Jedan od najvećih živućih slovenskih intelektualaca, sociolog, psihoanalitičar, teoretičar književnosti, semiotičar, Rastko Močnik, nedavno je dao veliki intervju za prijateljski nam portal Prometej. Močnik je iznio cijeli niz zanimljivih teza i pogleda na aktualna, ali i prošla društvena zbivanja. Među ostalim, govorio je o socijalizmu, postkapitalizmu, ekstremnoj desnici, utopiji, današnjoj ljevici… 

O ovoj posljednjoj temi Močnik kaže: „Ako gledate sudbinu autentično lijevih partija, kad one uđu u parlament odustaju od radikalizma, postaju neka folklorna opozicija koja legitimiše buržoaski parlamentarizam kao pluralizam, ili kolaboriraju i onda vode, u najboljem slučaju, socijaldemokratsku politiku, u onom starom smislu: reformizam, filantropija, poboljšanje ranjivih skupina, upotrebljavajući taj liberalni žargon.“

Močnik, koji je rođen 1944. godine u Ljubljani, zajedno sa Slavojem Žižekom i Mladeom Dolarom utemeljio je svjetski poznatu Ljubljansku psihoanalitsku šolu (Ljubljansku školu psihoanalitike) s ciljem spajanja filozofije njemačkog idealizma, marksizma i psihoanalitičkih teorija kao sredstva analize suvremenih društvenih, kulturnih i političkih fenomena. U studentsko doba uređivao je časopis Perspektive, koji su 1964. godine jugoslavenske vlasti zabranile. Nakon završenih studija radi kao novinar za slovensko Delo, a potom odlazi u Pariz na doktorat. S povratkom u Jugoslaviju počinje raditi kao urednik u časopisu Problemi, a 1984. godine postaje profesor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Objavio je veliki broj radova iz područja sociologije, političke filozofije, semiologije, teorije književnosti i teorijske psihoanalize. Iako je u mirovini Močnik danas radi kao gostujući profesor na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu. Iz intervjua ćemo izdvojiti tek nekoliko pitanja i odgovora, a ostatak možete pročitati na Prometeju, gdje uskoro izlazi i drugi dio ovog zanimljivog razgovora. 

Često se o kapitalizmu u prostoru post-socijalističkih, post-jugoslavenskih zemalja, govori kao o “brutalnom”, “nenormalnom”, implicirajući tako da negdje postoji i da može biti ne-brutalan, normalan kapitalizam? Kakav tip kapitalizma živimo, i šta nam je potrebno - bolji, prijateljskiji, “prirodniji” kapitalizam kao faza prema nekom boljem ekonomskom i društveno-političkom uređenju, ili možemo i moramo preskočiti kapitalizam ka nečemu boljem i drugačijem?

- Ovaj naš sadašnji periferni i zavisni kapitalizam je naravno grublji od kapitalističke države blagostanja u zapadnoj Evropi 50-ih, 60-ih, pa čak i 70-ih godina 20. vijeka. U tom smislu je neoliberalni kapitalizam brutalniji. Sa druge strane, kapitalizam je uvijek bio brutalan u kolonijama, gdje je čak upotrebljavao predkapitalističke načine eksploatacije, uključujući ropstvo, na jugu američkih država u 19. vijeku. Kapitalizam je uvijek brutalan, nekad manje, zbog jačine radničkog pokreta i zbog toga što si vladajuće klase mogu priuštiti redistribuciju viška vrijednosti prema radnim masama. Ono što sada doživljavamo je velika historijska regresija, jer smo mi već bili, ako ne u socijalizmu - sigurno ne u socijalizmu - u društvu sa socijalističkim projektom. Tom društvu je uspjelo da ukine bitne uslove kapitalističke eksploatacije: privatno vlasništvo sredstava za proizvodnju, u velikoj mjeri eksploataciju. Odnosno, uvelo je način raspodjele viška proizvedenog u društvu, koji je bio - to čudno zvuči u kontekstu sadašnje propagande - relativno demokratičan, barem za vrijeme samoupravnih interesnih zajednica, za ono što se tada nazivalo društveno upravljanje. Pogotovo u samoupravnim kolektivima, a i za ono što je bilo državno propisano: koliko treba da ide za akumulaciju, koliko za proširenje reprodukcije svakog preduzeća, koliko u stambeni fond, u zdravstveni fond, u penzijski fond, za reprodukciju društva kao cjeline. Ja mislim da je to bilo vrlo inventivno, i bio je to pošten pokušaj, izaći i iz privatnog prisvajanja viška vrijednosti, i iz etatističke birokratske redistribucije viška vrijednosti, koje ne samo da nije demokratsko, nego je i deformisano, zato što birokratija kao jedan sloj koji je udaljen od naroda ima svoje interese. Jugoslavenski samoupravni sistem u preduzećima i radnim kolektivima, i društveno upravljanje u društvenim djelatnostima, u zdravstvu, školstvu, kulturi, penzijskim fondovima - to je bio sjajan historijski jedinstven pokušaj, koji je imao perspektivu. Mi smo bili nezadovoljni za vrijeme jugoslavenskog socijalizma, i bili smo lijeva - i ljevičarska, znači anarhoidna - kritika postojećeg društva, ali sam uvijek vidio perspektivu, da taj sistem ima budućnost. Što je bila greška, jer smo mi mislili da je uvođenje postkapitalizma, rušenje kapitalizma, ireverzibilan proces. Tu smo gadno pogriješili.

