Početkom devedestih Hollywoodom vladao je trend filmova inspiriranih Hitchcockom, i to posebice njegovim remek-djelom Shadow of a doubt. Vjerujem da vas ne moram upućivati da se radi o filmu s tematikom ugrožene obitelji od strane psihotičnog pojedinca. Kao i svaki drugi, i taj je trend iznjedrio nekolicinu pravih filmskih draguljčića (poput Scorseseovog Cape Fear, Kaplanovog Unlawfull entry ili Hansonovog The hand that rocks the cradle), ali i gomilu neinventivnog smeća, te se nakon toga poput balona sapunice i rasplinuo, prepuštajući mjesto slijedećem, ovaj put tarantinovskom trendu. No, ovih dana na police naših videoteka došao je debitanstki uradak Marka Romaneka, naslovljen One hour photo (Zabranjene fotografije) za kojeg se slobodno može reći da je šteta što nije snimljen deset godina ranije. Tada zasigurno ne bi zaobišao kino dvorane jer bi bio  izdanak spomenutog vrlo popularnog trenda, čime bi filmofili bili na dobitku, jer bi ga odgledali na velikom platnu, a taj bi se film svojom neospornom kvalitetom sigurno našao u društvu gore spomenutih kvalitativnih vrhunaca filmova te vste. No, lako je moguće da Romanek ovim svojim djelom potakne obnovu spomenutog trenda filmova te tematike, čemu pogoduje i post-jedanaestorujanska atmosfera paranoje i američke psihoze konstantne skrivene prijetnje.

Uspjeh filmova takve vrste uvelike ovise o glumcu koji igra lik negativca. U ovom slučaju radi se o Robinu Williamsu, koji ovom ulogom ponavlja svoju prošlogodišnju ulogu iz odlične Insomnie, i treba naglasiti da svoj posao odrađuje iznenađujuće dobro, te napokon prekida svoj dugogodišnji niz uloga u nebuloznim filmovima. On ovdje maestralnom uvjerljivošću utjelovljuje Sya Parrisha, usamljenog, mirnog, povučenog i tihog radnika u photo radnji, koji živi nesadržajan život, bez žene, djevojke, prijatelja, kučeta i mačeta. Dani mu se svode na utabanu rutu posao-kuća-posao, a svojoj profesiji  predan je do maksimuma. No, redatelj nas postepeno suptilnim sitnim minijaturicama uvodi u njegov mentalni svijet koji je, ubrzo viđamo, sazdan od zastrašujuće opsesije prema naizgled savršenoj obitelji Yorkin (mladi bračni par i šestogodišnje muško dijete) koja već godinama Parrishu donosi svoje filmove na razvijanje. On od svakog njihovog filma za sebe napravi kopiju, i pomoću na taj način godinama skupljanih njihovih fotogafija dobija precizan uvid u njihovu bračnu i obiteljsku svakodnevicu. No, vremenom to mu prestaje biti dovoljno pa ih počinje pratiti, a nedostatak vlastite obitelji kompenzira iluzijom da je i on član Yorkinovih, odnosno Stric Sy. Jednog dana slučajno otkriva da je stanje u toj obitelji daleko od idiličnog (suprug vara ženu, a ona ostaje u braku zbog njegova novca), te se odlučuje da ih kazni za oskvrnjivanje svetosti obitelji kao temeljnog gradivnog elementa društvene zajednice (ako se dobro sjećam definicije, sa davno odslušanih predavanja marksizma u srednjoj školi)...

