Vampir kao filmski “junak” zasigurno je jedan od najdugovječnijih celuloidnih karaktera. Ustvari, kao filmski lik vampir je rabljen u tolikoj mjeri da je suvremenim filmašima danas jako teško snimiti respektabilan film vampirske tematike, a da taj uradak ujedno bude barem ponešto originalan.
Potpuno svjestan toga, dosad nepoznat mi režiser E.Elias Merhige posegnuo je za već oprobanom formulom prerade dobro poznatog izvornika.
Međutim, on se ipak nije zadržao na pukoj ponovnoj ekranizaciji izvornika, već je usnimio svojevrsnu vlastitu parafrazu vjerojatno ponajboljeg vampirskog filma svih vremena – kultnog filma Nosferatu genijalnog njemačkog režisera W.F.Murnaua iz 1921. godine.

Shadow of the vampire ustvari je film o snimanju tog slavnog Murnauovog filma, sa jednim malim “Što ako...?”.
Da pojednostavim, Merhige je za okosnicu svoga filma uzeo pretpostavku da je glumac koji je u Murnau-ovom remek-djelu glumio vampira uistinu i sam bio pravi pravcati – vampir. 
Murnau-ov Nosferatu po svojoj jezovitosti do dan-danas ostao je nenadmašen i gledajući glumca Maxa Schrecka u tom filmu čovjek naprosto ne može a da se ne zapita čime se on uistinu hrani i ostaje li zrcalo prazno kad Schreck pred njega stane.

U filmu pratimo sve Murnau-ove peripetije oko snimanja svog filma; od reduciranih sredstava, preko problema nastalih snimanjem na originalnim lokacijama - izvan studija (a što je za to vrijeme bila prava ekstravagancija), do problema koje uzrokuje vampirska priroda glavnog glumca Maxa Schrecka, a koja ga nagoni da tu i tamo gricne pokoju vratnu žilu.
Režiser Murnau sa svojim glavnim glumcem Schreckom faustovski se nagodio da ovaj svoju glad za krvlju mora zatomiti i obuzdati sve do snimanja zadnje, one poznate, legendarne sekvence filma s usnulom ljepoticom. Kako tom sekvencom snimanje završava, Schrecku je potom u potpunosti prepuštena vratna arterija glavne glumice (!!!) ...
(Da vas podsjetim, to je bilo doba kada su se kadrovi filma snimali kronološki, onim redoslijedom po kojem ih u filmu naknadno i gledamo. Wim Wenders je u počast tom nepovratnom razdoblju filmske povijesti, upravo na taj način sredinom devedesetih snimio svoju Priču iz Lisabona).

Merhige svojim filmom uspijeva tri stvari: snimiti svoj vlastiti vampirski film, snimiti film o snimanju filma (što je već i u teoriji prisutno kao mali filmski podžanr), te da oda počast Murnau-ovom remek-djelu tako što ponovo snima i u sklopu svog filma nam prikazuje niz kadrova otprije nam znanih iz Murnauova originala. (Naravno, ti su dijelovi u crno-bijeloj tehnici i u potpunosti slijede svoj izvornik, dok je ostatak filma snimljen u boji).

Pripremajući svoju ekipu na prvi susret sa Schreckom, Murnau (glumi ga odlični John Malkovich) im govori da je taj glumac toliko usredotočen na svoju ulogu da 24 sata dnevno živi utjelovljujući lik koji igra, a time naravno samo maskira njegovu pravu neljudsku prirodu.
No, kada prvi puta ugledamo Willema Dafoea kao Schrecka (odnosno grofa Orlocka, kako se zove lik kojeg on kao glumac u Murnauovom filmu glumi) jednostavno ne možemo izbiti iz glave dojam da se ista stvar, u ovom slučaju odnosi i na Dafoea samog. Njegova je interpretacija toliko upečatljiva i uvjerljiva da naprosto oduzima dah, i svaki pogled na njega kod gledatelja budi jezu i šalje trnce niz kičmu. Istovremeno, osim jezovitosti, Willem Dafoe u potpunosti uspijeva da nam dočara i svu tragičnost, usamljenost i beznađe inteligentnog i samosvjesnog stvora osuđenog na vlastitu bestijalnost i robovanje svom animalnom nagonu. Kad se uzme u obzir kako mali koračić takve uloge dijeli od ridikuloznosti, Dafoeova glumačka izvedba još više dobiva na cijeni te se zaista upisuje u filmske role koje klišeizirano nazivamo - nezaboravnim!

Osim jezovitosti i napetosti, film iznenađuje nerijetkim provalama crnog humora (npr. scena u kojoj nakon Schreckovog hranjenja na snimateljevoj vratnoj žili, režiser Murnau bijesni na njega objašnjavajući mu da je snimatelj neophodan za dovršetak filma i da on sad mora putovati u Berlin i dovesti novog, a Schreck ga naivno pita : "A scenarist? Mogu njega, pa on nam zaista više ne treba ...” ). Komičnom nadogradnjom ipak ne biva pređena granica koja bi film iz horrora odvela u žanr komedije, jer bi to, naravno, ujedno značilo i potpun autorski promašaj.

Koliko je god Shadow of the Vampire film o pravom vampiru-koji-glumi-glumca-koji-glumi-vampira, još je možda i više film o opsesivnoj želji za umjetničkim stvaranjem, pri čemu se umjetnik (u ovom slučaju režiser Murnau, kao simbol) ne libi čak ni žrtvovanja dijela svoje ekipe u cilju stvaranja svog umjetničkog djela. Takvom manijakalnom predanošću svojem umjetničkom pozivu, on se ispostavlja monstruoznijim od samog vampira, koji ipak živi i djeluje vođen porivima i instinktima protiv kojih je nemoćan boriti se.

Svojom ulogom režisera Murnaua, Malkovich nas ujedno vraća u one davne dane nijemog filma kada je režiser iza kamere doslovno derući glasnice navodio i upućivao glumca što treba raditi pred objektivom. Osim što je režiser tako iza kamere utjelovljivao odreda sve uloge u filmu, on je istovremeno i korak-po-korak nadzirao apsolutno cijelu produkciju svog djela,  pa je tako on zaista i bivao istinski i kompletan AUTOR filma kojeg potpisuje. Što danas ni približno više nije tako...