Ima li vjere u kapitalizam, ko još vjeruje u njega, i treba li ga spasiti (recimo od neoliberalizma) ili spasiti ljude od kapitalizma? I kako?

- Pitanje da li se još vjeruje u kapitalizam je akademsko pitanje. Jednostavnije pitanje je ko praktikuje kapitalizam, bez obzira da li zaista vjeruje ili samo vidi svoj interes u tome. Kapitalizam danas, i to neoliberalni kapitalizam, praktikuju sve parlamentarne snage u Evropskoj uniji, i vladajuće politike u SAD-u, bez obzira da li su Demokrate ili Republikanci. Čak su Republikanci malo suzdržaniji, jer su izolacionisti. Oba Busha su probila to sa intervencijom u Iraku. Sa druge strane, Trump je bio manje agresivan od Bidena, ili čak Obame. On je ipak kalkulisao, u smislu menadžera, a ne u smislu geopolitike. Što znači da vi možete da priuštite sebi velike gubitke, zbog geopolitičkih interesa, ili vaše percepcije geopolitičkih interesa. Uzmimo Siriju, za primjer, i Trump se tu zamalo povukao.

Da li tu leži uspjeh visoke podrške Trumpu, u MAGA protekcionizmu?

- On je imao protekcionističku politiku kad je bio na vlasti, obećao je to, i zapravo je u interesu američkog kapitalizma - ne američkog naroda, već kapitalizma - protekcionizam, jer su oni već izgubili ekonomsku dominantu u svjetskom sistemu. Naravno da je protekcionizam aktuelan za njih, ali je isto tako tipično da nekadašnji hegemoni to shvataju prekasno. Neortodoksni ekonomisti govore da je Velika Britanija trebala odustati od dogme slobodnog tržišta već na početku 20. vijeka. Oni su to shvatili tek tih 30-ih godina. Politika kasni za realnim, jer su oni tada još uvijek bili liberali u smislu 19. vijeka. Evropska unija je tipičan primjer neuvažavanja ekonomskih analiza i faktora u politici. Evropska unija je sa Kinom jedan od najvećih partnera, odnosno pobornika slobodne trgovine. Kina to naravno podržava jer su oni sad sila koja se uzdiže i koja prodire, njima je u interesu slobodna trgovina, a Evropskoj uniji više nije. I naravno, Evropska unija nije ni dosljedna, jer uvodi sankcije, što je protiv chartera Ujedinjenih nacija - to su jednostrane sankcije. Ipak, EU bi trebala, sa kapitalističkog stanovišta, da vodi više protekcionističku politiku. Tu je i jedan problem koji je institucionalno politički. Ako gledate sudbinu autentično lijevih partija, Die Linke u Njemačkoj, Melanchona u Francuskoj, Podemosa ili Izquierda u Španiji i Portugalu, kad oni uđu u parlament, oni odustaju od radikalizma, postaju neka folklorna opozicija koja legitimiše buržoaski parlamentarizam kao pluralizam, ili kolaboriraju i onda vode, u najboljem slučaju, socijaldemokratsku politiku, u onom starom smislu: reformizam, filantropija, poboljšanje ranjivih skupina, upotrebljavajući taj liberalni žargon.

