Vukovar - konačni rez
A upravo ono najgore od ljudske vrste najvećim dijelom tematizira ovaj film. Istina, gdje zatekne se najgore, tu mjesto nađu i najvrjednije vrline što ih insan može imati. Rat je, naime, uistinu takva stvar da iz ljudi na površinu izvlači sve ono najbolje i najgore, iako će redateljski cinik na ovu rečenicu dodati - a šta je, bogati, to najbolje? Autori "Konačnog reza", beogradski redatelj Janko Baljak i jedno od najvećih imena koje je hrvatsko novinarstvo ikad dalo - Osječanin Drago Hedl u film nas uvode predratnim snimkama pitomog grada na Dunavu.
Na te snimke navezane su izjave stanovnika Vukovara, koji gledatelju objašnjavaju predratne odnose između Srba i Hrvata, točnije izgovaraju svima nam dobro poznate rečenice: "Ljudi su se međusobno ženili, znali smo tko je tko, ali to nije bilo važno. Veću razliku pravili smo, primjerice, između vjernika i ateista, nego između Srba i Hrvata.". I taman kad pomislite da će to biti još jedan od filmova koje razigrani nacionalisti markiraju čuvenom poskočicom - 'ko nas bre zavadi, na platno stanu iskakati kadrovi koji dokumentiraju prve naznake da se u gradu na Dunavu spremaju nastaniti bogovi rata. Već u tom dijelu postaje jasno da od "ko nas bre zavadi" sheme neće biti ništa. Autori dokumentiraju prvi obračun u Borovu, gdje stradava 12 hrvatskih policajaca, ali i besane noći srpskog življa u Vukovaru, čiji život u to vrijeme ovisi o dobroj volji samoproglašenih "hrvatskih napoleona".
U ratu suprotstavljene strane dobivaju priliku iznijeti svoje gledište uzroka rata, tako da svoje mjesto u filmu dobivaju notorni Tomislav Merčep aka vukovarski Napoleon, veliki književnik i zadrti srpski nacionalist Brana Crnčević, da bi nešto kasnije, kad Moloh na platnu zajaše vučedolsku golubicu, svoje mjesto u filmu dobili i pripadnici "Belih orlova", vukovarski branitelji, srbijanski i hrvatski novinari. U najboljoj maniri BBC-ovih dokumentaraca, redatelj Baljak ostavlja priču akterima, niti u jednom trenutku ne dajući do znanja svoje prisustvo. Kaotične slike rata, garnirane potresnim svjedočanstvima ljudi iz opkoljenog grada i srpskih vojnika koji po svaku cijenu nastoje zaposjesti već potpuno uništeni Vukovar, gledatelju ne ostavljaju mjesta da se barem na trenutak opusti i izvuče iz dokumentiranog pakla.
Zahvaljujući to vlastitom iskustvu proživljenog rata, poseban štih filmu daje Drago Hedl, što mogu primijetiti svi koji su imali nesreću iskusiti ratna vremena u okruženim enklavama. Osim uvida u način na koji na našim prostorima počinju ratovi iz prvog dijela filma, gledatelj će zapaziti i istaknute specifikume života u uvjetima potpune izolacije i svakodnevne smrtne opasnosti (cigarete kao osnovno sredstvo plaćanja; zvjerstva kao posljedica potpunog kraha ljudskih vrijednosti i zaumna bezbrižnost vojnika sviklih na smrt).
Kad Vukovar padne u ruke srpske vojske, na scenu stupaju oni najgori među nama. Sluđene ženetine pijanoj hordi prokazuju "ustaše", a pijani četnici pod crnim zastavama obećavaju da će klati Hrvate. Kad monstrumi ispune svoje osjećanje, slijedi kraj - scene iz beogradskog specijalnog suda za ratne zločine koji neljude osuđuje na kaznu zatvora. Izričući presude, mahom dugogodišnje zatvorske kazne, sudac citira: "Junaštvo u ratu bilo bi sačuvati sebe od neprijatelja, a čojstvo - sačuvati pobijeđenog neprijatelja od sebe. Ovo je presuda vašem čojstvu." Zatim ide odjavna špica, pa tišina koju ovaj film bez sumnje zaslužuje.
sve srbe treba poklati kako su oni naše ljude klali