Znajući da je redatelj i scenarist ovoga filma svoj zanat ispekao na glazbenim spotovima, za očekivati je bilo film frenetična ritma konstruiran od bezgranično velikog broja kratkih kadrova koji se ekstatičnom brzinom izmjenjuju na ekranu, ili pak nekakvu stilsku ekstravaganciju, bez glave i repa. Ali Romanek (koji je i autor scenarija!!!) iznenađuje, te nam pruža film sugestivne atmosfere i sporog ritma, sastavljen od dugih vožnji kamere, pa čak i nekoliko nešto dužih kadrova-sekvenci. Polako nam postaje razvidno da se radi o pravom majstoru filmske režije koji brižno i detaljno planira svaki kadar i savršeno ih komponira, stvarajući tako atmosferu kojom uspijeva gledatelja potpuno uvući u priču, inače predvidljivu i poznatu nam iz mnoštva već odgledanih sličnih filmova, ali koju upravo redateljska rješenja i stil čine zanimljivom. Njegova inteligencija očituje se i u nimalo slučajnom odabiru Robina Williamsa za negativca, jer je bio svjestan slike koju je svaki prosječan gledatelj o tom glumcu stvorio na temelju njegovih prijašnjih uloga u komedijama. Ovaj film tu sliku potpuno razara što pridonosi povećanju jezovitosti, koja svoju kulminaciju doživljava upravo redateljevim stupnjevitim otkrivanjem mraka koji polako postepeno poput oblaka zakriljuje dušu tog naizgled dobrodušnog i uvijek nasmiješenog čovječuljka, za kojeg bi svi rekli da nije kadar ni mrava zgaziti. No, to bi se na prvi pogled reklo i za Normana Batesa, zar ne, inače  još jedne poveznice ovog filma sa velikim Hitchom.
Višeslojnost filma otkrivamo u nimalo slučajnom odabiru upravo fotografije kao Parrisheva fetiša, fotografije kao medija za koji teško da je vjerovatno da može biti sredstvom ugroze. Pojedine kadrove filma redatelj sastavlja uzastopnim montažnim spajanjem niza fotki čime ovaj film pretvara i u svojevrsni hommage fotografiji kao pomalo zanemarenoj umjetnosti, koja svakako zaslužuje više pozornosti javnosti i revalorizaciju svoga značaja (TB, slažeš li se ?).
Film posjeduje i veliku dozu subverzivnosti koja se očituje u destrukciji mita o idiličnosti američke suburbije (što nam u sjećanje vraća nedavnog ocarovca American beauty), što je još i više naglašeno namjernom upotrebom pomalo kičastih, vječno suncem obasjanih pejsaža američkih predgrađa premreženih njegovanim vrtovima, predgrađa u kojima vlada vječni mir, sklad i red, a ne velegradska neurotičnost koja rađa psihotične manijake. No, nedostatak emocionalne povezanosti s nekim sebi bliskim ljudskim bićem (kao u slučaju Parrisha) uzrokuje destrukciju takve idile, a dodatna subverzivnost skriva se i iza lažne slike o savršenosti obitelji Yorkin.

Parrish Yorkinove kažnjava jer ne cijene ono što imaju, a što njemu tako bolno nedostaje i za čim neizmjerno žudi - obitelj. No redatelj u potpunosti uspijeva u gledatelju svoriti osjećaj simpatije i sažaljenja nad filmskim negativcem utjelovljenim u Robinu Wiliamsu, koji nije ništa drugo doli našeg žaljenja vrijedna žrtva bremena samoće i otuđenosti, i svojevsrni produkt vremena u kojem živimo, a nikako nekakav perverzni monstrum ili zvijer. Ipak kraj filma nepotrebnom finalnom Parrishovom elaboracijom uzroka svoje nervne rastrojenosti pred policijskim inspektorom, osim što ponovo priziva Normana Batesa i kraj Psiha, otkriva i redateljevu nepotrebnu nesigurnost u stupanj gledateljeve identifikacije sa negativcem. Dodatna sitna mana zamijetne su, ali rijetke nelogičnosti u fabuli (najvidljivije oko postupaka policije pri istrazi i lovu Parrisha), što se skupa s prije spomenutim ipak redatelju debitantu svakako treba oprostiti jer je očito da je to mladi filmaš od kojega zaista sa razlogom treba nestrpljivo očekivati nove celuloidne uratke.

Fotografije: One Hour Photo