Izjavili ste jednom prilikom: “Vidim samo dve mogućnosti, i ne zna se koja je gora – ili tržište bez države, što je horor, ili država bez tržišta, što je možda još gore. Postkapitalizam još čeka na definiciju.” Kako sad gledate na ovu Vašu izjavu, da li smo došli do bilo kakvih definicija postkapitalizma?

- Ja bih svojoj izjavi o dilemi “tržište bez države, država bez tržišta” dodao da je jedina alternativa koja je bila predložena za izlaz iz kapitalizma, socijalizam. Do sada, nije bilo druge varijante. Bili su anarhistički pokušaji, koji su bili vrlo značajni, ali su bili ograničeni. To su bile male grupice, koje su funkcionisale dobro, ali to nije globalno rješenje. Ja ne vjerujem u ljudsku prirodu, to je osnova građanske političke ekonomije. Ali je istina da je reprodukcija klasa nešto što se dešava spontano. Možemo se vratiti na Kangrgu i “nastupanje srednje klase” kao eufemizam za malograđanstvo, i obnovu klasa koje su uklopljene u subeksploataciju, kao što je upravo malograđanstvo. Dok imate kapitalističku logiku, jedina vrijednost koja se izvodi je ona koja se proizvodi za kapital. To je jedini produktivni rad. To ne znači da ljekari ili školski nastavnici nisu potrebni, ali oni u tom sistemu ne proizvode vrijednost, i oni su automatski u poziciji subeksploatatora, jer žive od viška vrijednosti proizvedenog od neposrednih proizvođača, radnica i radnika. Tu se onda probija malograđanski refleks, ono što sada doživljavamo. Mi imamo pobunu malograđanske klase, zato jer su oni u sigurnijoj poziciji, oni mogu da vode klasičnu sindikalnu borbu. Učitelji, naročito ljekari, oni mogu da vrše pritisak na vladu, jer su u javnom sektoru. Tipično za post-socijalizam je da su sindikati u javnom sektoru, čak i u industriji, jači nego u privatnom sektoru, ako tamo uopšte postoje. Tu je praktični problem klasne borbe: da li će ova sindikalna akcija, koja je lakša u javnom ili u državnom sektoru, biti avangarda sindikalizma, ili će to biti privilegija jednog od slojeva? To je konkretno pitanje klasne borbe, i odgovori nisu jednoznačni. Slovenija je, naprimjer, bila uzorna tranzicijska država 1990-ih, zato jer su sindikati bili jaki i postupali su sa klasne pozicije. Onda je došlo do smjene generacija u sindikatima i sindikati su požutili.

Alain Badiou je rekao da je pandemija korona virusa svojevrsni interludij, prilika da se saberemo pred nove bitke koje će i nakon nje uslijediti. Da li smo iz pandemije nešto naučili, sabrali se, ili je samo kapitalizam taj koji je nešto naučio? Da li smo u pandemiji, sa državnim intervencijama koje su nastupile od Španije do SAD-a, počeli sumnjati u kapitalizam?

