“After life“ ili na japanskom “Wandafuru raifu“ recentniji su uradci filmskog majstora iz “Zemlje izlazećeg Sunca“, Hirokazua Koreede. Riječ je o vrlo zanimljivom djelu, kako to i sama redateljska reputacija nalaže. U prijevodu na hrvatski “Wandafuru raifu“ - “Život nakon smrti“ snimljen je još 1998. godine, a polazi od iznimno interesantne postavke o onostranom.

Istražuje dakle temu koja nam je gotovo uvijek prezanimljiva i o kojoj se svi bezrezervno pitamo. Razne su maštarije, a ovise tek o senzibilitetu svakog ponaosob. Kore-eda je izabrao impresivnu maštariju u kojoj pojedinci nakon smrti biraju najdraže sjećanje iz upravo minulog života. Ovisno o datom sjećanju kojeg će ponijeti u afterlife oni će si odrediti budućnost. Posrednici između života i života nakon, nisu nalik vrhovnim bićima već tek običnim činovnicima u neuglednoj odjeći i visokim čizmama. Oni su tek bića na svojevrsnoj razmeđi, koja se nisu mogla odlučiti za najdraže sjećanje te su zaustavljena u prolazu, sve dok se jednom ne odluče.

Taj naoko hladni, no iznutra iznimno topao i nježan film nudi vrlo posebna sjećanja. Tu su kao prvo starice koje nose sjećanja na svoje ljubavne rastanke, na neke plesne okršaje u jarkocrvenim haljinama. Naravno da su tu i starci koji se sjećaju dječačkih snova o avionima. Jedna osamdeset i kusur stara gospođa zapela je u ranom djetinjstvu, a uz nju je i mladić koji se ne također može odlučiti i nastaviti dalje. Tako interesantnu filmsku premisu teško ćete naći u američkim celuloidima a kamoli da će tamo to na trenutke izgledati baš kao snimka stvarnih ljudi, dokumentarno i živo …

Film u kojem nastupaju glumci čija će imena hrvatskom konzumentu tako malo značiti, no odreda vrlo zanimljive fizionomije i sada doista, kažem, nije istina da su “kosooki“, kako ih u našoj domovini često zovu, odreda isti … Scena u kojoj mlada činovnica smrti odlazi u grad i pod glasovitim neonom tokijske ulice mašta u jednom dugom kadru lirski je trenutak tako usporediv s najljepšim kadrovima filma neusporedivo većeg budžeta, "Lost in translation". No, tu svaka sličnost prestaje, jer dok je potonji studija usamljenosti modernog homosapiensa, "Život nakon smrti" filozofska je znanstvenofantastična rasprava o esenciji najljepšeg čovjekovog trenutka, snimljena na ugodno intrigantan način. Plus jedan kraj koji me podsjeća na najbolje Zone sumraka. Zbog toga ću ovaj film ocijeniti vrlo dobrim (4+).