi“?

- Ali ja nisam pesimist. Što raditi, što napraviti? Gledajte, mi kao ruski državljani već četiri godine živimo u takvim okolnostima, u takvoj situaciji gdje su vijesti isključivo loše. Dobrih vijesti nema uopće. To vrši veliki pritisak na našu svijest. Mi zapravo shvaćamo da ćemo tako morati živjeti možda idućih deset, možda dvadeset godina. Nema dobrih vijesti za nas. Što napraviti? Brinuti se o sebi, o zdravlju, međusobno si pomagati, i ono što radiš, raditi to dobro, u mom slučaju je to pisati knjige. Truditi se ne raditi gluposti pod utjecajem nekog trenutka. Ne potpadati pod provokacije. 

*Lupiga zahvaljuje Ivi Alebiću, prevoditelju s ruskog jezika, na pomoći pri ovom intervjuu

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

*** Lupiga je u crowdfunding kampanji. Možete joj pomoći i uplatom izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku. Možete koristiti i QR kôd. Cijenimo svaku podršku.