- Naučili smo da su velike farmaceutske transnacionalne kompanije veliki profiteri te krize. Zatim, pokazala se velika korupcija unutar sadašnjih država, a vjerovatno i unutar Evropske komisije. U Sloveniji je ta korupcija intuitivno bila na vidjelu, i o njoj su izvještavali mediji, kad je bila u toku. Vidimo i krizu buržoaske pravne države, kao i profiterstvo farmaceutskih firmi. Ovo smo znali i prije, ali sad je postalo očigledno. S druge strane, cijeli je sistem postavljen tako da se ovo prikazuje kao eksces, kao nešto što je van logike, što se može i treba ispraviti. U najboljem slučaju traže se neke individue koje su profitirale od te korupcije, pa se onda njih kažnjava, kao žrtveno janje. Individualizira se nešto što je zapravo sistemski problem, a sistemski problem se neće riješiti na taj način. Sistemski problem će se rješavati zbog sveopšte krize koja pritišće stanovništvo zbog sadašnjeg marša SAD-a na Evropsku uniju, zbog energenata, zbog opšteg poskupljenja, inflacije. To će udariti široke slojeve, ne samo malograđanstvo, već prvo radne mase, i mislim da će to mobilizirati narod. To vrlo vješto koristi, barem u Sloveniji, desnica. I to ova ekstremna, Janša i kompanija. Oni svakog petka imaju velike manifestacije umirovljenika, a i umirovljenički sistem je problem za kapitalističko društvo. Evropska društva su sve starija, a nema sistema raspodjele vrijednosti koja se proizvodi, tako da su umirovljenici, oni u nižim razredima dohodaka, zaista u teškoj situaciji. I njih mobilizira ekstremna desnica, što je vrlo opasno, jer su ti zahtjevi opravdani, a ljevica ih nije artikulirala.

Potvrda teze da gdje zakaže ljevica, nastupi ekstremna desnica.

- Tačno. Ekstremna desnica ima mnogo jednostavniji žargon, ona upotrebljava stereotipe vladajuće ideologije, samo ih rekomponira, dok ljevica po samoj logici treba da ide na duge staze, njen je politički rad sporiji, jer treba da uklapa neortodoksne poglede, koje blokira vladajuća ideologija. To je jedan veliki ideološki, politički zahvat, koji za sada, naše lijeve stranke nisu uspjele da provedu.

O oseki utopijskog mišljenja: Možemo li, i u kolikoj mjeri danas misliti utopiju?

- Utopiju su diskreditirali reakcionari, ali i zbog toga što kad vi zamišljate neko utopijsko stanje, nikad ne možete uzeti u obzir sve faktore koji će biti na djelu i koji će možda deformirati ono što je bilo zamišljeno. Immanuel Wallerstein je izmislio alternativu, on ju je nazvao utopistika. Znači da na osnovu sadašnjeg stanja možemo ustanoviti linije po kojima ćemo reformirati sistem, odnosno izaći iz sadašnjeg sistema i početi da stvaramo novi sistem. Utopistike su nešto skromnije, imaju drugu perspektivu, ali idu postepeno i obazrivo, uzimaju u obzir ono što se dešava, što nije bilo predviđeno. Ja mislim da je Wallerstein izmislio dobru formulu. Treba misliti van sistema, odnosno probijati horizont. U svakom slučaju, to je više-manje uvijek horizont vladajuće ideologije, neke varijante vladajuće ideologije, što znači da kad ste u tom horizontu, vi ste unutar reprodukcije postojećeg sistema. I već kad vi krenete u teoriju, vi izađete iz ideološkog horizonta i već imate šansu da razvijajući teoriju omogućite prevod te teorije u politiku, političku akciju i ideološko vezivo mobilizacije za neke vansistemske ciljeve. Ono što je problem je prevođenje teorije u praksu jer praksa zahtijeva ideologiju, zahtijeva neko vezivo među onima koji prakticiraju alternativu. Prevod iz teorije u praksu nije jednosmjeran, nije univokan kao što bi rekli logičari. Znači vi možete izlistati različite teorije, političke prakse i ideologije da prevedete jer je prevođenje iz jednog domena u drugi domen sasvim heterogeno. Radnički pokret je historijski svjedok toga da imate različite, čak strategije - ne samo taktike - izvedene iz iste, naprimjer marksističke ideologije. Uvijek je tu preskok, diskontinuitet i zato postoje političari, ljudi koji su talentovani, koji umiju da taj projekt naprave, gdje nije nužno da su oni neki veliki teoretičari, ali imaju sposobnost prevođenja teoretskog, teoretske prakse u političku ili društvenu praksu. Moj odgovor je taj da, kad izađete iz vladajuće ideologije, već ste u nekom smislu u utopijskoj dimenziji.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Novosti/Jovica Drobnjak